Teoretski znam 6 jezika, u praksi ih znam 2 i pol, dok i ovaj pol varira.

''Jesam li ja to vidjela da si u klupi kihnula? Ako namjeravaš kihnuti dok pričam s tobom, zamolila bi te da se makneš od mene. Ne podnosim bakterije. Vi ste svi puni bakterija.'', rekla je na hrvatskoj inačici s njemačkim stavom i akcentom. Mmmmm, njemački sam zavoljela na prvu.

''In vino veritas. Homo homini lupus.'' i onda je umro. ''Djevojčice, djevojčice, mir, mir u klupi, danas ćemo pričati o razlici talijanskog i latinskog.''. A nas par u drugom dijelu razreda raščerečujemo novi Always, stavljamo ga pod vodu, i slavodobitno ostalima u grupi govorimo da se u ulošku odista nalazi ono što se reklamira, tekućina koja se pretvara u kristale kad dođe u kontakt s drugom tekućinom.

''Bonjour. Cą va? Vous, vous appelez comment? Je m'appelle Marina, e tois? ...'' i onda smo nastavili prema 6 godišnjem drilu, koji je rezultirao super sjećanjima, fantastičnim izgovorom, i laganim zaboravom, na moje ogromno razočaranje jer su mi druge stvari postale primarne.

''No, you say it. You have this hard british accent. Oh come on, it is well known that you can think and talk in English, as well as you can do it in your mother tongue. Help us, help me to help you, help me to help you...'' I moj osmjeh na kraju ovakvih razgovora. ''You are just using me to place all the attention on me, so you can do, whatever you want to do.'' ''Pa osim što si dobra u izgovoru, dobra si i sa logičnim zaključivanjem.'' I onda kolektivni smješak.

Prošle godine na trgu sam upoznala dva Španjolca, upleli smo se u razgovor. Nisu me prešli svojim brzim govorom kad su pokušavali razbiti šalu na španjolskom, ja njih jesam svojim hrvatskim vicevima. Ja to zovem moć sapunica.

Bebel Gilberto, Amalia i Cesaria su me uvukle u svoje ralje portugalskih bossa nova, tamnih fado i morna nota. ''De manha com medo que me achasses feia! Acordei tremendo deitada na areia, mas logo os teus olhos disseram que nao e o sol penetrou no meu coracao.''