''Ljubav ima bodljike, dobro: ona je cvijeće. A prijateljstvo? Ono je povrće i voće.'' P.I.Toulet, Protustihovi.
''E, slušaj, u subotu idem s Njim van, bi mi mogla posuditi onu svoju zelenu majicu?...'' Sve se dogodi tako brzo. Završiš osnovnjak i misliš da imaš prijatelje do kraja života, onih par šalabahtera koje ste izmjenili ispod klupe, par sendviča u lošoj kantini, kad si gledala svoju najbolju prijateljicu kako se liječi od vodenih kozica, dok joj nikako nisi htjela reći, da ti mama ni ne zna da se danas nalaziš kod nje, jer ti kozice još nisi imala. Počeci prijateljstava. I onda dođeš do gimnazije, izrasteš u nešto čudovišno visoko, i ne slažeš se sa svojim krivim nogama, pa onda ni s malim grudima, a same cure, i naravno da sam opet najviša, i da stvarno nikoga ne znam, dok se oko mene već stvaraju novi kontakti s kojima ja nemam veze jer sam osnovnu završila u drugom gradu. Drago mi je, Menervna. Menea? Ne, ne, Menervna. Hmmm, Menera? Ne, stvarno ne, Menervna. Čudno ime. Menervna. Super. I početni pakt je složen.
Gimnazija, dijelimo klupe, dijelimo, štošta dijelimo: par držanja za glavu dok netko u subotu navečer povraća od druge boce pive, dežuranje na školskom hodniku da profesori ne skontaju da pušimo u wc-ima, i dijelimo mimiku na satovima fizike, da bi curi ispred ploče, dok se kompletan razred grli oko sebe, prikazali da to označava TOPLINU, a dok rukom brzim pokretima prelazimo preko nadlanice, da da, da to tupačo, to znači – TRENJE!! Dva, sjedni. I svi odahnemo jer se osjećamo kao da smo imali sat tjelesnog.
'Nemoguće', TI si bila s njim u subotu?!' vrištim po hodniku, 'pa ja sam bila s NJIM u petak!', proždirem ju hladnim staklenim pogledima, dok mi se srce cijepa od ovotjedne boli. 'No, dobro, a da poslije odemo na kavu, i da ti ispričam kak je u NEDJELJU bio s Mimi?'. 'Šta da, s njom? E brate mili, ukusa.'
I onda dođe maturalac, trenuci najvećih oblokavanja, skrivanja po Praškim uličicama od pomahnitalih dilera, a neke od nas su i trčale za njima, šaljući ih u rodno češko materinje selo, deračine ujutro da se maknem iz wc-a, jer Ona ima potrebu izbaciti sve iz sebe, i 'si ti luda? Ma nema šanse da sad u 4 poslijepodne idem na razgledavanje stare jezgre grada. Pa nisam zadnji put u Pragu, idući put', ponovno kaže Ona dok joj glava pada na jastuk razmrljan maskarom i ostacima crvene sline od sangrije.
Na maturalnoj večeri se ogledavamo u svom novom perju, svaka na svoj način drži do svoje frizure, svoje haljine, svoje misli da je to zadnja postaja prije fakulteta, prije posla, prije odvajanja od razrednice, škole, klupa, subotnjih srednjoškolskih zezancija i dolazimo ususret tek nadolazećim strahovima. I tu večer se oblokamo, isplačemo svoje 2 sata uređivano lice, i sjednemo na žvaku koju je postavio frend iz susjednog razreda, jer ono, koliko ti imaš godina, 7? E nemaš milo, imaš 18, daj se ponašaj u skladu s tim godinama.
I onda dođe fax i godine između njega. Nakon srednje smo se dosta raštrkali, svatko prema svojoj lokaciji. Tijekom godina, mijenjale su se ljubavi, sexualni partneri, sobe na Savi, peciva i Murakami od 7 ujutro, stanovi, padale godine, lomile čaše po napala(Talu) i zagrebačkim tavernama, ronile suze nad knjižurinama, pripremali se za diplome, migracije, poslove, magisterije, doktorate, upoznavali se novi dragi, fax i šire, prijatelji.
Rađale se nove vrste ljubomora, privrženosti, putovanja na festivale uz bisku i turneje po reggae festivalima, mali kutni parkići noću koje obiđeš dok šećeš jedne večeri u potrazi za Laurom, razglednice koje su stizale s raznih adresa, izmjenjivale se priče, jedra, dekadentni restorani i školjke (par ruža uz to), roštilji i koncerti u zavodu i grah s bučinim uljem, gradovi, otoci s francuzima i bez, posjete muzejima, 1250 kn računa u Latinu, Sax pijančevanja i onda litre cedevite doma (u posljednje vrijeme sve pomiješano s mirisom kokica), poslovi i štele, gubljenje kila i mozga po Brazilu, legendarna sastajanja po Legendi, cigareta u buksi, Maraskino light ponoćni motivi, cigareta previše u buksi uz nikad do kraja ispričane Maroko priče, i domino efekt nalasci, poljupci u letu, mala noćna gubljenja do stana, piva, dvije previše u Gavelli (uz početne viceve), smijeh u hacijendi, povraćanje mrkvica u Gjuri, strah od golubova dok se čeka tramvaj, mali stan kod Importane centra, pun frižider u Utrinama, i dannoć u Verdiju, te onda opet, na kavu s mlijekom i čašu vode i čaj i čaj, molim vas.
Pročitajte ponovno ovaj odlomak, pronaći ćete se.
Stoga jedna od najboljih stvari u vezi prijatelja je to da su oni jedini ljudi koji će te voljeti zbog tebe same, i samo zbog toga. Jer im se ti sviđaš kao osoba, koju su oni, vice versa, odlučili imat u životu. Stoga zato ja vas i volim, a znate tko ste.
Jer možda neki od vas to nikada nisu čuli iz mojih usta, osim ako nije T'ga za jug ili Stella bila prisutna :) (dobro serem, kažem vam, ali ne svima u isto vrijeme), no, vjerovatno ste naslutili da ćete o tome pročitati. A i uopće vas ne stignem vidjeti zadnjih par tjedana, pa mi svi falite, osim Anuk koja me općenito vidi nedjeljom navećer kroz suzu, dvije dok si vratim tijelo, misli i pozitivu na kolosjeke, a vas ostale okupljam ovdje na blogu poput rakove dječice, da mi ipak niste previše raštrkani. Stoga tko zna, možda svaki od vas dobije svoju zasebnu pričicu. Nemojte se bojati.. sve se da riješiti. Samo popričajmo o tome, recite mi šta vas muči, nije da ću to objaviti. :)