Klik, drhturenje i ljubav.
9 mjeseci nakon što sam upoznala Seana the Emigranta, počela sam imati probleme sa snom. Imala sam tjeskobne napadaje, glava me bolila, imala sam problema s koncentracijom, mrzila sam mobitel, do tad pojma nisam imala kako je vlastito tijelo čudan mehanizam. U svim dotadašnjim odnosima, ja znam gdje su bile moje pogreške, i oni su bili krivi ljudi, pa se nismo ni puno naučili. Možda sam naučila staviti još jednu ciglu na svoj oklop. Više uopće nisam imala direktivu za koju bi se uhvatila. Svi Oni su mi bili isti. Tjerala sam svoj film nezadovoljstva. Razočarana u Muškarce.
Uz Seana sam se morala ponovno naučiti suočavati sa svojim najgorim zakopanim stanjima. Otvarao me postupno, učio me nježnosti, ja ovako hiperaktivna, nestrpljiva, klasični Blizanac, nekad dosta samotnjački orijentirana, odjednom sam se našla kako mu priznajem da mi senzibilizira misli. Problem je bio što sam to morala sama prolaziti. Potpuno sama, u krevetu, na rođendanu, na ulici, kroz rokove, poslove, u mislima, zaronjena ispod morskog vala, preko telefona, na mobitelu. Nikad ne bi mogla bit žena pomorca. Te žene su za mene carice.
I koliko me naš odnos morio, koliko sam se brinula o svemu što je uz njega dolazilo, toliko sam ga počela odguravati od sebe. Bilo mi je lakše kad se nismo čuli, nego kad smo se čuli, pa imali periode od par dana da se situacija smiri. Pucala sam jer je on bio u Irskoj, a ja sam bila doma. Pozicija pasiva – čekanja, on pozicija aktiva – njega se čeka. Mrzila sam taj osjećaj zbog toga što je bio ljubavan i zreo i jak i preosamljen, i jer sam imala zatvor u glavi, jer ga nisam mogla zamijeniti drugim, zamijeniti definitvno gorim, a znala sam da je još toliko duplo vremena ispred mene.
Nije to bio odnos u kojem je on mene tješio kad je meni bilo teško, svoje rane sam morala potpuno sama vidati, već je to bilo uzajamno razumijevanje za nastalu situaciju, ali ja nisam bila navikla na to sve, moji šiljici su već davno bili nazubljeni. Zbog nekih situacija sam potpuno svjesna da je on u meni vidio stvari, koje sam ja tek naknadno sama shvaćala i shvaćam.
Ta cijela godina mi je bila teška, a on mi ju je naknadno još više otežao, ali mi je i olakšavao situacije jer sam mogla misli ispuniti s našim razgovorima, jer sam se ponosila njime. Jer je žilav, strašan pozitivac, svjetski putnik, elokventan do bola, uvijek se iznenadim njegovom poslovnom inteligencijom. Jer uzima život ozbiljno i strašno ga voli, a na kraju opet običan zagrebački kvartovski dečko, mada su i naša poimanja kvartova potpuno drugačija. Zaintrigirao me s tim uvijek spremnim stavom. Dečko koji se od malena naučio brinuti sam za sebe, a ostao dobrica u srčiki. Ja koja sam mrzila stres, našla sam se u nekome tko pod stresom najbolje reagira. Ja koja volim reflektore, najbolje sam se osjetila kad bi osoba iz sjene pratila moje nastupe. Ja svađalački ekstrovert se puknem s pacifističkim introvertom.
U početku me bilo strah veze i odgovornosti prema njemu, jer je početni proces solo oblikovanja tih svih misli bio strašno težak. Još uvijek je, jer je on još uvijek u Irskoj, ali sve se da. Navika je fantastična stvar, samo i nju, kao i sve ostalo treba dobro organizirati.
Naučila sam da je Čežnja neprijatelj broj jedan. Ljutnja te ljuti. Nju istrčiš, odeš na sat aerobika, isforsiraš si tijelo da te boli od napora i da legneš bez snova. Ovakva ljubav te natjera na fokus, jer vidiš i cilj, a ako ga i izgubiš jer problem nije u emocijama, već u udaljenosti, isplačeš se, poludiš na par sati, ne želiš ga čuti, ne želiš imati ništa s njim, ali se vratim, jer znam šta je sve već iza nas, jer ispod toga svega zaista shvaćam egzistencijalnu poantu njegovog Dublina. Nismo djeca, u pravim odnosima nema ružičastih balona, danonoćnih gugutanja i nereale, i jer on u svakom smsu podsvjesno napiše ''mišu'', a ja se uvijek nekako nasmijem na to, jer i dok sam ljuta ko furija na njega, on mene naziva malom životinjicom.
Ali Čežnja. Za dodirom. Za mirisom. Za tijelom i glasom. Za tišinom. Za malim prepirkama. Za to da frknem nosom. Da me on 5 minuta ne tangira ni 5 posto, ali da mu se 6tu uvučem pod kožu jer znam kako. Da mu ispričam svoj dan. Da je pozivni 091 ne +353. Da ga poljubim, kažem dobro jutro. Da uživam dok vozi auto, da mi je smiješan kako mi servira neke stvari koje se 'podrazumijevaju' normalnima. Da ga totalno izbacim iz takta kad me vidi sređenu. Da poludim na njegov Donna Karan parfem. Da mu prelazim rukom preko mokrog dlana, da mu prstima dodirnem usne, jer volim šta radi s jezikom dok je kakti koncentriran. Mutav do kraja, jer mi prodaje spiku koju je pokupio negdje, ali izgleda dobro na njemu. Da se probudim, a da skužim da on već jedno vrijeme gleda u mene. Da više budala nema cirkulacije u ruci na koju sam naslonjena, ali mi ne želi to reći. Da ga zajebavam kako ima dobre prijatelje, da mi je više smiješno kako sam ja ta koja se okrenem za svakom dobrom ženskom, maltene da ne fućnem za njom, da me izmaltretira s tim kako liže poklopac jogurta, da me nazove nadimkom, da me pita svojim 'e Dečko...?' Da vodimo razgovore kako je čaj mlak, pecivo dobro, film dosadan, umjesto što smo radili tada i tada, dok smo bili tamo i tamo, svatko na svojoj strani Europe uz sat vremena razlike. Stvarno je bilo dana kad sam osjećala čistu agoniju nedostajanja za njim.
Čežnja. Nju nigdje nisam mogla izbaciti. Transformirala mi se i nastanila u tijelu poput gospodarice kuće i nije se micala van. Izvodila sam manevre s njom. Najgora su bila buđenja. 2 minute sam se osjećala normalno, i odjednom gospođa Čežnja je izlazila iz svoje kuće, poželjela mi dobro jutro i raširile svoje pipke po mislima, radnjama. Bila mi je prenaporan i prenepozvan gost. No, naučila sam se suživjeti s njom, nisam više znala kako izgleda dan bez nje. Na početku nisam mogla to njemu reći jer mi je bilo neugodno, jer je jednom rekao, 'situacija diktira tempo, na sreću ne diktira i emocije.' Strašno me iživcirao s tom rečenicom. Bio je jak, baš je bio jak, i meni je bilo žao što i ja tada nisam bila takva.
Ali kažem, navika je strašna stvar. Veza na daljinu je apsolutno testiranje svega što ti misliš o sebi, i ne prođe centimetar tijela i misli koji ti nećeš psihološki isecirati, i to je put na kojem ti naučiš tonu novih spoznaja. Bila sam pobornica teorije daleko od očiju, daleko od srca, ali i poslovice nekad nemaju pojma. Kad se totalno zainatiš i kažeš si da se sve može, i može se, jer trenutno vodimo brigu o upotpunjavanju svojih života, on na svom poslu, studiranju i životnom iskustvu, ja na svojim kreiranjima, a poslije će doći plodovi. Jer uvijek sam govorila, to je nekako bila moja uzrečica za dosadne parove, ne morate biti sijamski blizanci da znate da se volite. I on i ja, i svatko od nas ostane sam sa sobom, prekrasno je to kad se ljudi pronađu u tim spajanjima. Meni nikad nije problem bio biti sama, njemu sam zahvalna što to više nisam, a naša veza je meni posebna po tome što se jako nadograđujemo kroz periode kad se ne vidimo. A taj dio nikad ne bi naučila, da je cijelo vrijeme bio tu. Nisam ne bi ni došla do tih dubina.
Na kraju sve ostane na Kompromisu koji mora doći s kapitalnim K. Kompromis sam sa sobom, s Njim, unošenjem sebe u redovne planove i dnevne obveze, i to s i zbog osobe koju voliš, a koja eto trenutno nije ovdje, ali koja će se vratiti, jer ni on ne može zamisliti da za stalno živi vani, a mene jednostavno srce nikad nije vuklo da odem živjet van Hrvatske. Na taj kompromis ne pristajem. Teška odricanja, ali ne nedostaje mi vjere, samo što postoje trenuci kad mi ju je malo teže naći.
A započelo je totalnim slučajem. Toliko čudnim, da priču ni ne prepričavam ljudima koji nisu bili samnom od početka. Žutom zabačenom kuvertom, i uletom koji mi je stavio ironičan osmjeh preko usta, s mojim stavom 'ajde ajde, seri, bit će, odjeb je lansiran', ali Sean the Emigrant se nije dao maknuti. Strpljenje je vrlina koju najviše volim kod njega, a koja se direktno tiće mene. Onda rastankom, te je naše prebacivanje i uštimavanje išlo preko 8 država. Tko zna preko kojih zemalja ćemo još prokrstariti, mada krećemo ponovno od Milana i Dublina. I aerodroma. Za 2 dana.