Drhturenje minimalno, sjećanje oscilativno.
Kad sam prvi put poljubila Kovu, nisam baš nešto previše osjećala. Tome je bio kriv njegov pristup da svoju pozornost usmjerim prema njemu. A ma svidjela sam mu se na prvi pogled, mada nije to sad bio neki instant klik. Bar ne s moje strane, ali nije toga bilo ni s njegove. Bio mi je zanimljiv, i tako visok, i pomalo čudan s tim naglaskom, i bio je odrastao i zreo, i ja sam se sa svojih 180 centimetara osjećala komotno u njegovom zagrljaju. Sve neke bitne zaljubljenosti koje sam do tada imala, su ispale krive. Naravno da nisam venula po paviljonima (strašno sam voljela ljubiće), ali živjela sam po svojim tračnicama. I onda je uletio Kova, sa svojom famoznom rečenicom, 'Ti si moja ljepotica'. Na 'ljepotica' kod nikoga više ne reagiram.
Kod njega je bilo par stvari koje sam mrzila. Mrzila sam kad mi je na kraju razgovora govorio 'ajde, ajde' jer je htio da prekinemo priču, osjećala sam se kao tupava djevojčica. Nisam voljela kad bi me jutro nakon provedene večeri pitao šta se točno događalo sinoć. Nije mi se sviđalo kako je škicao moje prijateljice i onda davao prebrze zaključke o njima. Ma nisam voljela brdo stvari kod njega, ali sam pala. Bilo je nešto u njemu što mi se sviđalo. Bio je gromada, intelektualac, ali zajeban. Volio me poklopiti, umanjiti moje misli. Želio me stubkom mijenjati. Prilagoditi me svom metru i mjerama. To sam najviše osjetila kad sam se upoznala s njegovim prijateljima, koji su o meni imali dobro mišljenje, ali najviše zato jer ih je on filao megalomanskim idejama o meni. Jednom mu je jedan prijatelj dodao kako sam ja super žena. Imponiralo me, ali nisam se takvom smatrala, jer bila sam još balava, ali sam i uvijek u tim nekim sitnim temama osjetila da me preuveličavao pred njima. A onda poslije bi dobila porciju, da bi trebala promjeniti to i to.
Možda je najveći problem s Kovom bio to što me on nikako nije natjerao na drhturenje. Natjerao me na ljubomoru i na ispade gdje sam se svađala sama sa sobom, na pijane razgovore preko telefona gdje mi on tvrdi da mu nedostajem, i onda u sedam ujutro slijedećeg dana me zove jesam li za čokanjčić rakije. Da nekome teško pada pomisao da me neće vidjeti cijeli vikend jer sam ja odredila da to vrijeme moram provesti s prijateljima, da njegov tata govori da sam ja pogodak, ali kraj njega nikad nisam drhturila. Možda je to zato što nikad jasno nisam mogla vidjeti nas dvoje zajedno. Nekako u budućnosti. Uvijek je s njim to bilo od dana do dana. Ne da smo s time sami sebi govorili, ma nećemo mi izdržati, ali nismo baš bili kompromisni u toj vezi. Bilo je puno sitnica u kojima sam se ja osjećala lijepo, ali nikako nisam mogla doći do njega.
- 'Ifka, jel problem ako ja sebe ne vidim s njim u nekoj budućnosti?'
- 'A, gle, ne moraju sve veze biti dugačke i potpuno smislene. Pusti nek ti vrijeme odluči gdje ste vas dvoje. Jesi zaljubljena u njega?'
- 'Jesam. Barem mislim da jesam. Nisam onako kako sam znala biti i ne rastu mi zazubice kad ga vidim, ali osjećam se dobro kraj njega.'
- 'To je ok. Pa i ne mora sve ići strastveno od samog početka. Neke veze započinju prijateljstvom, neke flertom, glavno je da se gradi.'...
- 'Ja to ne mogu. Ja ne mogu bit iskren prema tebi. Meni treba još. Ja želim sve. Ja želim imat sve, obići sve, okusit sve. Meni ovo nije dovoljno,' čula sam kasnije. 27 godina. Pa i pustila sam ga. Ali nisam ostala dužna ni riječi, ni ironije, ni sarkazma, ni psihologije, ni vike i ni tišine.
Ponovno sam si u glavu smjestila da je i on netko koga moram preboliti, jer kad je bilo gotovo vjerovala sam da bolje od toga vjerovatno ne može ni biti. Tad sam počela drhturiti, počelo me peći u grlu, ramena se spuštati gore dolje. Nisam znala šta sad. A sve mi je nedostajalo, a znala sam da ako se vratim k njemu, ma mene neće biti, ili bi popustila njegovoj potrebi da me transformira, ili bi revoltno sve na kraju poslala k vragu, ali znam da bi se izgubila u tom odnosu. Valjda zato i nisam drhtala kad sam ga ljubila, jer ga u biti u potpunosti nisam ni osjećala. Da sam ostala s njim, da sam mu vratila onaj zadnji sms gdje je rekao da se prevario, možda nikad ne bi ni saznala što me čekalo par mjeseci kasnije. A ta misao mi je prestrašna.
Oporavak je bio čudan. Trajao je, i nije bio jednostavan ni lak, ali tek naknadno sam shvatila kako čudan i zašto sam bila u pravu kad kažem da Kovu nisam osjećala, mada sam ga u slijedećih godinu dana vidjela samo tri puta i svaki put pomislila kako je on lijep muškarac. Ali samo lijep, kao i što je most srušen, bez žaljenja. Nismo si više ni na istom kontinentu.
|