Već sam nekoliko puta napisala da stvarno volim čitati, ali se uvijek dodatno iznenadim, kad uvidim da stvari nikad nisu onakve kako se izvorno čine. Ljudska psiha je fina kamuflaža. Sve se da prodati, dok ne počneš kopati i nađeš ...
Hans Christian Andersen se rodio 1805. u Danskoj u teškoj obitelji, gdje mu je tata bio fićfirić, mama alkoholičarka, teta mu je bila makro i diler, a sestrična kurva koja je radila za nju. Kralj Federick VI mu je dao stipendiju da studira u Elsinoru, i Andersen je rekao da su mu te godine ostale kao najtamnije u cijelom životu. Živio je u domu svoga ravnatelja, i bio seksualno maltretiran sve u kontekstu 'jačanja njegovog karaktera'.
Osjećaj 'biti drugačiji', koji je rezultiran u osjećaju boli, je bio glavni subliminalni motiv njegovih dječjih priča. Jedna od najpričanijih bajki svih vremena je Mala sirena, koja si oduzima vlastiti život jer ne može biti voljena od strane prekrasnog princa. U toj priči Anderson je ispričao svoje žudnje spram Edvarda Collina, kojem je napisao: ''Moji osjećaji prema tebi su isti kao osjećaji mlade žene. Feminiziranost moje prirode i našeg odnosa mora ostati tajna.'' Collin kojeg sexualno nisu zanimali muškarci, nije odgovarao na njegove ljubavne pozive, i bio je uzrok mnogih pišćevih mučenja i agonija.
Iz Andersenovog ranog života su pronađeni dnevnički zapisi gdje se saznalo da je izbjegavao bilo kakve sexualne odnose i da je najčešće pribjegavao masturbaciji.
Andersonova su djela često kategorizirana kao dječja literatura, iako, on nije volio bio stereotipan. Glavni lik svih djela traži oprost prema samome sebi koji i dolazi na kraju, iako uz visoku cijenu. Pogreška je misliti da su njegova djela nevina, baš zbog toga što se trpaju pod dječje knjige.
Ružno pače, je priča koju je pisac opisao po vlastitom nahođenju, i koja se može uširoko objasniti. Eksplicitno, posvetio ju je onima, koji su poput njega bili izloženi devijantnom seksualnom ponašanju. Izdvojeni još od malih nogu, ne pripadajući generalnoj skupini.
Naravno postoji i toplija verzija ove priče. Pače koje se pretvara u labuda je metafora za iskustvo u dječjem životu gdje se oni sami osjećaju bez poštovanja. Kao basna, upotrebljava se da bi se djecu upoznalo s činjenicom da su različitosti dobrodošle, i da se tek poslije u životu čovjek iskaže sa svim svojim socijalnim i moralnim atributima, i da su različitosti važne, jer su početak kretanja prema samome sebi. ''Tad je raskostrušio svoje perje, pognuo svoj nježni vrat, i zaplakao od sreće iz dubine svoga srca. Nikad nisam to mogao napraviti dok sam bio samo jadno malo ružno pače.''
Priča se također može interpretirati na idejno pojednostavljen način, gdje se govori o tome da svaka osoba ima neosporiv duh i pravo gdje ga nitko osim svojevoljno ne može degradirati u nekoj situaciji, i da su svi ljudi formirani po ideji jednakosti, samo što su neki više, odnosno manje svjesni samih sebe.
I iako priča ima tešku psihičku podlogu i analizu, može doći i kao lijek od tih istih ljudi koji su ga maltretirali, i gdje se on sam osjetio drugačijim. Potiče na razvijanje vjerovanja da su izvršioci tih nemoralnih djela jednostavno preodređeni da ostanu klasu niže od samih žrtvi, a da klasa u sebi ne podržava materijalne ili elitne uvjete društva. Da samo ostanu patke, dok neki postaju labudovi.
Ipak, kroz dječju psihologiju je lakše promatrati zbivanja iz ovih knjiga, iako svaki život ima svoja odstupanja, treba poticati na čitanje ovih djela, a mi odrasli ćemo znati sve ove psihološke primisli, dok na djeci ostaje da budu nježno ušuškani u miris bajki, sirena, princeza, kraljevina na zrnu graška, i da sanjaju svoje male snove, te da tek kasnije otkriju pravu sliku reale, i da im ne uništimo te slike dok su još mali.