Dublin je grad na koji se instant naviknes.
Inace znam poprilicno dobro kako bi krenula s pricom, ali danas cu vjerovatno malo zakazati s tim. Let mi je isao Pleso – Milano – Dublin, karta s taksama je dosla 350 eura, linija Alitalia, s presjedanjem u Italiji, na tom ogromnom aerodromu Malpensa, tek toliko da znate ima 100 izlaza, 4 etaze. Nakon sto sam morala cekati 3 sata, vjerujte mi, samoj sebi sam odala pocast na pronalazenju izlaza. Zajebana stvar je ta sto se ne moze pusiti, ali da se to kompenizrati. Na ovom prvom letu do Milana sam sjedila kraj divnog gospodina Tahira Mujicica koji mi je strasno olaksao let, tako da me odista skoro pa drzao za ruku, ali ja kao sabrana. Popili pice na Malpensi, popricali malo, pozvala se ja na promociju njegove mape u Zagrebu, on pristao :) i on put Lisabona, ja put Dublina. Lijepo iskustvo. Zadnjih pola sata cekanja sam pratila amere kako se koncentriraju oko izlaza 34B flight to Chicago i kako pocinju pizditi, ja se smijati nekulturi tog naroda. Ma jok, nije da su si sami na svijetu i da ima jebenih 100 izlaza za avion, ako vec do sada to niste popamtili.
Let za Dublin je bio dobar, ali ono 3 sata traje, pa ljudi postanu malo nervozni. Ja sam zadnjih sat vremena sjedila sa stjuardesama, na podu kod wc-a (sjedala su mi bila kratka, moje noge od 110 cm prica za sebe) i pricala s njima kako su se pocele baviti s tim poslom, odakle su, ma te uobicajene pricice. U biti su mi super skratile vrijeme. Ali let je bio dobar, naporan pun kufer, sa svime ukupno 10 sati, ali i 3ooo km dalje, samo je nenadjebivo kad ti avionom pola sata prilazis francuskim alpama, i ne moze se to povjerovati kako izgleda ispod oblaka, Mont Blanc, dragi boze, meni su se oci par puta zarosile. Vidis samo vrh, i oblaci kako ne doticu vrh jer je previsok. I onda lagano, opa francuska rivijerica, pa malo valovi, pa malo obala, pa malo brodovi, pa svega po malo, a ono letis preko La Manchea i laganini UK u daljini, a ti ulazis u teritorijalne irske vode. E taj prizor je lijep. Vec ti dosade i oblaci i snijeg, i let, i vidis UK na dlanu.
I onda irska granica. Ja umorna poprilicno, sam cekam vidjeti Seana i krevet (zadnja opcija u prijasnjem postu se pokazala istinitom, ha ha), kad evo striceka koji zabija stambilj. Nije me nista pitao, ma 2 minute sve ukupno. ‘a kome se ide?’ Decku, kazem ja. ‘A decku, znaci.’ ‘Iz Hrvatske si’, kaze on. Da, dodam ja. Vec smjesak na njegovom licu, ‘koliko ostajes?’ Dva tjedna, sad se i ja smijem. ‘Ne bi me lagala pa kao ono ostala ovdje na duze vrijeme od dva tjedna?’ Pazite vi ovo. Frajer flertuje samnom na ulazu u zemlju. ‘Vjerujte mi, nemam vam snage lagati nakon 10 sati leta’, dodam ja i vec se smijem na glas, a ono red iza mene. I on bulji u mene, ma nije spustio pogled na putovnicu sam je nes nasvrljao, ‘enjoy Ireland, i hope you will come back’. Ja na to vec ono, stvarno vesela, a pazite ovo, upisao mi je ostanak 2 tjedna duze! Slatki covjek, nema sta. Ma dedica ono, ali flertuje sve u 16. Valjda su im Hrvati simpa, ko ce ih znati.
Dublin. Pa i nisam jos nesto previse posjetila, ono O’Connell street i Temple Bar i nesto sitno sa strane, jer ima jos dana, sad se jos malo ufuravam, ali moram nesto reci. Grad je hektican, je brz, istina ima svega, ali tek kad se nadjete ovdje, mozete skuziti kako ce vam sjesti. Ima onaj layback and enjoy stav. Jer sve je dostupno, prosjek godina Dublina je oko 30, ljudi stariji od 50tak godina su vam ovdje atrakcija. Ma karikiram, ali i ne serem. Sve je jako povezano, ljudi su strasno kulturni, pazite ovo, ja sam valjda nakon 4 sata usvojila da kad nekoga malo lupite na ulici, gurnete u trgovini, dotaknete rukom u barovima, jer imaaaaaaaaaa ljudi, reci cete ‘sori’, i to vam svi rade, sori ovo, sori ono, super stvar. Di ces to kod nas sresti, voda. Ali i nisu normalni, danas je npr. jebeno suncan dan, ali ja u majici, kaputu, Irci u japankama, kratkim majicama i kratkim suknjicama, hlacicama, mislim da nisu culi za hulahop. Meni se bubrezi stresli.
Necu vam pricati o znamenitostima, ima ih, ali kupite Lonely Planet i slatajte po njemu ako vas to zanima, ovo vam malo govorim s ulice. Restorani su super, fina papica naspram njhove domace. Tipa za dorucak vam jedu: krvavice, peceno jaje, peceni grah, peceni paradajz, puno kruha, zagusenje zila, uzas. Ma katastrofa prehrana. Kineski super, perzijski super, hrvatski restoran super. Lagana klopa, ima brdo tih McDonaldsa ali ja ne preferiram tu ‘kuhinju’ pa ni ne idem tamo, ali opet, ako dodjete u Dublin ne budite glupi pa tamo. Malo se okrenite oko sebe, istina nije jeftino, ali se da naci. Stil zivota zahtjeva jako puno novaca, ja kak sad zivim u stanu s 4 decka od 26 do 30 godina iz Zagreba, kuzim sta oni sve rade da bi zaradili, ali fakat im je dobro. Uvijek netko navrati, dodje, ode, pice, dva tu i tam, ali gledajte, pinta je 5.20 eura, nije mala stvar. Moj stav prema Dublinu je super, mozda sam se malo i previse opustila jer se ovdje stvarno osjecam jako domace, nema to nikakve veze sto sam dosta nasih upoznala ili sto Sean ovdje vec zivi 3godine, ali s time usporedno i dosta stranaca, jer ljudi su jako otvoreni. Mos biti sta hoces, ma nitko te nece gledati ko na spici.
Ovo s cigaretama je super stvar, odnosno nepusenjem na javnim mjestima. Ja fakat puno pusim, ovdje nisam skresala, ali sam si steku kupila na Plesu, u djuticu, i nije mi tlaka izaci na ulicu i zapaliti, a i stvar je u tome sto ovdje dosta ljudi pusi jointove na ulici, javno. Trava nije problem, heroin je.
Salabazala sam i po Trinityju, divan je, centar centar grada, ne mos fulat, izgubila sam se par puta, ali ljudi su ti toliko voljni pomoci da je urnebes tako da sam i dosla na pravi put nazad, jer Sean mora raditi pa ja sama put pod noge, speceraj i trgovinice, ali iskreno, nemam bas neku zelju za kupovinom, dodje mi na isto, e po tome kuzim da sam se udomacila. :)
Sinoc sam otisla u The Globe, fini birc, onak ekvivalent Melinu. Malo se napili, pricali, grad prsti zabavom, ali jedna cura mi je rekla, zapravo sve se svede na isto, ima dogadjaja, ali treba znati izabrati. Ovdje je sve povezano sa cugom. Nasla sam si jedan mali caffee, Metro se zove, tak da znate ako ikad navratite, u Temple Baru je, ono sjednes, malo muffin, malo kapucino, malo svjezi juice, ma milina, konobar super decko, aussie guy.
Grad ima 12,ooo taxista, znaci u gradu od milijun i pol, pazite u Zgu ih ima 500-600, ovdje svi rade.
Necu reci da zivot nasim emigrantima nije tezak, treba odrzati nivo zivljenja, treba balansirati s tim svim izborima s kojima se covjek ovdje nadje, ali iskreno, Dublin je super, potpuno kuzim zasto se toliko nasih ne vraca godinama doma. Grad je stvarno otvoren, i uvuce te, u par navrata sam osjetila da sjedim u Tkalci, horde ljudi dokazuju da nisam, i engleski jezik, mada njega najmanje cujete u native contextu.
Veceras idem u Caffee En Seine, past cete u nesvjest kad to vidite kak izgleda, slike jos ne znam bas staviti jer peripetija 3oo s digitalcem i samnom i prebacivanjem na komp, ali net caffee je 3 minute udaljen od stana, tak da cu o tome slijedecih dana.
Aha, preporucujem Dublin. Ma nema sanse da se ne nadjete u tom gradu. Odista. Slijedeci put cu vam pricati zasto sva hrvatska emigracija pere zube 4 puta na dan (popravak jednog zuba kosta oko 800eura!) i zasto trebate pitati konobara da vam donese pepeljaru kad sjedite na ulici (jer se nasmije na to i kaze da je cijela ulica jedna ashtray :). Ja se malo privikavam da opuske bacam ispod nogu, ali opet ovo je Otok. Green Erin.
Slijedecih dana malo o nocnom zivotu koji krece veceras, pa dalje malo o Londonu, klifovima, i eto ajde znamenitostima.
A to sve s istog mjesta, net caffeea i O’Connell ulice koja je zila kucavica grada i u kojoj je postavljen ogroman spomenik – siljak (spire) na sred ulice koji ide urnebes visoko u zrak. A znate sta predstavlja? Ekonomski rast grad u zadnjih 10 godina.