Pustolovina zvana Japan

Ideju, ili bolje reći spoznaju, da sam postao čimpanza dobio sam na konferenciji u Tokušimi (na otoku Kjušuu). Tada sam barem postao toga svjestan, a mora da sam lik čimpanze utjelovio mnogo prije. Dapače, vjerojatno već drugog dana nakon dolaska u Japan.

Spoznaja se rodila kad sam se sa svojim kolegom iz ureda vraćao s mjesta konferencije do hotela gdje smo odsjeli. Put nije bio dalek pa smo išli pješice i pritom prošli pored par parkova, jezeraca i starih građevina. Moj kolega je Japanac, i rekao bih da ne odudara od prosjeka Japanaca. Marljiv je, drage će volje pomoći, i naravno; on je šutljiv. To je jedna od stvari koja mi nedostaje iz Europe, ta razina otvorenog razgovora sa kolegama s posla ili razgovora uopće. Svi su dosta tihi, a i većna razgovora se svodi oko posla.

Uglavnom, da se vratim na priču, vraćamo se do hotela i kako prvi put vidim neke stvari, pitam "A što je ovo?", "A otkud ovo?", "Jel ovo nešto povijesno značajno?".. Znatiželja mi ne da mira i stalno gledam okolo. Uočim neko malo mače koje se skriva na staroj utvrdi, vidim da razne ribe plivaju u jarku oko nje, komentiram građevine i ljude... Moj kolega, međutim, kratko odgovara na sve što mu kažem. Većinu stvari ne zna ni on, a ono što zna kratko prokomentira "a-ha" ili se potvrdno nasmiješi. Hodamo dalje i vidim nekakvo drveće kako raste uz cestu. Izgleda mi poznato pa rukom protrljam list i provjerim da li ima kakav prepoznatljiv miris. Kasnije se pojavio nekakav grm, koji liči na malo drvo višnje, i imalo je crvene plodove. Uberem plod i pogledam, no izgleda da je to više koštica zamaskirana u plod nego nešto drugo, i naravno probam. Ispadne da to jest višnja samo pod utjecajem lokalne klime plodovi ne narastu veliki.

Svaki put kad bih ja tako zastao, i moj kolega bi također stao, s rukama u džepovima i pogledom iščekivanja što ću slijedeće napraviti i pitati.
I tada me lupilo. Dok on mirno hoda i radi ono što nam je namjera (doći do hotela) ja okolo šetkam, sve diram, stalno nešto pitam...ja sam zapravo postao čimpanza.

Zamislite da imate čimpanzu za ljubimca. Može hodati na dvije noge i koliko-toliko vas sluša kada ih šetate po vani, ali znate da ih pritom morate držati za ruku jer će otići nekud na drvo i početi raditi svoje čimpanzarije. Tako sam i ja vjerojatno, pored svog staloženog kolege, ličio na nekakvog divljaka kojeg moraš uvijek držati na oku da se ne bi "popeo na kakvo drvo" i počeo žvakati lišće. On je šutljiv, miran, ne radi nikakve nagle pokrete, ne pokazuje emocije, ne pokazuje nekakvu znatiželju za svijet oko sebe (pitam se da li je uopće svjestan nekih ljepota koje ga okružuju) i radi što treba u danom trenutku. Bez odstupanja.

Kako sam kasnije razmišljao o toj ideji čimpanze, to mi se više činilo da to ovdje zaista i jesam. Sličnost nije samo kad se pogleda odnos sa svijetom, nego i u samoj fizičkoj pojavi - zapadnjaci su definitivno dlakaviji od Japanaca, i kad se pogleda držanje tijela mi smo više opušteni (ok, čimpanze su više zgrbljene). Odrasli Japanci se, međutim, vrlo često drže izrazito pravilno i rekao bih čvrsto tako da nije jasno hoće li vam pomoći ili vas proburaziti obližnjim bambusovim štapom.

Sad zamislite čimpanzu koja je došla u grad. Ima pelenice kako baš ne bi okolo radila nered i ima posao u uredu (znam, to je teško moguće, ali pratite dalje). Prvi problem - čimpanza ne čita. Ona samo zna znakovni jezik (u mom slučaju engleski) i ako se nađe netko tko ga zna - super, a ako ne, ta jadna čimpanza mora mahati rukama i nogama kako bi objasnila što sad ona hoće. Vjerujte mi da sam u Japanu toliko puta mahao rukama prilikom objašnjavanja da sam dodatno razvio mišićni tonus.

Stravično je koliko stvari čovjek ne može u Japanu bez poznavanja jezika. Doduše, još jezik nekako profunkcionira, ali poznavanje pisma je sasvim druga razina. U bilokojoj drugoj zemlji gdje se koristi latinica, zapisao bih neki tekst u online prevoditelj i saznao značenje. Ili obratno, ako trebam nešto nađem riječ i prevedem ju te pitam to što trebam. U Japanu to ne funkcionira osim u rijetkim slučajevima. Niti s s japanskog na engleski, niti s engleskog na japanski. Problem je u tome što postoji više izraza za nešto koji trebaju biti smješteni u kontekst. Također, neke riječi zvuče slično i umjesto da vam netko pokaže gdje se kupuju štapići za jelo ([haši]) oni će vam pokazati gdje je obližnji most ([hâši]).

Bez poznavanja pisma ne možete sami:
- skužiti da li vam je nešto u sandučiću opomena pred isključenje ili reklama za sveučilište (jarke "Lidl" boje nisu uvijek prisutne)
- kada u dućanu nešto kupujete, ne možete skužiti što je to konkretno, već proizvod birate po boji i obliku (ovo je izrazito čimpanza-karakteristika)
upravo zbog ovoga sam kupio:
limunadu umjesto mlijeka,
ulje umjesto octa,
škrob (Gustin) umjesto brašna,
prašak za pecivo umjesto vanili-šećera,
(odvratno) ogromno pecivo punjeno putrom umjesto kruha,
krafnu punjenu mesom sa curryem umjesto biločeg drugog na svijetu, itd.

dalje, ne možete
- znati što naručujete u restoranu. Svaki put je to zaista pustolovina.
- uočiti kada je neki zgodni događaj u gradu za kojeg se ljepe plakati okolo (osim ako sami tražite baš taj događaj)
- (ne uvijek, ali vrlo često) ne možete skužiti upute do neke lokacije
- skužiti kuda vas vozi neki autobus (ovo se otkriva principom pokušaj-pogreška), uz izuzetak prometne mreže u većim gradovima.

Čimpanza-čovjek dođe na posao, no većinu stvari ne može sam napraviti jer ga nitko neće razumjeti i on neće znati čitati. Na svim računalima je japansko pismo i hvala Bogu da ovdje koriste iste programe koje sam i prije koristio, tako da već po osjećaju znam gdje je koja naredba, inače uopće ne bih mogao obavljati svoj posao. Zanimljivo je da me nitko od suradnika nije nikad pitao kako ja uopće radim na tim računalima bez da poznajem pismo i jezik. Čak su i Windowsi na japanskom pa je prvi samostalni Restart bio kao "Rulet dana".

Ako slučajno stisnem neki gumb sa strane, pojavi mi se obavijest na ekranu koja može biti bezbrižna poput "sada možete izvući svoj USB" ili opasna poput "Odabirom "Yes" disk će se formatirati". Možda se tako moja mama osjeća kad se na ekranu pojavi nešto što ju pita i onda ona samo želi gumb "Cancel" preko kojeg Svemir iz 9. kruga Danteovog pakla opet postane mirna egistencija puna leptira.
Desnim klikom na neku datoteku dobijete višestruki izbor stvari koje s njom možete napraviti i čisto da vam život bude zanimljiviji poredak naredbi nije isti kao na engleskim Windowsima. Uopće. Tako da morate pogoditi gdje su "delete", "properties", "copy" itd. S vremenom skužite gdje je što, no zapravo svoj posao obavljate pamćenjem poretka i/ili oblika slike na izborniku. Slike, oblici, boje, "ono gore" i "ono dolje" postanu vaš Put do uspjeha. Slijedeći put kada bacate lopticu psu, razmislite kako on zna da je to loptica i kako bi reagirao da mu s jednakim oduševljenjem bacite granatu. Oblik i boja bez dubljeg značenja.

Čimpanze su emocionalna bića koja se lako uvrijede. Stoga, mora dobiti dojam da je i ona postala dio društva, pa joj se osigura stan, mobitel, vizu, bankovni račun i sl. stvarčice. Za sve to vam treba dobroćudni Japanac koji će ići s vama i objasniti drugoj strani što se želi i pregovarati u vaše ime. A čimpanza tamo sjedi, smješka se i kima glavom kao da razumije o čemu se radi, te se na kraju zahvaliti na ljubaznosti što su joj omogućili ljudski život.
Vrlo brzo se čovjek osjeti podrezanih krila jer ne može ostvariti svoj potencijal i sve svoje kvalitete. Unatoč znanjima i iskustvima ne može sam obaviti neke trivijalne stvari.
Npr, nešto na poslu se pokvari, primjera radi - računalo. Čimpanza ne zna ništa drugo nego doći do svog čuvara, povući ga za rukav i mahanjem signalizirati nevolju.
Nakon nekog vremena, postane mi krivo stalno nekoga gnjaviti za nešto. Sve što trebam troši 2x više vremena (moje i čuvarevo + koji put i neke treće osobe ako čuvar ne zna što znači ta engleska riječ koju mu spominjem.).

Toliko o pismu i čitanju, makar bi se o ovome moglo beskonačno. Radi male vježbe, probajte pobrojati koliko puta u danu nešto sitno pročitate samo da bi razjasnili situaciju o čemu se radi.

Stranac u Japanu je prava egzotika. Puno veća nego Japanac u Europi, ili Hrvatskoj. Možda je to i razumljivo obzirom da u Japanu živi 98.4% Japanaca i 1.6% stranaca. Od tih 1.6%, njih 0.53% su Kinezi, 0.4% Korejci, 0.4% Filipinci i Brazilci, a ostalih 0.27% su iz ostatka svijeta. Ta egzotika je tolika da kada dođete prvi put (ili prvi tjedan) na posao, vaš šef ima želju pokazati ostalima u tvrtci da je zaposlio stranca pa vas voda od jednog odjela do drugog da vas pokaže. Ako nešto radite, dovodi ljude sa sastanka da vas vide kako to izgleda kada vi radite. Ako odete u restoran, ili hodate po ulici uočite da ste promatrani. Japanci su vrlo suptilni u tome, to je istina, ali nakon nekog vremena počnete uočavati te finese i zapravo vam postane jasno da ste stalno pod povećalom. Baš kao da ste čimpanza u zoološkom vrtu, ili čimpanza-ljubimac.

Još malo o ponašanju.
Vozite li se ujutro u busu i vlaku, odmah se uoči da nitko ne priča. Svi su tiho, jednako obučeni (crne cipele, sive ili crne hlače i bijela košulja) i gotovo da se uopće miču. Svi osim gdina. Čimpanze koji zuji okolo, gleda u reklame, gleda kroz prozor, priča s nekim prijateljem (ako se takakv nađe u blizini), nosi neku čudnu odjeću (kožna jakna, pa tko je to vidio..) kojom odudara od ostatka populacije.

Stvari koje su vama praktične, u Japanu su samo radi mode, i obratno:
Na onoj konferenciji s početka priče (koja je bila po ljeti) sam uočio da je vani dosta jarko sunce, ali da nitko ne nosi sunčane naočale. Nitko osim mene. To me dosta zbunilo, jer ih zaista nitko nije nosio, a znam da sam prije par večeri vidio neke ljude koji su nosili sunčane naočale - to sam zapamtio jer je bila noć i uopće mi nije bilo jasno koji vrag se događa. Pitao sam svog čuvara, ovaj..kolegu u čemu je stvar.
"Vidim danas je stvarno jarko sunce i nitko ne nosi sunčane naočale. Kako to?"
"Japanci općenito ne nose sunčane naočale, osim radi mode. Vjerojatno Japanci nisu tako osjetljivi na sunce."
Hm... Dakle, ja sam u tom trenutku bio hiper-okićen.

Sjećam se prvog tjedna u Japanu kad sam išao kupiti stvari za stan. Ormarić, tanjure, pribor za jelo, čaše... Hodamo po japanskoj varijanti IKEA-e (domaća tvrtka NITORI) i ja od svega uzimam setove od 4: žlica, vilica, čaša, tanjuri, tanjurići, zdjelice... Moj kolege koji su išli samnom da mi pomognu gledaju me malo iskosa, no ja si mislim valjda se dive ukusu (lijepo je biti naivan)... U jednom trenu pita jedan od njih
"A, ovaj... što će ti to sve? Zašto 4 žlice, i 4 tanjura, i 4 zdjele?"
Odgovaram "Pa, vjerojatno će mi koji put doći prijatelji, ili ću slučajno razbiti nešto i sl."
"Aha...ok..", no pogled mi je rekao da im to i nije bio zadovoljavajuć odgovor, ali nisam htio započinjati diskusiju.

Kasnije sam saznao da tipičan Japanac ne zove prijatelje doma. Gotovo nikad. Tokom cijelog života mogu samo jednom pozvati nekoga u goste. Ako se nešto slavi, ide se u restoran kada proslava traje od XX do YY sati. I tada zabava nikako ne prelazi van tog okvira, jer bi inače bili neodgovorni divljaci.
A ako se nešto razbije, tek se onda kupuje - čemu unaprijed? (bez obzira što je 1 vilica 200 Yena, a 4 u paketu 150 Yena)

Zaista, priznajem: ja sam Čimpanza i pol. Planiram biti glasan s drugim čimpanzama u svom stanu, i toliko nemam kontrolu nad svojim tijelom da znam unaprijed kako ću nešto razbiti. Ma Čimpanzetina jedna..


Naravno, cijeli ovaj opis je prenaglašeni prikaz sraza dviju kultura. Opisani događaji su se zaista dogodili, no nitko me nije nazvao majmunom (osim moje bake, ali to je druga priča) iako se ne mogu oteti dojmu da neki put zaista igram ulogu "onog neotesanog". Običaji i vrijednosti Japana i Zapada su potpuno različite, i zato je najiskreniji odgovor na pitanje kako je u Japanu: vrlo drukčije.

Ako ikad dobijete tu priliku - dođite u Japan. To iskustvo će biti sasvim nešto novo. Kao da ste pršali sa impresionizma na kubizam. Sve se oko vas čini krivo i polomljeno, no ako malo stisnete oči i dopustite da se prikaz razmrlja, i dalje imate dojam da vidite što je umjetnik htio reći.

Skulptura Cubist Chimp od Jimmiya Fishera