I tako ja spavala, kad me probudile poruke od doma.

Jos snena pogledala inbox mobitela i docao me sok. Prvo jedna poruka, pa druga, pa se zaredale, fala bogu dala prijateljima novi vodafon ireland broj da mi se javljaju, i da ih obavijestim da su pokloni u pripremi, oni mene docekali u ekstazi da mi objave da im je prijateljica sletila na cool listu. Nisam se nadala, nisam nikad ni pikirala na nju, sokirala me vijest. Najvise me sokiralo kad sam vidjela statisticke podatke koji su pokazali 2000 upada u manje od 15 sati. Simpaticno. Pa mi je sve preletilo glavom sto sam napisala, jer me do sada citalo 10tak prijatelja i 30tak blogera, a odjednom, eto mene. Starci doma odusevljeni, osobito Padre Novinar, ja malo manje kad mi se on docepao stranice pa kad je procitao kad sam se prvi put poljubila s tim i tim, kad sam i koliko cugala s tom i tim, kad sam ovo, kad sam ono, ali dobro, najbolje mi je bilo kad su mi Mangini starci cestitali. Ha ha. Hvala Manga. Pozdravi ih, dobit ce jedne fine Bailey’s bomboncice.

No, najvise me razveselilo kad sam vidjela sve one dobar ti je blog, nije ti dobar blog, ovo ti je tako, ovo nije tako. Da se sad osvrcem na to onda bi se morala osvrtati na svoj zivot i objaviti da mi je zivot takav i takav, dobar ili los, a to nemam namjeru, tako da hvala u svakom slucaju. Istina, malo sam se namjeravala cenzurirati u slijedecim postovima, ali malo sam razmislila, i necu. Tko me zna, zna me i zna da volim pisati, a kome ne sjedim, necu mu ni sjesti, tako da nastavljamo nasu malu spisalacku odiseju. Danas malkice nacuganu jer je sunce zapicilo u Dublinu, neka rugby tekma u toku, pa svi vani, svi po pintama, nisam se htjela osjetiti kao outsajder, pa ono kud i svi tud i mali Mujo. :)

Sluzbeno zaljubljena u Dublin. Je, naravno prica malo drugacija od ove moje jadne emigracije i sire koja radi ovdje, dok ja lagano perinjam po gradu i zabavljam se, a moje siroce radi, ali sve se to da kompenzirati.

Sinoc sam zavrsila u jednom francuskom restoranu tamo negdje van grada. Slatka Amalia, prekrasno spanjolsko stvorenje, prijateljica od Seana, me odvela van. I tako smo zasjeli u restorancic, ono, interijer prva klasa, ali nema tu one francuske kuhinje, valjda je glavni kuhar Irac, odrastao na njihovoj nacionalnoj kuhinji: krumpiru, mrkvi, kelju i piletini. Ali se najela, mada dodajem ne bas slasno, jer kako bas nes ne jedem meso, uzela sam si patlidjan, koji je ispao malo aldente, no dobro, nemojmo biti sitnicavi, popila dobro vino, malo se sokirala s racunom, i krenule mi van. Spanjolci su super, danas sam saznala da su i australci podjednako dobri.

Otisli prvo u Odeon, lagano smo dobili nogom u guzicu, jer ljudi ne pustaju unutra nakon 2 ujutro, sto je totalna glupost, pa zatim u Village, to je tu kao neki klub, a mislim ono upad 1o eura, sad da vam dam komparaciju. Pinta je 5 eura, to sam vec napisala, ljudi su vam, hah, ugodni. Ovdje vani nije kao kod nas. Village je onak jedan pristojan klubic, ali mixanje glazbe im ne ide, ‘Come on Eileen’, pa zatim Franci i onda Usher da bi slijedeca bila Insomnia od Faithless. Malo se pogubis u tome, jer ono, imas neki stimung, a oni ga presjeku sa svime i svacime, mada sam danas cula, da je Ircima bitna cuga, a sad sta svira, manje bitno. Pa takvi i jesu, inertni ali beskrajno druzeljubivi. Nema tu kretanja, sinoc sam njima par pokazala kako se micu bokovi, Amalia i ja malo zavrtile, oni jadni skoro pa crveni u licu. Ja kad idem van, ne idem cavrljat danima: idem ili plesat ili popit koju. Cuganje je ovdje pod muss, ali uleti. Jao. Svi bi s nekim, cujem dan za danom, da je grad jako promiskuitetan, ono dolazi se po ‘meso’ i doma se odlazi s ‘mesom’. Kako kome. I onda kako ne mozes unutra pusiti, izadjes van i krenu s uletima. Prvo sto sam cula je: ‘you’re a bit dangerous, aren’t you?’, ali nema agresivnosti jer na vrijeme shvate poruku. Ljudi vam u ovom gradu nemaju kompleksa, sto je stvarno super, jer kombinacije koje se ovdje nose su cudesa.

Sad sam bas sjedila u Bruxelles pub, Sean otisao na posao, ja bila s njegovim frendovima, pa i oni mic po mic odlazili, dosli neki novi, pa onda ponovna nova okupljanja, i na kraju ja ostala s 3 Corone ispred sebe s ljudima koji su iz Brisbanea, i koje sam upoznala sat vremena ranije, ali u tome je car Dublina. Jako je jednostavno s nekim zapocet komunikaciju, jer cijeli je grad takav. Zamislite si 6 sati poslijepodne, npr. Tkalcu ili Bogovicevu, koje su dupkom krcate i svi, ali stvarno svi vec lagano pod gasom, jer stvarno nema razdvajanja od pinti. Ali hej, naravno da ima i drugih nacina za ispunjavanje vremena, ali Dublin vam udje pod kozu, ma instant, jer svi su voljni i zeljni raditi, para ima na cesti. Nije da ce vam netko prici na cesti i reci, ej hoces raditi za mene, ali gledajte, ako imate imalo cuke u glavi, necete puno dana biti bez kruha. Jednog od cimera sam zadnji put vidjela u cetvrtak, a zivim u tom istom stanu, ali jednostavno takav je tempo zivota, nema se puno vremena. Dan prodje strasno brzo mada je oko 9 navecer jos potpun dan.

Jos par sati i krecem u novu avanturu, po ovakvom danu se nikome ne da biti doma, mada su ljudi i rijetko u vlastitom boravku, stvarno je fina klapa ovdje. Mislim, ima nas svakakvih, ali kad s nekim kliknes, kliknes, ili ide ili ne, uvijek ima drugih ljudi.