Pustolovina zvana Japan

Zadnji tjedan sam uređivao sitnice oko nalaska stana i njegovog iznajmljivanja, boravišne dozvole, uhodavanja u radni ritam na poslu i sl kerefeke koje čovjek mora pregrist u novoj okolini...

Da bi se mogao iznajmiti stan, čovjek mora imati određene uvjete. Čak i u Japanu to znači da će uletjeti u nekonzistentnu petlju adminstracije... S iznimkom da se ona može riješiti rel. brzo. Dakle, da bi se iznajmio stan, moram imati bankovni račun i razriješenu boravišnu dozvolu. Za oboje moram već imati adresu na kojoj živim. Stavio sam za privremenu adresu sobu za posjetioce na kampusu i stvari su bile riješene. Bankovni račun je bio otvoren unutar sat vremena, i mogao sam u lov na stanove.

Transportni sustav u Japanu, pa tako i u okolici Tokija, je poprilično dobro riješen i nije probem udaljiti se od centra gdje su stanovi skuplji. Vrlo vjerojatno će cijena pasti drastično a na poslu može biti dosta brzo.
Od mjesta rada do prve veće željezničke stanice (koja je u centru grada) je oko 7 km. Uzeo sam novo opremljeni stan (32 kvadrata) koji se nalazi na polovici puta za najam od cca 560 € mjesečno (+ režije). Za hrvatski standard to bi bilo skupo, no za usporedbu mogu reći da sam prilikom boravka u Grenoblu (Francuska) stan od 22 kvadrata plaćao 570-650 € mjesečno tako da je ovo zapravo pristojna cijena. Stan se vodi pod "opremljen", no za japanske norme to znači da ima: televiziju, mikrovalnu pećnicu, štednjak, sudoper, sasvim opremljenu kupaonu i funkcionalni wc. Krevet, ormare, stol, stolice, suđe tepihe i sl. sam kupujem.

Od posla do stana voze autobusi. Vožnju se može platiti u autobusu gotovinom, ili se kupi kartica koja se zatim puni novcima... Vožnju do posla plaćam cca 1.7 €, što je malo skuplje od prijevoza u Grenoblu (1.25 €), no prihvatljivo.

Jedna od prvih stvari koje sam primijetio prilikom vožnje je koliko Japanci štede. Ako autobus čeka u koloni ili na semafor, vozač uredno ugasi motor i čeka svoj red. Isto tako ako je je neku relaciju prošao prebrzo pa treba usporiti kako bi pratio dnevni raspored, stati će na stanici i s ugašenim motorom čekati vrijeme polaska.
Druga stvar je javna rasvjeta. Tu se očito dosta štedi i ulice izgledaju popilično mračne. Naravno, iznimka su mjesta gdje kompanije postave svoje reklame koje blješte, ili mjesta gdje su restorani - njima je u interesu da ih se uoči pa je to područje jako dobro osvjetljeno.

Institut na kojem radim (Institute for Solid State Physics - ISSP) je dio University of Tokyo (UT) i samo je jedan kampus kojeg UT ima oko Tokija. Sve je izrazito veliko,izrazito bogato, i izrazito lijepo uređeno. Na ovom (Kashiwa) kampusu se osim ISSP-a nalaze i Institute for Cosmic Ray Research, Biosciences Institute, Atmosphere and Ocean Research Institute, Enivronmental studies... itd. Dakle, puno toga. Slike:

Zgrada ISSP-a je treća s desna.



Postoje dvije manje menze koje svaki dan imaju različita jela za ručak i večeru, te manji suhi restoran gdje se guštamo u sirovoj ribi (moja grupa srijedom ima sushi dan ^_^).

Ulazim u avion i stvar liči na USS Enterprise. Da budemo jasni, putovao sam već do Tokija na konferenciju prije 3 godine, i kao što rekoh ove godine u Washington, i par puta do Francuske.. tako da sam već bio u par aviona. Ali ova ekipa se zasita trudi. Imaju nekakve lude lampice zbog kojih misliš da si došao na masažu a ne na let. Stjuardese su vesele što si došao baš kod njih u avion, a cijeli prostor miriši na borovinu..

Na sjedalu me čekaju dekica i jastuk (stadnardna oprema za ovakve letove) ali i šlapice (:D). Kad su svi putnici sjeli, stjuardese dijele još neki vrag...izgleda kao pernica:

Ma zakon..

To je "putni paket" za velike letove. Sadrži:
masku za spavanje, par čarapa, balzam za usne, čepiće za uši, i (ono što se ne vidi jer sam potrošio) malu četkicu za zube s malom tubom paste za zube.
Ovo zaista nećete dobiti u bilokakvoj aviokompaniji.

Da li da uopće spominjem da je hrana bila fantastična i da sam gledao filmove na big-o-fuckin-screen-u, otprilike B5 formata (i pri tom mislim na baš onaj dio koji daje video-sliku).

Turkish Airlines, s tobom ću se i vraćat!

Idem u Japan. Institut-domaćin u Tokiju plaća sve. Troškovi leta - plaća. Troškovi preseljenja - plaća. Troškovi useljenja u stan u Japanu - plaća. Mene - plaća.
Hajdemo onda naći neki zrakoplovak s kojim ćemo putovati u stilu... Prijatelj predlaže da putujem s Airbusom A380 - najveći na svijetu. Drugi pak s Boeingom 747-800; najduži na svijetu. Treći kaže da idem balonom-jer je romantično...

Kako sam ove godine išao na konferenciju u Washington, zapamtio sam si da je najvažnije putovati udobno. Vjerujte mi, ne želite provesti 13 sati u avionu gdje se lik ispred vas naslanja na vaša koljena, imate mićušni ekran za "uživanje" u filmovima tijekom leta, a hrana za doručak bude - čips.... A, ne. Ne i ovaj put.

Prvo idem na fantastični site www.seatguru.com i provjeravam prostor za koljena iliti udaljenost do sljedećeg mjesta. Ovo je izrazito koristan site koji je popikao sve kompanije i njihove avione sa svim pripadnim kvalitetama istih. Gledam tko me sve vozi do Tokija: Lufthansa, Swiss Air, Turkish Airlines, Air France.
Siguran sam da ću ići Lufthansom, ali hajdmo pošteno provjeriti kakve su i ostale kompanije.

Gledam brojke i ne vjerujem...Od navedenih kompanija Turkish Airlines ima najveći prostor za noge - go figure...
Dobro. Lupam po google-u i tražim koje kompanije imaju najbolju klopu:
1. Thai Airways
2. Turkish Airlines
3. mjesto je nebitno jer nije nijedna od gore navedenih komapnija.

Ha dobro. Tražim ponudu za kartu od agencije i predložim im da mi još oni iskopaju i druge kompanije.. Tek tako, da usporedim.
Nemreš bulivit! Turkish je najjeftiniji! I još su član Star Alliance-a pa mogu dobit milja na Miles & More karticu.

Ideš Turkiš!

Otkud uistinu. To je bila misao koja mi je pulsirala mislima dan prije polaska...

No, kako je uopće do toga došlo? Radi napredovanja na poslu morao sam skupiti određeno vrijeme usavršavanja u inozemstvu. U danom trenutku Japan je bio jedini logični izbor:
1. financiranje stranih znanstvenika im nije bilo pod utjecajem globalne krize,
2. u relativno kratkom roku (5-6 mjeseci) se moglo saznati da li je stipendija prihvaćena ili ne,
3. znanstvena grupa koja se bavi istraživanjima u mojoj grani (fizika) je među prvih 3 (ako ne i prva) u svijetu.

Rekoh, naivno, svjedeno mi je jesam li u Americi (izbor br 2) ili Japanu. Postojat će velika vremenska razlika (Japan je na +7 sati, SAD na minimalno -6), neću moći 1 mjesečno posjetiti obitelj i prijatelje, i sa obitelji ću se čuti preko Skype-a.... stoga, zašto ne Japan?

Ovo ljeto 2012. će mi ostati u sjećanju kao izrazito kratko, i izrazito brzo...
Papiri za prijavu predani, papiri prihvaćeni, karta kupljena...

Budim se i mislim si - ja sam za tjedan dana u Japanu. Shit.