2 dana u Londonu i vec ste ludi.

Krenuli smo u 7h iz Dublina, AerLingus, irska leti leti firma, pa drito do Heathrowa, povratna karta za nas obadvoje 130eura, sa svim taksama. Nema mucenja, nema nicega, samo jedan mali let koji iz Dublina traje 50 minuta. Hocete cuti pravu stvar? Prava stvar ide ovako. Ja putovnicu nisam izvadila sve dok se nisam dva dana kasnije ponovno vratila u Dublin, gdje me isti irski sluzbenik pitao razlog mog dolaska u zemlju, na sto sam ja rekla da sam dva dana bila u Londonu, pa se vratila na godisnji u Dublin. Ali ima kvaka. Kad iz Dublina letite za UK, Britanci smatraju da vi necete varati i provjera putovnica je minimalna, ma ne minimalna, nema je. Znaci u 7 ujutro sam samo pokazala kartu s kojom sam check in napravila preko kompjutora, gle, tko to nije do sada vidio, mislim da skoro to na Plesu ni nece, jer je to prejednostavno, i nema nikakvog kontakta s ljudima preko saltera. Komp ti sve ocita, isprinta kartu i picis na let. Na toj prvoj granici jos u Dublinu, samo sam zeni na provjeravanju torbi pokazala kartu i to je to ljudi do Londona.

Priznajem jednu stvar, na Heathrowu cete se usrati. Ima 4 terminala. Malpensa u Milanu ima 100 izlaza, ali ovo cudoviste ima 4 terminala, a svaki je oko 20tak minuta hodom u labirintu udaljen jedan od drugoga. Od trenutka kad sam izasla iz aviona do trenutka kad sam slijedeci put udahnula svjezi zrak proslo je 1.40h. Da, sat i 40 minuta. Ogroman je, ne masivan je, to se ne moze ni opisati. Super je stvar sto na ulasku u London, ni jedna osoba, cinovnik, ma ljudi moji, nitko Seanu i meni nije pregledao ni karte ni putovnicu. O bodova. Ja sam cekala svoj stambilj, svoje nesto, znate ono, ali i tu je ta kvaka. Terminal broj 2 vam je rezerviran iskljucivo za ljude koje idu na relacijama Irska, Skotska, Engleska, i nitko vam se bas ne pazi tko ulazi u zemlju. Britanci razmisljaju na taj nacin da Irci vode brigu tko njima ulazi u zemlju, pa nemaju rigorozne provjere pri ulasku u terminal broj 2 s tih otockih podrucja.

I ona boom. Iz aviona do naseg avion izlaza smo hodali 20 minuta, ali ne picite vi pjesice, vi idete svom onom silom pokretnih traka, i one vas voze, ali da se da izgubiti, da. I sad se nadjete tamo negdje, nemam pojma gdje, gdje je sva sila ljudi koji idu na tube, iliti podzemnu, ali stvar je u tome sto Heathrow pokriva 2 tube stanice. Znaci vi se vozite 2 stanice ispod aerodroma, pa izadjete iz njega, mislim aerodroma, i onda ste u London 6 zoni, i onda opet perinjate sat vremena do London 1 zone, gdje je nama bio hotel. Sean i ja smo se skoro raskrvili na jednoj stanici, jer nije to bas normalna situacija. Nikad kraja, a vi pojma nemate gdje idete, jer ne znate jos strukturu podzemne, ne znate stanicu gdje izlazite, a stalno ste okruzeni s ljudima i s Londonom koji je ogroman. Usporeda, od Dubrave do Preckog, pa recimo da je to jedna zona Londona. Manja verzija. Smirili smo strasti, ipak nije bila situacija da udarimo jedno po drugome, jer iako je Sean stvarno manijak sto se tice tih putovanja, prestrasili smo se oboje tih sat i 40 min putovanja podzemnom, jer osjetili smo se kako nas je grad na prvu usisao, a nikad kraja.

Odsjeli smo u hotelu Ascot, 50funti samo spavanje preko jedne noci, Paddington cetvrt, London 1. Smjestaj nije bio los, ali peripetija 100 sto se ticeg samog dolaska tamo, jer odmah na recepciji mladi Egipcanin nas je obavijestio da je on katolik, da se ne moramo bojati sto s njim pricamo. Iskreno, nama je pucao kufer za tu informaciju, ali jer rekao da su ljudi jos uvijek jako neugodni, zbog bombaskih napada na tube stanicu Victoria, i zbog Twinsa. Mi smo bili premoreni. Kisa je nekako rominjala, znate na onaj nacin, kad ne trebate otvoriti kisobran jer mislite da sipi, ali se u biti za malo vremena nadjete mokri do koze. Super je stvar ta sto se hotel nalazio na rubu Hyde Parka i to u blizini Notting Hilla.