dekrešendo
sjedimo u mraku i pijemo čaj
lice mi se sjaji pod svjetlom koje izlazi kroz prozor kuhinje
i ne znam kako izgleda moj smješak
dok jedan od njih, frajerski opušteno, priča o onoj koju „ti karaš“
a ne znam ni kako ti tada izgledaš
samo slušam odjeke riječi u glavi
i tako čitavu večer
i dok jedemo grožđe, i dok slušamo sevdah, i dok prepričavaju priče
o nekim zajebano ludim popovima, o vojsci, o djetinjstvima
i dok me ti grliš i kažeš da ćeš jednom,
jednom,
kad bude kiša,
navratiti na kavu
poslije ona i ja svaka u svom krevetu ponavljamo riječi
ne možemo zaspati
naviru sjećanja
nitko nikog ne kara, nitko nikud ne ide i
nitko ništa ne zaboravlja
i nitko ne zna
tko je koga volio, a tko mrzio
do neba
i natrag
ili su sve ovo ovdje
samo iluzije i pesme
umjesto nas
pa zato možemo ovoliko
sjajiti
isijavati
i presijavati se, u bojama
kao da ima vremena
kao da ništa nije važno, ni ozbiljno
kao da jesmo i kad nismo
i kao da je to kako mi živimo
ipak bolje od
cijelog svemira
Post je objavljen 19.09.2012. u 13:45 sati.