2 dana u Londonu i vec ste ludi.

Krenuli smo u 7h iz Dublina, AerLingus, irska leti leti firma, pa drito do Heathrowa, povratna karta za nas obadvoje 130eura, sa svim taksama. Nema mucenja, nema nicega, samo jedan mali let koji iz Dublina traje 50 minuta. Hocete cuti pravu stvar? Prava stvar ide ovako. Ja putovnicu nisam izvadila sve dok se nisam dva dana kasnije ponovno vratila u Dublin, gdje me isti irski sluzbenik pitao razlog mog dolaska u zemlju, na sto sam ja rekla da sam dva dana bila u Londonu, pa se vratila na godisnji u Dublin. Ali ima kvaka. Kad iz Dublina letite za UK, Britanci smatraju da vi necete varati i provjera putovnica je minimalna, ma ne minimalna, nema je. Znaci u 7 ujutro sam samo pokazala kartu s kojom sam check in napravila preko kompjutora, gle, tko to nije do sada vidio, mislim da skoro to na Plesu ni nece, jer je to prejednostavno, i nema nikakvog kontakta s ljudima preko saltera. Komp ti sve ocita, isprinta kartu i picis na let. Na toj prvoj granici jos u Dublinu, samo sam zeni na provjeravanju torbi pokazala kartu i to je to ljudi do Londona.

Priznajem jednu stvar, na Heathrowu cete se usrati. Ima 4 terminala. Malpensa u Milanu ima 100 izlaza, ali ovo cudoviste ima 4 terminala, a svaki je oko 20tak minuta hodom u labirintu udaljen jedan od drugoga. Od trenutka kad sam izasla iz aviona do trenutka kad sam slijedeci put udahnula svjezi zrak proslo je 1.40h. Da, sat i 40 minuta. Ogroman je, ne masivan je, to se ne moze ni opisati. Super je stvar sto na ulasku u London, ni jedna osoba, cinovnik, ma ljudi moji, nitko Seanu i meni nije pregledao ni karte ni putovnicu. O bodova. Ja sam cekala svoj stambilj, svoje nesto, znate ono, ali i tu je ta kvaka. Terminal broj 2 vam je rezerviran iskljucivo za ljude koje idu na relacijama Irska, Skotska, Engleska, i nitko vam se bas ne pazi tko ulazi u zemlju. Britanci razmisljaju na taj nacin da Irci vode brigu tko njima ulazi u zemlju, pa nemaju rigorozne provjere pri ulasku u terminal broj 2 s tih otockih podrucja.

I ona boom. Iz aviona do naseg avion izlaza smo hodali 20 minuta, ali ne picite vi pjesice, vi idete svom onom silom pokretnih traka, i one vas voze, ali da se da izgubiti, da. I sad se nadjete tamo negdje, nemam pojma gdje, gdje je sva sila ljudi koji idu na tube, iliti podzemnu, ali stvar je u tome sto Heathrow pokriva 2 tube stanice. Znaci vi se vozite 2 stanice ispod aerodroma, pa izadjete iz njega, mislim aerodroma, i onda ste u London 6 zoni, i onda opet perinjate sat vremena do London 1 zone, gdje je nama bio hotel. Sean i ja smo se skoro raskrvili na jednoj stanici, jer nije to bas normalna situacija. Nikad kraja, a vi pojma nemate gdje idete, jer ne znate jos strukturu podzemne, ne znate stanicu gdje izlazite, a stalno ste okruzeni s ljudima i s Londonom koji je ogroman. Usporeda, od Dubrave do Preckog, pa recimo da je to jedna zona Londona. Manja verzija. Smirili smo strasti, ipak nije bila situacija da udarimo jedno po drugome, jer iako je Sean stvarno manijak sto se tice tih putovanja, prestrasili smo se oboje tih sat i 40 min putovanja podzemnom, jer osjetili smo se kako nas je grad na prvu usisao, a nikad kraja.

Odsjeli smo u hotelu Ascot, 50funti samo spavanje preko jedne noci, Paddington cetvrt, London 1. Smjestaj nije bio los, ali peripetija 100 sto se ticeg samog dolaska tamo, jer odmah na recepciji mladi Egipcanin nas je obavijestio da je on katolik, da se ne moramo bojati sto s njim pricamo. Iskreno, nama je pucao kufer za tu informaciju, ali jer rekao da su ljudi jos uvijek jako neugodni, zbog bombaskih napada na tube stanicu Victoria, i zbog Twinsa. Mi smo bili premoreni. Kisa je nekako rominjala, znate na onaj nacin, kad ne trebate otvoriti kisobran jer mislite da sipi, ali se u biti za malo vremena nadjete mokri do koze. Super je stvar ta sto se hotel nalazio na rubu Hyde Parka i to u blizini Notting Hilla.

I tako ja spavala, kad me probudile poruke od doma.

Jos snena pogledala inbox mobitela i docao me sok. Prvo jedna poruka, pa druga, pa se zaredale, fala bogu dala prijateljima novi vodafon ireland broj da mi se javljaju, i da ih obavijestim da su pokloni u pripremi, oni mene docekali u ekstazi da mi objave da im je prijateljica sletila na cool listu. Nisam se nadala, nisam nikad ni pikirala na nju, sokirala me vijest. Najvise me sokiralo kad sam vidjela statisticke podatke koji su pokazali 2000 upada u manje od 15 sati. Simpaticno. Pa mi je sve preletilo glavom sto sam napisala, jer me do sada citalo 10tak prijatelja i 30tak blogera, a odjednom, eto mene. Starci doma odusevljeni, osobito Padre Novinar, ja malo manje kad mi se on docepao stranice pa kad je procitao kad sam se prvi put poljubila s tim i tim, kad sam i koliko cugala s tom i tim, kad sam ovo, kad sam ono, ali dobro, najbolje mi je bilo kad su mi Mangini starci cestitali. Ha ha. Hvala Manga. Pozdravi ih, dobit ce jedne fine Bailey’s bomboncice.

No, najvise me razveselilo kad sam vidjela sve one dobar ti je blog, nije ti dobar blog, ovo ti je tako, ovo nije tako. Da se sad osvrcem na to onda bi se morala osvrtati na svoj zivot i objaviti da mi je zivot takav i takav, dobar ili los, a to nemam namjeru, tako da hvala u svakom slucaju. Istina, malo sam se namjeravala cenzurirati u slijedecim postovima, ali malo sam razmislila, i necu. Tko me zna, zna me i zna da volim pisati, a kome ne sjedim, necu mu ni sjesti, tako da nastavljamo nasu malu spisalacku odiseju. Danas malkice nacuganu jer je sunce zapicilo u Dublinu, neka rugby tekma u toku, pa svi vani, svi po pintama, nisam se htjela osjetiti kao outsajder, pa ono kud i svi tud i mali Mujo. :)

Sluzbeno zaljubljena u Dublin. Je, naravno prica malo drugacija od ove moje jadne emigracije i sire koja radi ovdje, dok ja lagano perinjam po gradu i zabavljam se, a moje siroce radi, ali sve se to da kompenzirati.

Sinoc sam zavrsila u jednom francuskom restoranu tamo negdje van grada. Slatka Amalia, prekrasno spanjolsko stvorenje, prijateljica od Seana, me odvela van. I tako smo zasjeli u restorancic, ono, interijer prva klasa, ali nema tu one francuske kuhinje, valjda je glavni kuhar Irac, odrastao na njihovoj nacionalnoj kuhinji: krumpiru, mrkvi, kelju i piletini. Ali se najela, mada dodajem ne bas slasno, jer kako bas nes ne jedem meso, uzela sam si patlidjan, koji je ispao malo aldente, no dobro, nemojmo biti sitnicavi, popila dobro vino, malo se sokirala s racunom, i krenule mi van. Spanjolci su super, danas sam saznala da su i australci podjednako dobri.

Otisli prvo u Odeon, lagano smo dobili nogom u guzicu, jer ljudi ne pustaju unutra nakon 2 ujutro, sto je totalna glupost, pa zatim u Village, to je tu kao neki klub, a mislim ono upad 1o eura, sad da vam dam komparaciju. Pinta je 5 eura, to sam vec napisala, ljudi su vam, hah, ugodni. Ovdje vani nije kao kod nas. Village je onak jedan pristojan klubic, ali mixanje glazbe im ne ide, ‘Come on Eileen’, pa zatim Franci i onda Usher da bi slijedeca bila Insomnia od Faithless. Malo se pogubis u tome, jer ono, imas neki stimung, a oni ga presjeku sa svime i svacime, mada sam danas cula, da je Ircima bitna cuga, a sad sta svira, manje bitno. Pa takvi i jesu, inertni ali beskrajno druzeljubivi. Nema tu kretanja, sinoc sam njima par pokazala kako se micu bokovi, Amalia i ja malo zavrtile, oni jadni skoro pa crveni u licu. Ja kad idem van, ne idem cavrljat danima: idem ili plesat ili popit koju. Cuganje je ovdje pod muss, ali uleti. Jao. Svi bi s nekim, cujem dan za danom, da je grad jako promiskuitetan, ono dolazi se po ‘meso’ i doma se odlazi s ‘mesom’. Kako kome. I onda kako ne mozes unutra pusiti, izadjes van i krenu s uletima. Prvo sto sam cula je: ‘you’re a bit dangerous, aren’t you?’, ali nema agresivnosti jer na vrijeme shvate poruku. Ljudi vam u ovom gradu nemaju kompleksa, sto je stvarno super, jer kombinacije koje se ovdje nose su cudesa.

Sad sam bas sjedila u Bruxelles pub, Sean otisao na posao, ja bila s njegovim frendovima, pa i oni mic po mic odlazili, dosli neki novi, pa onda ponovna nova okupljanja, i na kraju ja ostala s 3 Corone ispred sebe s ljudima koji su iz Brisbanea, i koje sam upoznala sat vremena ranije, ali u tome je car Dublina. Jako je jednostavno s nekim zapocet komunikaciju, jer cijeli je grad takav. Zamislite si 6 sati poslijepodne, npr. Tkalcu ili Bogovicevu, koje su dupkom krcate i svi, ali stvarno svi vec lagano pod gasom, jer stvarno nema razdvajanja od pinti. Ali hej, naravno da ima i drugih nacina za ispunjavanje vremena, ali Dublin vam udje pod kozu, ma instant, jer svi su voljni i zeljni raditi, para ima na cesti. Nije da ce vam netko prici na cesti i reci, ej hoces raditi za mene, ali gledajte, ako imate imalo cuke u glavi, necete puno dana biti bez kruha. Jednog od cimera sam zadnji put vidjela u cetvrtak, a zivim u tom istom stanu, ali jednostavno takav je tempo zivota, nema se puno vremena. Dan prodje strasno brzo mada je oko 9 navecer jos potpun dan.

Jos par sati i krecem u novu avanturu, po ovakvom danu se nikome ne da biti doma, mada su ljudi i rijetko u vlastitom boravku, stvarno je fina klapa ovdje. Mislim, ima nas svakakvih, ali kad s nekim kliknes, kliknes, ili ide ili ne, uvijek ima drugih ljudi.

Dublin je grad na koji se instant naviknes.

Inace znam poprilicno dobro kako bi krenula s pricom, ali danas cu vjerovatno malo zakazati s tim. Let mi je isao Pleso – Milano – Dublin, karta s taksama je dosla 350 eura, linija Alitalia, s presjedanjem u Italiji, na tom ogromnom aerodromu Malpensa, tek toliko da znate ima 100 izlaza, 4 etaze. Nakon sto sam morala cekati 3 sata, vjerujte mi, samoj sebi sam odala pocast na pronalazenju izlaza. Zajebana stvar je ta sto se ne moze pusiti, ali da se to kompenizrati. Na ovom prvom letu do Milana sam sjedila kraj divnog gospodina Tahira Mujicica koji mi je strasno olaksao let, tako da me odista skoro pa drzao za ruku, ali ja kao sabrana. Popili pice na Malpensi, popricali malo, pozvala se ja na promociju njegove mape u Zagrebu, on pristao :) i on put Lisabona, ja put Dublina. Lijepo iskustvo. Zadnjih pola sata cekanja sam pratila amere kako se koncentriraju oko izlaza 34B flight to Chicago i kako pocinju pizditi, ja se smijati nekulturi tog naroda. Ma jok, nije da su si sami na svijetu i da ima jebenih 100 izlaza za avion, ako vec do sada to niste popamtili.

Let za Dublin je bio dobar, ali ono 3 sata traje, pa ljudi postanu malo nervozni. Ja sam zadnjih sat vremena sjedila sa stjuardesama, na podu kod wc-a (sjedala su mi bila kratka, moje noge od 110 cm prica za sebe) i pricala s njima kako su se pocele baviti s tim poslom, odakle su, ma te uobicajene pricice. U biti su mi super skratile vrijeme. Ali let je bio dobar, naporan pun kufer, sa svime ukupno 10 sati, ali i 3ooo km dalje, samo je nenadjebivo kad ti avionom pola sata prilazis francuskim alpama, i ne moze se to povjerovati kako izgleda ispod oblaka, Mont Blanc, dragi boze, meni su se oci par puta zarosile. Vidis samo vrh, i oblaci kako ne doticu vrh jer je previsok. I onda lagano, opa francuska rivijerica, pa malo valovi, pa malo obala, pa malo brodovi, pa svega po malo, a ono letis preko La Manchea i laganini UK u daljini, a ti ulazis u teritorijalne irske vode. E taj prizor je lijep. Vec ti dosade i oblaci i snijeg, i let, i vidis UK na dlanu.

I onda irska granica. Ja umorna poprilicno, sam cekam vidjeti Seana i krevet (zadnja opcija u prijasnjem postu se pokazala istinitom, ha ha), kad evo striceka koji zabija stambilj. Nije me nista pitao, ma 2 minute sve ukupno. ‘a kome se ide?’ Decku, kazem ja. ‘A decku, znaci.’ ‘Iz Hrvatske si’, kaze on. Da, dodam ja. Vec smjesak na njegovom licu, ‘koliko ostajes?’ Dva tjedna, sad se i ja smijem. ‘Ne bi me lagala pa kao ono ostala ovdje na duze vrijeme od dva tjedna?’ Pazite vi ovo. Frajer flertuje samnom na ulazu u zemlju. ‘Vjerujte mi, nemam vam snage lagati nakon 10 sati leta’, dodam ja i vec se smijem na glas, a ono red iza mene. I on bulji u mene, ma nije spustio pogled na putovnicu sam je nes nasvrljao, ‘enjoy Ireland, i hope you will come back’. Ja na to vec ono, stvarno vesela, a pazite ovo, upisao mi je ostanak 2 tjedna duze! Slatki covjek, nema sta. Ma dedica ono, ali flertuje sve u 16. Valjda su im Hrvati simpa, ko ce ih znati.

Dublin. Pa i nisam jos nesto previse posjetila, ono O’Connell street i Temple Bar i nesto sitno sa strane, jer ima jos dana, sad se jos malo ufuravam, ali moram nesto reci. Grad je hektican, je brz, istina ima svega, ali tek kad se nadjete ovdje, mozete skuziti kako ce vam sjesti. Ima onaj layback and enjoy stav. Jer sve je dostupno, prosjek godina Dublina je oko 30, ljudi stariji od 50tak godina su vam ovdje atrakcija. Ma karikiram, ali i ne serem. Sve je jako povezano, ljudi su strasno kulturni, pazite ovo, ja sam valjda nakon 4 sata usvojila da kad nekoga malo lupite na ulici, gurnete u trgovini, dotaknete rukom u barovima, jer imaaaaaaaaaa ljudi, reci cete ‘sori’, i to vam svi rade, sori ovo, sori ono, super stvar. Di ces to kod nas sresti, voda. Ali i nisu normalni, danas je npr. jebeno suncan dan, ali ja u majici, kaputu, Irci u japankama, kratkim majicama i kratkim suknjicama, hlacicama, mislim da nisu culi za hulahop. Meni se bubrezi stresli.

Necu vam pricati o znamenitostima, ima ih, ali kupite Lonely Planet i slatajte po njemu ako vas to zanima, ovo vam malo govorim s ulice. Restorani su super, fina papica naspram njhove domace. Tipa za dorucak vam jedu: krvavice, peceno jaje, peceni grah, peceni paradajz, puno kruha, zagusenje zila, uzas. Ma katastrofa prehrana. Kineski super, perzijski super, hrvatski restoran super. Lagana klopa, ima brdo tih McDonaldsa ali ja ne preferiram tu ‘kuhinju’ pa ni ne idem tamo, ali opet, ako dodjete u Dublin ne budite glupi pa tamo. Malo se okrenite oko sebe, istina nije jeftino, ali se da naci. Stil zivota zahtjeva jako puno novaca, ja kak sad zivim u stanu s 4 decka od 26 do 30 godina iz Zagreba, kuzim sta oni sve rade da bi zaradili, ali fakat im je dobro. Uvijek netko navrati, dodje, ode, pice, dva tu i tam, ali gledajte, pinta je 5.20 eura, nije mala stvar. Moj stav prema Dublinu je super, mozda sam se malo i previse opustila jer se ovdje stvarno osjecam jako domace, nema to nikakve veze sto sam dosta nasih upoznala ili sto Sean ovdje vec zivi 3godine, ali s time usporedno i dosta stranaca, jer ljudi su jako otvoreni. Mos biti sta hoces, ma nitko te nece gledati ko na spici.

Ovo s cigaretama je super stvar, odnosno nepusenjem na javnim mjestima. Ja fakat puno pusim, ovdje nisam skresala, ali sam si steku kupila na Plesu, u djuticu, i nije mi tlaka izaci na ulicu i zapaliti, a i stvar je u tome sto ovdje dosta ljudi pusi jointove na ulici, javno. Trava nije problem, heroin je.

Salabazala sam i po Trinityju, divan je, centar centar grada, ne mos fulat, izgubila sam se par puta, ali ljudi su ti toliko voljni pomoci da je urnebes tako da sam i dosla na pravi put nazad, jer Sean mora raditi pa ja sama put pod noge, speceraj i trgovinice, ali iskreno, nemam bas neku zelju za kupovinom, dodje mi na isto, e po tome kuzim da sam se udomacila. :)

Sinoc sam otisla u The Globe, fini birc, onak ekvivalent Melinu. Malo se napili, pricali, grad prsti zabavom, ali jedna cura mi je rekla, zapravo sve se svede na isto, ima dogadjaja, ali treba znati izabrati. Ovdje je sve povezano sa cugom. Nasla sam si jedan mali caffee, Metro se zove, tak da znate ako ikad navratite, u Temple Baru je, ono sjednes, malo muffin, malo kapucino, malo svjezi juice, ma milina, konobar super decko, aussie guy.

Grad ima 12,ooo taxista, znaci u gradu od milijun i pol, pazite u Zgu ih ima 500-600, ovdje svi rade.

Necu reci da zivot nasim emigrantima nije tezak, treba odrzati nivo zivljenja, treba balansirati s tim svim izborima s kojima se covjek ovdje nadje, ali iskreno, Dublin je super, potpuno kuzim zasto se toliko nasih ne vraca godinama doma. Grad je stvarno otvoren, i uvuce te, u par navrata sam osjetila da sjedim u Tkalci, horde ljudi dokazuju da nisam, i engleski jezik, mada njega najmanje cujete u native contextu.

Veceras idem u Caffee En Seine, past cete u nesvjest kad to vidite kak izgleda, slike jos ne znam bas staviti jer peripetija 3oo s digitalcem i samnom i prebacivanjem na komp, ali net caffee je 3 minute udaljen od stana, tak da cu o tome slijedecih dana.

Aha, preporucujem Dublin. Ma nema sanse da se ne nadjete u tom gradu. Odista. Slijedeci put cu vam pricati zasto sva hrvatska emigracija pere zube 4 puta na dan (popravak jednog zuba kosta oko 800eura!) i zasto trebate pitati konobara da vam donese pepeljaru kad sjedite na ulici (jer se nasmije na to i kaze da je cijela ulica jedna ashtray :). Ja se malo privikavam da opuske bacam ispod nogu, ali opet ovo je Otok. Green Erin.

Slijedecih dana malo o nocnom zivotu koji krece veceras, pa dalje malo o Londonu, klifovima, i eto ajde znamenitostima.

A to sve s istog mjesta, net caffeea i O’Connell ulice koja je zila kucavica grada i u kojoj je postavljen ogroman spomenik – siljak (spire) na sred ulice koji ide urnebes visoko u zrak. A znate sta predstavlja? Ekonomski rast grad u zadnjih 10 godina.

Kako danas idem u Dublin na 2 tjedna (zapravo sad sam već u Milanu i presjedam), odlučila sam vam reći dragi moji pločnički prijatelji (a i vi blogerski znanci) da sam se navukla na ovo kao debelo dijete na kolače. Ne obećajem ništa napisanog, ali junkie is a junkie, tko zna.

A onda kad dođem, raspašoj. Očekujte svašta. Ma tko zna. Da imam laptop, pisala bi i s aerodroma, ovako ću vas naknadno malo bolje upoznati s Irskom, Dublinom i Londonom i životu u etažnom stanu s 4 muškarca :). Slike će biti uključene, a za to znanje uploada moram zahvaliti Mlađoj ili dragoj Tamelie.

Osim ako sad dok ovo čitate ne dišem na vrečicu tamo negdje iznad Alpa (nadam se da ne sjedim kraj neke brbljave žene ili premalog djeteta kojeg ne mogu čopit za ruku kad poletimo), ili glavinjam po Milanskom aerodromu gledajući cigarete u torbi koje ne smijem pušiti odnosno kupujući šteku Marlbora ili pogubljeno tražim prtljagu ili kunem irske službenike s dosadnim pitanjima ili umorno sjedam u stan i pijem sok, ili ... se valjam po plahtama, oooooooo daj Bože! Amen. :)

Klik, drhturenje i ljubav.

9 mjeseci nakon što sam upoznala Seana the Emigranta, počela sam imati probleme sa snom. Imala sam tjeskobne napadaje, glava me bolila, imala sam problema s koncentracijom, mrzila sam mobitel, do tad pojma nisam imala kako je vlastito tijelo čudan mehanizam. U svim dotadašnjim odnosima, ja znam gdje su bile moje pogreške, i oni su bili krivi ljudi, pa se nismo ni puno naučili. Možda sam naučila staviti još jednu ciglu na svoj oklop. Više uopće nisam imala direktivu za koju bi se uhvatila. Svi Oni su mi bili isti. Tjerala sam svoj film nezadovoljstva. Razočarana u Muškarce.

Uz Seana sam se morala ponovno naučiti suočavati sa svojim najgorim zakopanim stanjima. Otvarao me postupno, učio me nježnosti, ja ovako hiperaktivna, nestrpljiva, klasični Blizanac, nekad dosta samotnjački orijentirana, odjednom sam se našla kako mu priznajem da mi senzibilizira misli. Problem je bio što sam to morala sama prolaziti. Potpuno sama, u krevetu, na rođendanu, na ulici, kroz rokove, poslove, u mislima, zaronjena ispod morskog vala, preko telefona, na mobitelu. Nikad ne bi mogla bit žena pomorca. Te žene su za mene carice.

I koliko me naš odnos morio, koliko sam se brinula o svemu što je uz njega dolazilo, toliko sam ga počela odguravati od sebe. Bilo mi je lakše kad se nismo čuli, nego kad smo se čuli, pa imali periode od par dana da se situacija smiri. Pucala sam jer je on bio u Irskoj, a ja sam bila doma. Pozicija pasiva – čekanja, on pozicija aktiva – njega se čeka. Mrzila sam taj osjećaj zbog toga što je bio ljubavan i zreo i jak i preosamljen, i jer sam imala zatvor u glavi, jer ga nisam mogla zamijeniti drugim, zamijeniti definitvno gorim, a znala sam da je još toliko duplo vremena ispred mene.

Nije to bio odnos u kojem je on mene tješio kad je meni bilo teško, svoje rane sam morala potpuno sama vidati, već je to bilo uzajamno razumijevanje za nastalu situaciju, ali ja nisam bila navikla na to sve, moji šiljici su već davno bili nazubljeni. Zbog nekih situacija sam potpuno svjesna da je on u meni vidio stvari, koje sam ja tek naknadno sama shvaćala i shvaćam.

Ta cijela godina mi je bila teška, a on mi ju je naknadno još više otežao, ali mi je i olakšavao situacije jer sam mogla misli ispuniti s našim razgovorima, jer sam se ponosila njime. Jer je žilav, strašan pozitivac, svjetski putnik, elokventan do bola, uvijek se iznenadim njegovom poslovnom inteligencijom. Jer uzima život ozbiljno i strašno ga voli, a na kraju opet običan zagrebački kvartovski dečko, mada su i naša poimanja kvartova potpuno drugačija. Zaintrigirao me s tim uvijek spremnim stavom. Dečko koji se od malena naučio brinuti sam za sebe, a ostao dobrica u srčiki. Ja koja sam mrzila stres, našla sam se u nekome tko pod stresom najbolje reagira. Ja koja volim reflektore, najbolje sam se osjetila kad bi osoba iz sjene pratila moje nastupe. Ja svađalački ekstrovert se puknem s pacifističkim introvertom.

U početku me bilo strah veze i odgovornosti prema njemu, jer je početni proces solo oblikovanja tih svih misli bio strašno težak. Još uvijek je, jer je on još uvijek u Irskoj, ali sve se da. Navika je fantastična stvar, samo i nju, kao i sve ostalo treba dobro organizirati.

Naučila sam da je Čežnja neprijatelj broj jedan. Ljutnja te ljuti. Nju istrčiš, odeš na sat aerobika, isforsiraš si tijelo da te boli od napora i da legneš bez snova. Ovakva ljubav te natjera na fokus, jer vidiš i cilj, a ako ga i izgubiš jer problem nije u emocijama, već u udaljenosti, isplačeš se, poludiš na par sati, ne želiš ga čuti, ne želiš imati ništa s njim, ali se vratim, jer znam šta je sve već iza nas, jer ispod toga svega zaista shvaćam egzistencijalnu poantu njegovog Dublina. Nismo djeca, u pravim odnosima nema ružičastih balona, danonoćnih gugutanja i nereale, i jer on u svakom smsu podsvjesno napiše ''mišu'', a ja se uvijek nekako nasmijem na to, jer i dok sam ljuta ko furija na njega, on mene naziva malom životinjicom.

Ali Čežnja. Za dodirom. Za mirisom. Za tijelom i glasom. Za tišinom. Za malim prepirkama. Za to da frknem nosom. Da me on 5 minuta ne tangira ni 5 posto, ali da mu se 6tu uvučem pod kožu jer znam kako. Da mu ispričam svoj dan. Da je pozivni 091 ne +353. Da ga poljubim, kažem dobro jutro. Da uživam dok vozi auto, da mi je smiješan kako mi servira neke stvari koje se 'podrazumijevaju' normalnima. Da ga totalno izbacim iz takta kad me vidi sređenu. Da poludim na njegov Donna Karan parfem. Da mu prelazim rukom preko mokrog dlana, da mu prstima dodirnem usne, jer volim šta radi s jezikom dok je kakti koncentriran. Mutav do kraja, jer mi prodaje spiku koju je pokupio negdje, ali izgleda dobro na njemu. Da se probudim, a da skužim da on već jedno vrijeme gleda u mene. Da više budala nema cirkulacije u ruci na koju sam naslonjena, ali mi ne želi to reći. Da ga zajebavam kako ima dobre prijatelje, da mi je više smiješno kako sam ja ta koja se okrenem za svakom dobrom ženskom, maltene da ne fućnem za njom, da me izmaltretira s tim kako liže poklopac jogurta, da me nazove nadimkom, da me pita svojim 'e Dečko...?' Da vodimo razgovore kako je čaj mlak, pecivo dobro, film dosadan, umjesto što smo radili tada i tada, dok smo bili tamo i tamo, svatko na svojoj strani Europe uz sat vremena razlike. Stvarno je bilo dana kad sam osjećala čistu agoniju nedostajanja za njim.

Čežnja. Nju nigdje nisam mogla izbaciti. Transformirala mi se i nastanila u tijelu poput gospodarice kuće i nije se micala van. Izvodila sam manevre s njom. Najgora su bila buđenja. 2 minute sam se osjećala normalno, i odjednom gospođa Čežnja je izlazila iz svoje kuće, poželjela mi dobro jutro i raširile svoje pipke po mislima, radnjama. Bila mi je prenaporan i prenepozvan gost. No, naučila sam se suživjeti s njom, nisam više znala kako izgleda dan bez nje. Na početku nisam mogla to njemu reći jer mi je bilo neugodno, jer je jednom rekao, 'situacija diktira tempo, na sreću ne diktira i emocije.' Strašno me iživcirao s tom rečenicom. Bio je jak, baš je bio jak, i meni je bilo žao što i ja tada nisam bila takva.

Ali kažem, navika je strašna stvar. Veza na daljinu je apsolutno testiranje svega što ti misliš o sebi, i ne prođe centimetar tijela i misli koji ti nećeš psihološki isecirati, i to je put na kojem ti naučiš tonu novih spoznaja. Bila sam pobornica teorije daleko od očiju, daleko od srca, ali i poslovice nekad nemaju pojma. Kad se totalno zainatiš i kažeš si da se sve može, i može se, jer trenutno vodimo brigu o upotpunjavanju svojih života, on na svom poslu, studiranju i životnom iskustvu, ja na svojim kreiranjima, a poslije će doći plodovi. Jer uvijek sam govorila, to je nekako bila moja uzrečica za dosadne parove, ne morate biti sijamski blizanci da znate da se volite. I on i ja, i svatko od nas ostane sam sa sobom, prekrasno je to kad se ljudi pronađu u tim spajanjima. Meni nikad nije problem bio biti sama, njemu sam zahvalna što to više nisam, a naša veza je meni posebna po tome što se jako nadograđujemo kroz periode kad se ne vidimo. A taj dio nikad ne bi naučila, da je cijelo vrijeme bio tu. Nisam ne bi ni došla do tih dubina.

Na kraju sve ostane na Kompromisu koji mora doći s kapitalnim K. Kompromis sam sa sobom, s Njim, unošenjem sebe u redovne planove i dnevne obveze, i to s i zbog osobe koju voliš, a koja eto trenutno nije ovdje, ali koja će se vratiti, jer ni on ne može zamisliti da za stalno živi vani, a mene jednostavno srce nikad nije vuklo da odem živjet van Hrvatske. Na taj kompromis ne pristajem. Teška odricanja, ali ne nedostaje mi vjere, samo što postoje trenuci kad mi ju je malo teže naći.

A započelo je totalnim slučajem. Toliko čudnim, da priču ni ne prepričavam ljudima koji nisu bili samnom od početka. Žutom zabačenom kuvertom, i uletom koji mi je stavio ironičan osmjeh preko usta, s mojim stavom 'ajde ajde, seri, bit će, odjeb je lansiran', ali Sean the Emigrant se nije dao maknuti. Strpljenje je vrlina koju najviše volim kod njega, a koja se direktno tiće mene. Onda rastankom, te je naše prebacivanje i uštimavanje išlo preko 8 država. Tko zna preko kojih zemalja ćemo još prokrstariti, mada krećemo ponovno od Milana i Dublina. I aerodroma. Za 2 dana.

Kronološkim redom u 48 sati bi išlo ovako:

1. Vix je dala svoj zadnji ispit s kojim se frustrirala zadnjih cca 6 mjeseci života. Roditelji su plakali, ja plakala po Ilici kad mi je javila, pa smo jedan dio dana proveli u Medvedgradskoj pivnici koja se tako više ne zove, ali koja će uvijek ostati Medvedgradska pivnica, uz super društvo Mije i Vix, koja se drži u ovakvim situacijama, meni osobno, odlično. Mislim da ju ta informacija još nije pukla. Deda je već prije godinu dana uplatio 10 ooo kuna za dernek, tako da će derneka uskoro biti. I ljudi pod stolom.

2. Bila sam na jednom castingu. Meni je ovaj casting bio zanimljiv, jer sam vidjela kakva je jagma za pozerskim mjestima. S ovom rečenicom nikako ne umanjujem fenomenalnu firmu za koju se to događalo, ali bože dragi, kakve se cure i kako se cure pojavljuju i prijavljuju za ove poslove. Cure koje tepu o Kenzo i Bvlgari 'eventima', tko s kim, gdje kako, i kako sebe držati na 8 cm visokoj petici u 2 sata poslijepodne. I onda, ''Moj zadatak je izgledat dobro, ne sad tamo s njima pričat da oni vide jel ja znam i razmišljat,'' opća atmosfera. Ja osobno, iskreno, bila primljena ili ne, zahvaljujem PR Tari koja me pozvala na to jer sam se slučajno našla u blizini, pa tipa aj dođi na casting, kod mene u firmi je. Meni je bilo super vidjeti njenu radnu okolinu i vidjeti kako taj svijet malo cirkulira, a sad hoće li me izabrati ili ne, priznajem, bilo bi simpatično jer je lova dobra i došlo bi kao potvrda u moje verbalne sposobnosti da opišem sebe u dvije minute tekućeg razgovora, a i ako ne ispadne, jedno ugodno iskustvo.

3. U tramvaju sam srela jedan fantastičan par u ranim 30tima, ona iz New Yorka, rođena u Mexico Cityu, on iz Njemačke, na putovanju kroz Zagreb. Oni mene pitali za ulicu gdje je hotel, dobili povratnu informaciju i ostali malo čavrljati, i u dva dana smo se našli tri puta, proveli ugodno poslijepodne u jednom restoranu, čavrljajući o razlici između zemalja, pale su i neke ponude za posao, upute gdje kud i zašto otići ako se nađem tu i tu, i točka na I je bila kad su mi rekli da se po mom izgovoru ne bi moglo skužiti (ajde bar u prvih 10 minuta razgovora) da nisam native British :). Samo mi se kanistar ega digao.

4. Zahvaljujem svom velikom prijatelju O. na usluzi. A znaš da usluge rijetko tražim, ali isto tako znaš da tvoje savjete debelo uvažavam i cijenim. Mala kompenzacija. Punim jedrima naprijed i s punim džonom na pločniku.

5. Dodo je prodao jednu svoju slikovnicu jednoj velikoj izdavačkoj kući, tako da će keširanje para i pisanje ugovora uslijediti. Ta vijest u Apartmanu i poslije u Golfu o njemu mi je fenomenalno (tekuće) sjela, jer sam vidjela šta je napravio, i znam kako je kreativan. I kakve mu ideje padaju na pamet. Ta kompenzacija će ići kroz posebno napisanu posvetu i kroz pivu, dvije, (tri).

6. I kad se karte slože onda se slože, i onda razmišljaš da bi stvarno htjela naletiti na Čića, i naletiš na njega jer te zove iz tramvaja jer te skužio na cesti, i u 20 minuta dogovoriš nedjelju navečer kod Ifke, koja je pripremila kompletnu spizu za društvo, a poslije toga se odeš opet naći s Mijom i J.Johnom (jer je ''mala'' u Milanu pa se zaželio ženskog društva) i koji te nikad ne udave pričom, jer s tim ljudima provedeš ispunjeno i relaksirajuće vrijeme.

7. Onda u pola deset na večer pokupiš Vedru na kolodvoru koja je došla iz Rijeke, i koja uskoro ide u Maleziju na 5 tjedana, i bukiraš si male poklone dok pijete Ždrepčevu krv, pričate o akupunkturi, žvačete pizzu i dok par sati kasnije pokušavam zaspati uz Anuk i nju koje tepu, dok Mojica i ja već lagano na pola 12 jer Mojica radi ujutro, a ja stvarno moram spavat jer me ujutro ćeka hrpa obveza.

I hvala Sean, jer ipak dan ne bi bio to, koliko god mi šutili o tome, da tebe nije bilo u irskoj sjeni. Kroz te lude smse i noćni telefonski razgovor na balkonu. Došao si na svoje, djelomično, siroće moje malo. Ha ha.

Prošla godina je bila teška.

Po više stvari, nekako su se događaji nanizali, dosta se toga svodilo na obitelj i na brigu jedni oko drugih. Neke smo prošli na svoj način, neke smo prošli tako da i danas malo o njima razmišljamo, a s nekima se još okupiramo.

Ja sam za mamu čula u tramvaju. Bilo mi je čudno što me starci nisu zvali tri dana, kroz sve što se meni samoj događalo tih dana, stavila sam si u glavu da i oni mene malo puštaju na miru, ja njih, i nirvana. Ali kopkalo me kako poruka s potpisom JA, nije dolazila. Pa sam nazvala. Prvo je tata bio u strašnoj gužvi, prekidao mi je vezu, nisam ga nikako mogla dobiti. To mi je bilo čudno za njega, jer mu je mobitel svetinja. Onda sam nazvala mamu, ali ni nju nisam mogla dobiti, pa sam nazvala Vix da provjeri stanje. Nakon ulaženja, izlaženja iz tramvaja, u 13ci sam napokon čula da je mama završila u bolnici.

'Ćek, ćek stari, kakva bolnica? Ne kužim.', je bila moja prva reakcija. Kad sam otišla, nekako si nismo baš bile na dobroj nozi, ali znala sam da će se to srediti, samo da si damo vremena da naši karakteri malo odahnu, no, bila je dobro, ili je barem meni tako izgledala.

Nakon što sam odjurila doma, počele su pretrage. Tri početna dana po bolnicama, i 20 infuzija u to vrijeme. Nisu znali šta joj je, a ona nije mogla doći k sebi. Nas troje smo prvi put shvatili bit osamljenosti bez Nje. Svatko se uvukao u svoj kutak, razmišljajući o posljedicama, razmišljajući šta bi se dogodilo da ju stari nije natjerao da te večeri ode u bolnicu. Za par dana smo čuli odgovor da bi umrla da je čekala duže. Dobila je tularemiju.

Mali oboljeli mišonja pišonja se popiški, stara pljevi pampas, kopa po prkosima, sjedne na panj kvarcajući se na suncu, ugura drvo u kaminku, i slučajno makne rukom šiške, počeše se po bradi, dotakne usnicu, i bakterija je u njoj. Nisam ljuta na miševe, ali me pokosila misao da ti nešto tako malo može uzeti nešto tako veliko.

Oporavak je trajao mjesecima. Strašno je smršavila, pomalo se pribojavala svih svojih aktivnosti kojima se bavila, jer joj je oduzimalo previše snage, ljudima s posla je nedostajala, ma i nama je nedostajala ona čila osoba koju znamo, i onda odjednom se počela oporavljati. Počela je dizati kile, pa smo malo po malo u priče počeli uvlačiti tularemični humor. 'Oho, opet se ide jesti, a onda će se pitati kako se ne može ući u hlače.'. 'Gle ide miš, za mišom ide jež...' I vratila se na staro ili novije nadoštukano staro.

Već sam nekoliko puta napisala da stvarno volim čitati, ali se uvijek dodatno iznenadim, kad uvidim da stvari nikad nisu onakve kako se izvorno čine. Ljudska psiha je fina kamuflaža. Sve se da prodati, dok ne počneš kopati i nađeš ...

Hans Christian Andersen se rodio 1805. u Danskoj u teškoj obitelji, gdje mu je tata bio fićfirić, mama alkoholičarka, teta mu je bila makro i diler, a sestrična kurva koja je radila za nju. Kralj Federick VI mu je dao stipendiju da studira u Elsinoru, i Andersen je rekao da su mu te godine ostale kao najtamnije u cijelom životu. Živio je u domu svoga ravnatelja, i bio seksualno maltretiran sve u kontekstu 'jačanja njegovog karaktera'.

Osjećaj 'biti drugačiji', koji je rezultiran u osjećaju boli, je bio glavni subliminalni motiv njegovih dječjih priča. Jedna od najpričanijih bajki svih vremena je Mala sirena, koja si oduzima vlastiti život jer ne može biti voljena od strane prekrasnog princa. U toj priči Anderson je ispričao svoje žudnje spram Edvarda Collina, kojem je napisao: ''Moji osjećaji prema tebi su isti kao osjećaji mlade žene. Feminiziranost moje prirode i našeg odnosa mora ostati tajna.'' Collin kojeg sexualno nisu zanimali muškarci, nije odgovarao na njegove ljubavne pozive, i bio je uzrok mnogih pišćevih mučenja i agonija.

Iz Andersenovog ranog života su pronađeni dnevnički zapisi gdje se saznalo da je izbjegavao bilo kakve sexualne odnose i da je najčešće pribjegavao masturbaciji.

Andersonova su djela često kategorizirana kao dječja literatura, iako, on nije volio bio stereotipan. Glavni lik svih djela traži oprost prema samome sebi koji i dolazi na kraju, iako uz visoku cijenu. Pogreška je misliti da su njegova djela nevina, baš zbog toga što se trpaju pod dječje knjige.

Ružno pače, je priča koju je pisac opisao po vlastitom nahođenju, i koja se može uširoko objasniti. Eksplicitno, posvetio ju je onima, koji su poput njega bili izloženi devijantnom seksualnom ponašanju. Izdvojeni još od malih nogu, ne pripadajući generalnoj skupini.

Naravno postoji i toplija verzija ove priče. Pače koje se pretvara u labuda je metafora za iskustvo u dječjem životu gdje se oni sami osjećaju bez poštovanja. Kao basna, upotrebljava se da bi se djecu upoznalo s činjenicom da su različitosti dobrodošle, i da se tek poslije u životu čovjek iskaže sa svim svojim socijalnim i moralnim atributima, i da su različitosti važne, jer su početak kretanja prema samome sebi. ''Tad je raskostrušio svoje perje, pognuo svoj nježni vrat, i zaplakao od sreće iz dubine svoga srca. Nikad nisam to mogao napraviti dok sam bio samo jadno malo ružno pače.''

Priča se također može interpretirati na idejno pojednostavljen način, gdje se govori o tome da svaka osoba ima neosporiv duh i pravo gdje ga nitko osim svojevoljno ne može degradirati u nekoj situaciji, i da su svi ljudi formirani po ideji jednakosti, samo što su neki više, odnosno manje svjesni samih sebe.

I iako priča ima tešku psihičku podlogu i analizu, može doći i kao lijek od tih istih ljudi koji su ga maltretirali, i gdje se on sam osjetio drugačijim. Potiče na razvijanje vjerovanja da su izvršioci tih nemoralnih djela jednostavno preodređeni da ostanu klasu niže od samih žrtvi, a da klasa u sebi ne podržava materijalne ili elitne uvjete društva. Da samo ostanu patke, dok neki postaju labudovi.

Ipak, kroz dječju psihologiju je lakše promatrati zbivanja iz ovih knjiga, iako svaki život ima svoja odstupanja, treba poticati na čitanje ovih djela, a mi odrasli ćemo znati sve ove psihološke primisli, dok na djeci ostaje da budu nježno ušuškani u miris bajki, sirena, princeza, kraljevina na zrnu graška, i da sanjaju svoje male snove, te da tek kasnije otkriju pravu sliku reale, i da im ne uništimo te slike dok su još mali.

Teoretski znam 6 jezika, u praksi ih znam 2 i pol, dok i ovaj pol varira.

''Jesam li ja to vidjela da si u klupi kihnula? Ako namjeravaš kihnuti dok pričam s tobom, zamolila bi te da se makneš od mene. Ne podnosim bakterije. Vi ste svi puni bakterija.'', rekla je na hrvatskoj inačici s njemačkim stavom i akcentom. Mmmmm, njemački sam zavoljela na prvu.

''In vino veritas. Homo homini lupus.'' i onda je umro. ''Djevojčice, djevojčice, mir, mir u klupi, danas ćemo pričati o razlici talijanskog i latinskog.''. A nas par u drugom dijelu razreda raščerečujemo novi Always, stavljamo ga pod vodu, i slavodobitno ostalima u grupi govorimo da se u ulošku odista nalazi ono što se reklamira, tekućina koja se pretvara u kristale kad dođe u kontakt s drugom tekućinom.

''Bonjour. Cą va? Vous, vous appelez comment? Je m'appelle Marina, e tois? ...'' i onda smo nastavili prema 6 godišnjem drilu, koji je rezultirao super sjećanjima, fantastičnim izgovorom, i laganim zaboravom, na moje ogromno razočaranje jer su mi druge stvari postale primarne.

''No, you say it. You have this hard british accent. Oh come on, it is well known that you can think and talk in English, as well as you can do it in your mother tongue. Help us, help me to help you, help me to help you...'' I moj osmjeh na kraju ovakvih razgovora. ''You are just using me to place all the attention on me, so you can do, whatever you want to do.'' ''Pa osim što si dobra u izgovoru, dobra si i sa logičnim zaključivanjem.'' I onda kolektivni smješak.

Prošle godine na trgu sam upoznala dva Španjolca, upleli smo se u razgovor. Nisu me prešli svojim brzim govorom kad su pokušavali razbiti šalu na španjolskom, ja njih jesam svojim hrvatskim vicevima. Ja to zovem moć sapunica.

Bebel Gilberto, Amalia i Cesaria su me uvukle u svoje ralje portugalskih bossa nova, tamnih fado i morna nota. ''De manha com medo que me achasses feia! Acordei tremendo deitada na areia, mas logo os teus olhos disseram que nao e o sol penetrou no meu coracao.''

Bomba.

'' Ona je zgodna, mlada, svježa, lepo karat, ona je pravo dobra, al je skupo održavat. Potroši boga oca, ja u stečaju ko Bosna. Slabo izlazimo zbog nje, radim dva posla. Al isplati se na nju dati i milijon, jer kad hodamo na špici, kraj mene avion. I svi se okreću za nama, ja to buraz jebem. Ona jede u restoranu, ja kod kuće jedem. Ima ajvara, što mi donese stara, ima kajmaka, sira, imam jedno petero jaja. Ona bi skupe satove, ona bi čizme nove, a već ih deset ima, ona bi u Kizbuhl care, kada dođe zima, kaže boji se na Jahorini, vukova ima.

Ona bi ... pila kafe care cijeli dan, nikad sapun, deterđenta da malo opere stan. Ona bi na kraju dana Papaya i Pirana, hoće da svršim u nju, al ne želi biti mama. Ništa kuhanje i sarma, pelene i dijete, udat će se kaže poslije 35te.

Ona je bomba.

Starci joj imaju svemir, ona i dalje sve bi, ništa nije na kredit, ali nema apetit. Ona jede pa povraća, kolača bi nonstop. Uvijek šopa dop. Pravo je dobra, mada nekad kad smo skupa, zna mi biti koma. Recimo kad izlazimo hoće samo narodnjake i ima prijatelje samo gay i seljake i voli pričat samo o sebi i dijeti, o šminki, frizuri i 5o1 kremi. U biti kad smo skupa samo se gledamo i jebemo, i gledamo i jebemo, jebemo, jebemo...

Meni je jasno da ona nije za mene, al ne znam bil' mogo podnjeti da ju drugi... Zato joj pare dajem, i pljuvačku gutam, i kad priča ja se pravim da ju slušam.

Jer ona je bomba.

Ko fol nešto studira, po kafama kulira, upisala dizajn, samo da vrijeme ubija, ne zna olovku držat, dat će ispit jedan, ali završit će ga garant, jer joj tata dekan. A tata voli kćerku, kupit će joj Pežoa za fukodrome po Jarunu, pa joj po kabriju deremo svakog puta. Ne voli fleke po haljini, pa zato guta. Jebote Tito, pare dajem za šminku, ko šta Štimac daje za Kranjčara Niku. Ona spiku ne kuži, po klubovima ruži, kad odraste želi da bude baš ko Žuži. Pa da krzna nosa, da miriše po Kenzu, da pljuje po ekipi što ide jest u menzu. Jeftine pice, jogurte i suhu hranu, ona iz Hemingwaya ide drito u teretanu.

Ona je bomba. ''

A dok sam prije par dana radila, te iste su mi govorile, ''kaj gledaš u mog dečka, daj radi svoj posao'', ''stala si mi na štiklu, da'aj pazi malo, curo'', dok je ona kroz slamku sisala sokić, guzom vrteći dvokorak u napičnjak minici na zvukove, ''Sve su žene tuge balkanske, sve su žene masline zelene, ostavljene carice bez krune... Udara u glavu ko šampanjac, oprosti srećo samo sam muškarac, srce slabo nateklo, prokleto!'' A ja doma za par sati s 200 kuna više u đepu.

Ja mislim da hoćeš.

Nasilje u školi je postalo očigledan problem. Svjesna da je riječ 'autoritet' postala kuriozitet.

Krleža je napisao: ''...Plivajući s utiscima, svi smo zaronjeni u plimi i oseci dojmova. Rodili smo se usred bujice utisaka, uzbuđenja, poticaja, nagona, strasti i volje. Svi mi plivamo s ogromnom poplavom tajanstvenih pojmova. Mi se nastojimo osloboditi trajnog pljuska sve novih utisaka, da bismo tako uzmogli svojim vlastitim mozgom kao ogledalom odraziti sve ono što protječe kroz nas, i tako se trzajući propinjemo za razrješenjem te zagonetke sve do na kraj puta, da bismo na koncu spoznali kako je ono što smo vidjeli na početku svojim vlastitim dječjim pogledom, bilo zapravo sve! Više, tu u ovoj panorami nema da se vidi.

Nije čovjek i nikada neće biti u stanju da pojača ove prve djevičanske dojmove iz djetinjstva, jer je jedno, što mu preostaje, da mjeri svoje današnje racionalne kombinacije s prvim utiskom, da nadovezuje na ono prvo rastvaranje zjenica i prvo nevino drhtanje pred ljepotom.''

Potpuno sam svjesna situacije u kojoj sam ja odrastala. Ući u školu, sjesti u klupu, slušat i bit pod određenim faktorom straha od osobe koja je ti je u frontalnom odnosu, to je bio amen. Nije bilo, neću. Neću si govori mami doma, koja te očigledno nije odgojila.

Ali ja sam iz generacije gdje su bila druga pravila. Današnje klince je osakatio period od 10 godina rata, kad su roditelji bili mladi, zbog sirena, vojske i neznanja u sutra su se sklapali brakovi, koji su počeli pucati par godina nakon rata, kad su djeca bila spremna za polazak u školu, i gdje su izlazila iz nje s receptom Normabela, sa suicidalnom porukom u kojoj ne želi vidjeti mamu, s ljutom šakom uperenom u lice profesora, učitelja. I vidim mogućnosti kad trepnu, kad mi šapnu, i dođu doma, otac bijesan na neimaštinu, mama u potrazi za ljubavnicima, ostavljeni na brigu bake i dede, koji ne razumiju šta je to Playstation.

No, nikad za tu djecu neću reći da su izgubljena generacija, jer su to naši mali ljudi, ali me brine kako će izaći iz svojih domaćih problema, kako će se te dnevne rutine pokazati za 15tak godina, kako kad te 9godišnjak pogleda i kaže 'da vidim do kud možeš'. Mogu ja, ali do kud ti misliš da ti možeš. I evo psihologa.

'Ja mogu sve', rekao mi je jedan. 'Znam milo da možeš, upravo u tome i je stvar', ali pokušaj pri tome ne izdemolirati sav razredni inventar.

Drhturenje minimalno, sjećanje oscilativno.

Kad sam prvi put poljubila Kovu, nisam baš nešto previše osjećala. Tome je bio kriv njegov pristup da svoju pozornost usmjerim prema njemu. A ma svidjela sam mu se na prvi pogled, mada nije to sad bio neki instant klik. Bar ne s moje strane, ali nije toga bilo ni s njegove. Bio mi je zanimljiv, i tako visok, i pomalo čudan s tim naglaskom, i bio je odrastao i zreo, i ja sam se sa svojih 180 centimetara osjećala komotno u njegovom zagrljaju. Sve neke bitne zaljubljenosti koje sam do tada imala, su ispale krive. Naravno da nisam venula po paviljonima (strašno sam voljela ljubiće), ali živjela sam po svojim tračnicama. I onda je uletio Kova, sa svojom famoznom rečenicom, 'Ti si moja ljepotica'. Na 'ljepotica' kod nikoga više ne reagiram.

Kod njega je bilo par stvari koje sam mrzila. Mrzila sam kad mi je na kraju razgovora govorio 'ajde, ajde' jer je htio da prekinemo priču, osjećala sam se kao tupava djevojčica. Nisam voljela kad bi me jutro nakon provedene večeri pitao šta se točno događalo sinoć. Nije mi se sviđalo kako je škicao moje prijateljice i onda davao prebrze zaključke o njima. Ma nisam voljela brdo stvari kod njega, ali sam pala. Bilo je nešto u njemu što mi se sviđalo. Bio je gromada, intelektualac, ali zajeban. Volio me poklopiti, umanjiti moje misli. Želio me stubkom mijenjati. Prilagoditi me svom metru i mjerama. To sam najviše osjetila kad sam se upoznala s njegovim prijateljima, koji su o meni imali dobro mišljenje, ali najviše zato jer ih je on filao megalomanskim idejama o meni. Jednom mu je jedan prijatelj dodao kako sam ja super žena. Imponiralo me, ali nisam se takvom smatrala, jer bila sam još balava, ali sam i uvijek u tim nekim sitnim temama osjetila da me preuveličavao pred njima. A onda poslije bi dobila porciju, da bi trebala promjeniti to i to.

Možda je najveći problem s Kovom bio to što me on nikako nije natjerao na drhturenje. Natjerao me na ljubomoru i na ispade gdje sam se svađala sama sa sobom, na pijane razgovore preko telefona gdje mi on tvrdi da mu nedostajem, i onda u sedam ujutro slijedećeg dana me zove jesam li za čokanjčić rakije. Da nekome teško pada pomisao da me neće vidjeti cijeli vikend jer sam ja odredila da to vrijeme moram provesti s prijateljima, da njegov tata govori da sam ja pogodak, ali kraj njega nikad nisam drhturila. Možda je to zato što nikad jasno nisam mogla vidjeti nas dvoje zajedno. Nekako u budućnosti. Uvijek je s njim to bilo od dana do dana. Ne da smo s time sami sebi govorili, ma nećemo mi izdržati, ali nismo baš bili kompromisni u toj vezi. Bilo je puno sitnica u kojima sam se ja osjećala lijepo, ali nikako nisam mogla doći do njega.

- 'Ifka, jel problem ako ja sebe ne vidim s njim u nekoj budućnosti?'
- 'A, gle, ne moraju sve veze biti dugačke i potpuno smislene. Pusti nek ti vrijeme odluči gdje ste vas dvoje. Jesi zaljubljena u njega?'
- 'Jesam. Barem mislim da jesam. Nisam onako kako sam znala biti i ne rastu mi zazubice kad ga vidim, ali osjećam se dobro kraj njega.'
- 'To je ok. Pa i ne mora sve ići strastveno od samog početka. Neke veze započinju prijateljstvom, neke flertom, glavno je da se gradi.'...

- 'Ja to ne mogu. Ja ne mogu bit iskren prema tebi. Meni treba još. Ja želim sve. Ja želim imat sve, obići sve, okusit sve. Meni ovo nije dovoljno,' čula sam kasnije. 27 godina. Pa i pustila sam ga. Ali nisam ostala dužna ni riječi, ni ironije, ni sarkazma, ni psihologije, ni vike i ni tišine.

Ponovno sam si u glavu smjestila da je i on netko koga moram preboliti, jer kad je bilo gotovo vjerovala sam da bolje od toga vjerovatno ne može ni biti. Tad sam počela drhturiti, počelo me peći u grlu, ramena se spuštati gore dolje. Nisam znala šta sad. A sve mi je nedostajalo, a znala sam da ako se vratim k njemu, ma mene neće biti, ili bi popustila njegovoj potrebi da me transformira, ili bi revoltno sve na kraju poslala k vragu, ali znam da bi se izgubila u tom odnosu. Valjda zato i nisam drhtala kad sam ga ljubila, jer ga u biti u potpunosti nisam ni osjećala. Da sam ostala s njim, da sam mu vratila onaj zadnji sms gdje je rekao da se prevario, možda nikad ne bi ni saznala što me čekalo par mjeseci kasnije. A ta misao mi je prestrašna.

Posebna zahvala ide Seanu the Emigrantu i Western Unionu, Senfu i Mangi na smještaju.

Uz žuku rakiju, bijelo i crno vino, uz pivo i koktu došla sam na svoje nakon 4 tjedna socijalnog atrofiranja.


Naslov: Večer s curama.
Vrsta djela: kratka priča
Žanr: tragikomedija
Jezik: hrvatski, poslije malo nadoštukan nerazumljivim dijalektom
Mjesto radnje: mala gajba na preriji grada
Vrijeme radnje: petak navečer
Narator: Menervna
Akteri: Anuk, Lama, Manga, Mojica, Tinčibald (po abecedi), malo poslije Senf
Perspektiva gledanja: trijezna, pijana, mamurna
Ton: subjektivan i humorističan
Glavni konflikt: što popiti, gdje su mi cigarete?, gladna sam i oš ostavit više glazbu na miru
Tema: interakcija 6 cura
Simboli: stol, stolice, laptop, kaminka, šank, boce, pepeljara

Tok razgovora:
- ''Naučila sam kako se pije rakija, vidjela sam to u Taxistu''. Pokušaj ne toliko uspješan. Rakija nije dobro sjela.
- Priče iz Beograda, o klubu s crno-crvenim štraftama po zidu, o jednoj ženi s prevelikim ustima, o jednom metro bipsiću, o jednoj koja nije mijenjala donji veš 4 dana, o roštilju iz glinene posude, o 7 ljudi, gdje je njih 5 aktivnih DJ-a.
- Odljev mozgova u Pariz, kmeee kmeee Australiju i hedonizam Vedre po Maleziji.
- Napaljeni klinci i kako nešto žele i fuliraju, mada je mali dooobar, šta je dooobar, ali bebica.
- Okupljanje cijele bande u 6. mjesecu, i smsiranje frendovima koji za to još ne znaju, pa se vesele.
- Kad nam kućni ljubimci počnu piškiti u kadu, znamo da smo ih dobro odgojili.
- Društvo s posla i opijanje poslije tog istog posla (fina klapa jedne Erste banke i team up bildinzi u odbojci).
- Tinčibald Profesorinja se dere, ''a vi punkeri, kako nitko od vas nije prošao punk fazu? Ovo je moj set pjesama!'' ...
- Malo poslije, ''Zašto protiv svoje volje da budem svetica, kad je dolje bolje, kad je dolje akcija'', i ulijeće Muško Senf sa dodatnom cugom i hranom, da nahrani gladnu žensku čeljad.
- Odjednom, Mojica počne napadat Anuk (čaša u ruci neizostavan detalj). ''Ne seri, šta ne pričaš samnom, buljiš u zid cijelu večer, (Hladno pivo u pozadini svira ''za naše male katastrofe''), mutava si. Ne ti si mutava, blejiš i slušaš glazbu. Daj mi cigaretu, jebem ti.'' Ne znaju se smiju ili se deru jedna na drugu. Mi ostale gledamo show, Lama i ja osmjehom pratimo šta se događa. (''za naše male katastrofe'') Odjednom prebačaj na Pipse ''i sve je super i sve je za pet, kad si muško i voliš nogomet''. Osjećam Mangin pogled na sebi, okrenem se. ''Si se našla u pjesmi Menervna?'' Manga, cheers. Mojica tepe, a daj Anuk pričaj samnom, pikiraš to piće. Lama diže vagu u zrak. Formiraju se afirmacijska i negacijska grupa. Pokušaj debatiranja ostao neuspješan.
- Muško Senf gleda ženske, tu i tam mu vjerovatno prostruji mozgom ''šta se sad to tu događa?''.
- Pasi na laptopu obrađuju Franu Lasića, ''Volim te budalo mala, kad bi samo, samo znala, nije ovog igra, šala, volim te budalo mala'', deračina je krenula na iste Pase kad su krenuli s ''Like a virgin, touched by a very first time...''
- Lagani fade out nazirem...

Telefon je za tebe.

Kad sam bila mala, zvuk koji me budio je bio zvuk pisače mašine. Ljeti sam znala detektirati po tom kuckanju, koji se čuo duž cijele ulice, nalazi li se stari na balkonu i piše ili je unutar kuće. Tu mašinu, koja mi je obilježila djetinjstvo, je prije par godina zamjenio kompjutor. Telefonski pozivi su se poduplali, mobiteli se počeli aktivnije koristiti.

Ovo je post o mom ocu novinaru. Ja njega nazivam pionirom svoga rada, stara garda ovog pomalo boemskog, nomadskog posla. S 5 godina sam znala šta znaći Hina. Tete u centru su mi prepoznavale glas kad je došlo vrijeme da slušalicu predam tati koji je morao diktirati vijest dana. Šuškanje novina, miris tiskare, pozdravljanje ljudi na cesti, bezbrojne promocije knjiga, izložbi, pozdravljanja drugih novinara, diktafoni u faci, kamere iza leđa, glasovi u eteru, su nešto s čim sam ja rasla.

Bila sam na bezbroj domjenaka, nekad bi nam stari dojavio da je vrijeme za dolazak, da preskočimo uvodno pričanje i da navratimo na hranu. Mama i Vix su u tim situacijama ponekad bile suzdržane i ostale doma, dok sam ja redovno ko pomahnitala rješavala stol od tereta. 'Ti si Njegova kćer?' je česta rečenica mog života. Starog obožavam. Moram priznati da ne mogu zamisliti da on ima uobičajen 8 satni radni dan, i kako to uopće izgleda kad je stalno doma.

Sjećam se jedne njegove pustolovne privatne priče. Za vrijeme faxa, on i njegova klapa su se natovarili grahom, lukom i solju, i vlakom krenuli preko cijele Juge u pustolovinu. Znam da priču uvijek završava, 'bacili smo grah, prebacili smo se na alkohol.' I počne se smijati. Na što moja mama popizdi. Djevica je, shvaćam ju, tata je Vodenjak. Kroz sve te godine su bili jako kompromisni, vjerovatno zato njihov brak ovako dugo i traje, mada su različiti polovi. Mama, kompletno kućni tip, tata, vjetropir koji se uvijek vraća kući.

No, dok sam rasla, nikad nisam osjetila da ga nema, iako je često bio na zadacima. Odrasla sam na enciklopedijama, 'Menervna, ti ćeš morat ostale kupiti.', na obaveznim jutarnjim novinama, škarice za rezanje članaka su u našoj kući amen!, jao tebi ako se zagube (mi ih nekad koristimo za rezanje noktiju ili papirnate ambalaže), na tim kanapeima (dok stara nije počela eksperimentirati s makrobiotikom, pa smo sad malo razmaženi), sa smješkom gledajući kad Vix i ja ulazimo u prostoriju i kako on pokazuje da je par pivi stavio ispod stola, za nas, za sebe, tko će ga znati, boce nikad nisu ostale pune.

Prije par mjeseci je u jednom intervju rekao da ima sreću što živi s 4 žene. Njegova supruga, 10 godina mlađa, nova krv u skoro pa 400 godina staroj obitelji, starija kćer Vix, sređena, mirna, Menervna, mlađa kćer, eksplozivna, brbljava, ta gori na oba fitilja, i Gospođica Vesna, mačka koja ga je svojim predenjem riješila prostatnih problema (i za koju još uvijek ne vjerujemo da nam nije dala mačiće, a mi se totalno veselili da je trudna, a ona krava samo debela :)

Jednom sam bila kod Anuk. Ubit će me kad ovo pročita, ali moram. :) Imala je malu nezgodu taj dan. Hvatala je miševe po kući, jedan ju je ugrizao. Par minuta kasnije ju je i mačka jako ozlijedila, pas to sve gledao. Ona je završila na hitnoj, smijući se samoj sebi. Ja sam se smijala, i rekla starom. On je u tome vidio vijest. Dva dana ju je telefonski maltretirao, 'ajde Anuk, ajde ne budi blesava, to bi bila mala vijestica. Završila bi na zadnjoj stranici, sigurno bi se i u Kini smijali. Zanimljiva foto vijest, pa kome se to dogodi u jednom danu?' Na Kina mu je rekla finalno Ne. Bilo je smiješno, ali ne za novine. Mene je par dana, jer sam mu rekla, gledala mrko ispod očiju.

Smiješno mi je više nabrojati koliko puta me tražio da mu popunim neku anketu, da dam foto vijest, da na diktafon kažem neko svoje mišljenje, da se posvađamo oko toga zašto internet ne radi jer on mora poslat članak, zašto sam bacila novine od jučer, i zašto telefon ne prestaje zvoniti do 12 sati svakog dana, zašto je u kući teška jagma za olovkama, da me pita jel mi treba šta novaca, i sad u posljednje vrijeme da mu oči zaiskre kad me vidi da dolazim doma, a da me nije bilo par dana. Iako je cijeli život lutao, i vjerovatno nikad neće u potpunosti stati, na njemu se osjeti da je sretan što se ima kome vratiti doma.

''Ljubav ima bodljike, dobro: ona je cvijeće. A prijateljstvo? Ono je povrće i voće.'' P.I.Toulet, Protustihovi.

''E, slušaj, u subotu idem s Njim van, bi mi mogla posuditi onu svoju zelenu majicu?...'' Sve se dogodi tako brzo. Završiš osnovnjak i misliš da imaš prijatelje do kraja života, onih par šalabahtera koje ste izmjenili ispod klupe, par sendviča u lošoj kantini, kad si gledala svoju najbolju prijateljicu kako se liječi od vodenih kozica, dok joj nikako nisi htjela reći, da ti mama ni ne zna da se danas nalaziš kod nje, jer ti kozice još nisi imala. Počeci prijateljstava. I onda dođeš do gimnazije, izrasteš u nešto čudovišno visoko, i ne slažeš se sa svojim krivim nogama, pa onda ni s malim grudima, a same cure, i naravno da sam opet najviša, i da stvarno nikoga ne znam, dok se oko mene već stvaraju novi kontakti s kojima ja nemam veze jer sam osnovnu završila u drugom gradu. Drago mi je, Menervna. Menea? Ne, ne, Menervna. Hmmm, Menera? Ne, stvarno ne, Menervna. Čudno ime. Menervna. Super. I početni pakt je složen.

Gimnazija, dijelimo klupe, dijelimo, štošta dijelimo: par držanja za glavu dok netko u subotu navečer povraća od druge boce pive, dežuranje na školskom hodniku da profesori ne skontaju da pušimo u wc-ima, i dijelimo mimiku na satovima fizike, da bi curi ispred ploče, dok se kompletan razred grli oko sebe, prikazali da to označava TOPLINU, a dok rukom brzim pokretima prelazimo preko nadlanice, da da, da to tupačo, to znači – TRENJE!! Dva, sjedni. I svi odahnemo jer se osjećamo kao da smo imali sat tjelesnog.

'Nemoguće', TI si bila s njim u subotu?!' vrištim po hodniku, 'pa ja sam bila s NJIM u petak!', proždirem ju hladnim staklenim pogledima, dok mi se srce cijepa od ovotjedne boli. 'No, dobro, a da poslije odemo na kavu, i da ti ispričam kak je u NEDJELJU bio s Mimi?'. 'Šta da, s njom? E brate mili, ukusa.'

I onda dođe maturalac, trenuci najvećih oblokavanja, skrivanja po Praškim uličicama od pomahnitalih dilera, a neke od nas su i trčale za njima, šaljući ih u rodno češko materinje selo, deračine ujutro da se maknem iz wc-a, jer Ona ima potrebu izbaciti sve iz sebe, i 'si ti luda? Ma nema šanse da sad u 4 poslijepodne idem na razgledavanje stare jezgre grada. Pa nisam zadnji put u Pragu, idući put', ponovno kaže Ona dok joj glava pada na jastuk razmrljan maskarom i ostacima crvene sline od sangrije.

Na maturalnoj večeri se ogledavamo u svom novom perju, svaka na svoj način drži do svoje frizure, svoje haljine, svoje misli da je to zadnja postaja prije fakulteta, prije posla, prije odvajanja od razrednice, škole, klupa, subotnjih srednjoškolskih zezancija i dolazimo ususret tek nadolazećim strahovima. I tu večer se oblokamo, isplačemo svoje 2 sata uređivano lice, i sjednemo na žvaku koju je postavio frend iz susjednog razreda, jer ono, koliko ti imaš godina, 7? E nemaš milo, imaš 18, daj se ponašaj u skladu s tim godinama.

I onda dođe fax i godine između njega. Nakon srednje smo se dosta raštrkali, svatko prema svojoj lokaciji. Tijekom godina, mijenjale su se ljubavi, sexualni partneri, sobe na Savi, peciva i Murakami od 7 ujutro, stanovi, padale godine, lomile čaše po napala(Talu) i zagrebačkim tavernama, ronile suze nad knjižurinama, pripremali se za diplome, migracije, poslove, magisterije, doktorate, upoznavali se novi dragi, fax i šire, prijatelji.

Rađale se nove vrste ljubomora, privrženosti, putovanja na festivale uz bisku i turneje po reggae festivalima, mali kutni parkići noću koje obiđeš dok šećeš jedne večeri u potrazi za Laurom, razglednice koje su stizale s raznih adresa, izmjenjivale se priče, jedra, dekadentni restorani i školjke (par ruža uz to), roštilji i koncerti u zavodu i grah s bučinim uljem, gradovi, otoci s francuzima i bez, posjete muzejima, 1250 kn računa u Latinu, Sax pijančevanja i onda litre cedevite doma (u posljednje vrijeme sve pomiješano s mirisom kokica), poslovi i štele, gubljenje kila i mozga po Brazilu, legendarna sastajanja po Legendi, cigareta u buksi, Maraskino light ponoćni motivi, cigareta previše u buksi uz nikad do kraja ispričane Maroko priče, i domino efekt nalasci, poljupci u letu, mala noćna gubljenja do stana, piva, dvije previše u Gavelli (uz početne viceve), smijeh u hacijendi, povraćanje mrkvica u Gjuri, strah od golubova dok se čeka tramvaj, mali stan kod Importane centra, pun frižider u Utrinama, i dannoć u Verdiju, te onda opet, na kavu s mlijekom i čašu vode i čaj i čaj, molim vas.

Pročitajte ponovno ovaj odlomak, pronaći ćete se.

Stoga jedna od najboljih stvari u vezi prijatelja je to da su oni jedini ljudi koji će te voljeti zbog tebe same, i samo zbog toga. Jer im se ti sviđaš kao osoba, koju su oni, vice versa, odlučili imat u životu. Stoga zato ja vas i volim, a znate tko ste.

Jer možda neki od vas to nikada nisu čuli iz mojih usta, osim ako nije T'ga za jug ili Stella bila prisutna :) (dobro serem, kažem vam, ali ne svima u isto vrijeme), no, vjerovatno ste naslutili da ćete o tome pročitati. A i uopće vas ne stignem vidjeti zadnjih par tjedana, pa mi svi falite, osim Anuk koja me općenito vidi nedjeljom navećer kroz suzu, dvije dok si vratim tijelo, misli i pozitivu na kolosjeke, a vas ostale okupljam ovdje na blogu poput rakove dječice, da mi ipak niste previše raštrkani. Stoga tko zna, možda svaki od vas dobije svoju zasebnu pričicu. Nemojte se bojati.. sve se da riješiti. Samo popričajmo o tome, recite mi šta vas muči, nije da ću to objaviti. :)

Sean the Emigrant, moj dečko, trenutno živi, radi, studira, i skuplja iskustvo u Dublinu, Irska. U slobodne dane, putuje. Dosta vremena provede u avionima i nakupilo se iskustva. U proteklih 8 mjeseci je obišao (i ne sve po prvi put) Island, Bilbao, San Sebastian, Pariz, Bruxelles, Frankfurt, Madrid, Zürich i Basel. U slijedećih par tjedana planira London, ako mu sve krene po planovima Andaluzija, Afrika i Moskva kreću na ljeto. U skorašnjim vizijama još stoji Portugal, Japan i Čile.

Zbog ovakvih mailova upućenih meni, posljednjih tjedana ga nagovaram da i sam počne pisati. Današnja i poduža tema je:

Molimo Vas zavežite pojaseve, uskoro polijećemo!

Sve do prije desetak godina, kako u europskim tako i u svjetskim okvirima, putovanje zrakoplovom za većinu je ljudi predstavljalo doživljaj. O kojem smo rado pričali, ali rijetko se zbog cijene na njega odlučivali. Danas, u odnosu na prije desetak godina, europsko nebo paraju zrakoplovi nisko i srednjebudžetnih kompanija, a njihove usluge su postale lakodostupan i vrlo prihvatljiv način putovanja, čak i na manjim udaljenostima, što ranije nije bio slučaj.

U zrakoplovima takvih kompanija sigurno nećete sjediti pored poznatog lica iz javnog života, suputnik je običan čovjek poput Vas, koji više za kartu od Zagreba do Londona ne mora izdvojiti mjesečnu plaću, već nekoliko prosječnih dnevnica.

Drastičan rast broja aviokompanija koje iz dana u dan otvaraju nove destinacije, doveo je do toga da cijene karata, koje nude velike nacionalne kompanije, više ne mogu konkurirati cijenom već samo višom razinom usluge. Prosječnog putnika sve teže vabe da plati više i da se za to osjeća udobnije i sigurnije, kad je moguće platiti i nekoliko puta manje, a ipak letjeti, i to po statistikama jednako sigurno i jednako točno.

I to je razlog što dojučerašnji nacionalni ponosi, a današnji ekonomski bolesnici, poput Iberie, Alitalie, Air France ili British Airwaysa gube primat na sve tiješnjem europskom nebu. Unazad 5 godina u pravilu kvartalne bilance, završavaju u enormnim gubicima, i da nemaju goleme subvencije države u čijem su i vlasništvu, neupitno je da bi dosad već bankrotirali. Pitanje je do kada će porezni obveznici šutke odvajati za te posrnule divove, a istovremeno sve više letjeti niskobudžetnim kompanijama, koje sada već prevoze mase, a ne kao u početku, sramežljive pojedince.

Današnje su brojke takve da je jedan British Airways na svim svojim letovima prošle godine prevezao svega 3 milijuna putnika, dok je za isto razdoblje, također britanski, ali u privatnom vlasništvu i niskobudžetni Easyjet, prevezao 30 milijuna, i to samo unutar Europe, izvan čijih granica uopće ne leti, još.

Što je dovelo do toga da je poslovanje onih koji su ime gradili desetljećima, i bili sinonim za uspjeh, i čijim se zaposlenicima zavidjelo, gotovo do nogu potučeno od onih koji posluju samo nekoliko godina, i kako je sve uopće počelo?

Jedan od odgovora leži i u sljedećoj činjenici. Prije 15ak godina Ryanair, mala zrakoplovna tvrtka koja se do tada bavila isključivo prijevozom robe, u svoje je redove dovela perspektivnog, vrhunski inteligentnog, ali i vizionarski nastrojenog menagera. U to vrijeme flota im se sastojala od nekoliko zastarjelih modela koji su imali domet od par stotina kilometara. U firmi nisu ni pomišljali da se okušaju u putničkom prijevozu jer se činilo da je nemoguće platiti velikim aerodromima goleme naknade za korištenje, i općenito pokrenuti vrlo skupi i vrlo složen posao prevoženja putnika zrakom te se cijela stvar tada činila kao sigurna poslovna propast. Jer tko je sposoban da otme dio kolača onima koji godinama imaju monopol, i tisuće zaposlenika i stotine aviona u besprijekornim flotama.

Međutim David O'Leray, tada mladi manager, a danas predsjednik uprave Ryanaira, trenutno uživa najveću plaću koju neka zrakoplovna kompanija plaća svom zaposleniku, i koji je svog gazdu svojim revolucionarnim idejama stavio na listu 10 najbogatijih Iraca. Ne bez razloga. Naime, prvi je prepoznao potencijal stotina malih aerodroma koji su zapušteni ili malokorišteni, uglavnom u vojne svrhe, raštrkani po cijeloj Europi, ali što je još bitnije, bio je sposoban prepoznati već tada što će sa sobom donijeti masovno prihvaćanje interneta kao novog oblika komunikacije i samim time poslovanja.

I tako je mala tvrtka za prijevoz robe, na prijedlog svog novog menagera postala mala tvrtka za prijevoz putnika, i agresivnom kampanjom, nevjerojatno niskom cijenom karata i flotom od svega par aviona krenula u posao. Svoje su avione usmjerili prema javnosti i putnicima nepoznatim aerodromima, ali dobro poznatim susjednim gradovima, tako da jednom kad su se uspješno othrvali sudskoj tužbi ugledne Lufthanse, i dobili zeleno svjetlo da uz ime mjesta u koje su zapravo slijetali stave i ime Londona, Parisa ili Frankfurta, zvijezda je bila rođena.

Jer koga briga što mislimo da letimo za London, a zapravo sletimo u Stanstead, ili putujemo za Frankfurt, ali prvo dođemo u Hahn, jer autobus ili vlak ionako u dogovoru s Ryanairom spremno čeka da nas za svega nekoliko eura preveze do naše konačne destinacije, kakvih je danas koristimo li njihove usluge, u Europi čak 218. Brojka od 330 milijuna putnika je njihova konačna bilanca za prošlu godinu, 91% letova im stigne na vrijeme, na 1000 putnika izgube samo jednu prtljagu. To im je službena, itekako zavidna statistika. Neka brojke govore same za sebe.

Njihov primjer je samo jedan u nizu onih koji danas, kompanijama koje lete pod nacionalnim zastavama, zadaju takve probleme da je pitanje hoće li i do kada uopće opstati. Jedno je sigurno, danas sve i jedna aviokompanija na svijetu svojim putnicima nudi da sami postanu svoji turistički agenti, i bez posrednika, pritiskom miša, i unošenjem broja svoje ili nečije druge kreditne kartice sami kreiraju svoje putovanje, onako kako njima najbolje odgovara. Po tome su slijedili primjer O`Lerayja, koji je to prvi omogućio svojim genijalnim idejama. A danas je na nama da se odlučimo kojom ćemo kompanijom i preko koje države do krajnje destinacije, i hoće li romantični vikend u nekoj europskoj metropoli početi na njenoj "obližnjoj" pustopoljini ili na impresivnom aerodromu od mramora, nedaleko od njenog centra.

Ovo prvo garantira ekonomski prihvatljivije rješenje, ali ne nužno i iskustvo koje ćemo po povratku ispričati susjedima, a ovo drugo daje cijeloj stvari dodatnu draž, i štedi vrijeme. Meni osobno nije teško izabrati, jer uvijek sam spreman platiti više da bi putovao kraće i udobnije i sa što manje presjedanja.

Kad se nakon leta nekom velikom kompanijom nađete na liniji Hahn-Santander, a mislite da letite iz Frankfurta za Bilbao, vidjet ćete da onih 127km od Frankfurta do Hahna isto kao ni onih preostalih 80 od Santandera do Bilbaoa, nije malo, pogotovo u kolovozu. Međutim, ako iz istog tog Hahna postoji kompanija koja će me dovesti direktno do Islanda, za relativno male novce onda nije čudno da je ono što je do prije 5 godina bila američka vojna baza, danas vrlo prometan i relativno ugodan mali aerodrom u Njemačkoj, s tendencijom rasta, koji svake godine otvara sve više destinacija: od Sardinije do Švedske, što nije mala stvar.

I tu je snaga naskobudžetnih kompanija; povezuju i egzotične destinacije za iste male novce kao i one više komercijalne, a što više čovjek putuje oči mu postaju pohlepnije, a Easyjet, Ryanair, Wizzair ili Sabena Vas spremno čekaju iza ugla da Vas jeftino prevezu, ali skupo naplate svaki gram prekomjerne prtljage, promjenu datuma leta te sokove, nejestive sendviće, tople pive, koje poslužuje osoblje koje uglavnom djeluje umorno i nezainteresirano, dok razmišljate kako je moguće da se sjedalo ne može pomaknuti ni milimetar unazad.

Nema sumnje, na europskom nebu traje bitka za prevlast kakva nije viđena još od Drugog svjetskog rata, samo na sreću ova se bitka ne vodi za život ili smrt nas koji smo pod tim nebom, već da nas se pridobije da i sami postanemo dio tog neba...

Tek treba vidjeti kakav će odgovor ponuditi velike kompaniije i hoće li uopće nastaviti poslovati po starom kontinentu ili se u potpunosti orijentirati na prekooceanske letove i definitivno pokleknuti pred najezdom malih, tj. sada već velikih i moćnih, ali još uvijek jeftinih konkurenata...

Drhturenje na kvadrat.

Kad sam prvi put poljubila Teatar, već sam bila luda. Stajala sam kraj šanka, pričali smo o ljudima koji su se tu večer našli. Mislila sam da smo prijatelji, ali ono što sam ja osjećala za njega nije bilo prijateljski. Svako malo bi ga pogledavala, govoreći si, 'a ne, ne, nećeš, ak nisi do sada, nećeš ni večeras'. On, kakav je bio, potpuno svjestan kemije između nas dvoje, zadirkivao me, uvlačio me u razgovore, izvlačio se iz njih, kvačio se za teme, ja sam ostajala na mjestu, pomalo već ljuta i isfrustrirana, namještajući si noge za pokret doma, jer me iživcirao sa svojim infantilnim upadicama.

Imala sam 18, on je imao 23. Stvarno sam mislila da ne postoji ni jedna tako osjećajna osoba, tako mutava, tako iskrena, tko me tješio, tko me zvao u 11 navečer moleći me da odem s njim na piće, jer mu je zadnja ljubavnica postala dosadna, jer on ne može biti toliko na sve strane, jer ga jedino ja razumijem, jer on meni voli kuhati, jer smo kontali istu glazbu, jer sam slušala sve njegove jadikovke, jer, jer, jer...

Pala sam na njegov šarm, na njegova otvaranja vrata, na mali smješkić u kutu usnice, kako bi me primio oko struka kad bi me upoznavao sa svojom novom. Kako bi mi ispričao svaki detalj kad bi bio s tom nekom novom. Kako sam ja grizla grliće pive, govoreći da su one grozne, da one ne vide kako je on pametan i prekrasan i osjećajan i... mjesecima poslije, kako bi upao bez konkurencije na Akademiju dramskih umjetnosti. Bio je rođeni glumac.

- 'Kosa ti je narasla,' rekao je kad se približio mom stolu. 'Sad si crvena. Prekrasna je. Smršavila si, isto?'
- 'Da.'
- 'Ovaj, sad sam došao doma. Oprosti što te nisam nazvao.'
- 'Kada?'
- 'Pa znam da si zvala'.
- 'Da. Zvala. Past tense.'
- 'Stvarno super izgledaš.'
- 'Jel ti šta trebaš?'
- 'Ne..samo sam, hmm, htio reći da mi te je drago vidjeti.'
- 'Na kavi sam. Jel postoji poanta ovog monologa?'
- 'Ne, samo sam skužio da ti je kosa narasla.'
- 'Ok. Vidio. Adio.'

Glasio je naš zadnji konkretni razgovor, par godina kasnije, sada par godina iza mene.

Kao njegova frendica ja sam znala da je on takav, ali kad smo prešli granice, izgubila sam prethodno empatijsko razmišljanje.

Zato ovo neće biti jedan od tih. Jer me prošao. :)

Bila sam u busu. Između mnogih osjetljivih stvari koje ne volim kod sebe dok sam umorna i dok živčanim, jedna od najgorih je kad osjetim nečiji miris koji mi ne sjedne kako treba. Ne mislim sad na znoj, ili parfem, već općenito na nečiji miris, koji ne mora biti izazvan ničim, ali za vrijeme pmsa, ako me to iziritira, iziritra me.

I tako je čovjek sjedio stolicu do mene. Meni para u ušima, jer sam znala da ću slijedećih par dana ili puzati po podu od bolova, ili gutati čokoladu ko manijak, ili jednostavno, ništa ne imati, što je nešto ćemu se uvijek nadam, a što me rijetko nađe. Preventiva, B komplex, koji djeluje.

Ali taj Gospodin. Htjela sam mu čupati nokte kineskom metodom mučenja, stavit ga zavezanog u bure, nagnut glavu prema nazad, i puštat da mu kapljica vode pada na čelo svakih 20 sekundi. Ali sama sam si kriva. On jadan čovjek, nije ni znao koje agonije ja proživljavam zadnjeg dana pmsa.

Njegov miris je bio šarolik. Miris odjela koje je dugo stajalo u ormaru, pa se pomiješalo s vlagom i lavandom, miris žestice iz neke prčvarnice koji se uvukao u tkaninu rukava, otupjeo miris cigarete koji je dolazio od njegovih prstiju, miris umornog tijela koje je kašljalo jer je u ustima imao voćni slatkiš, miris njegovog parfema koji mi je zapulsirao u mozgu.