nedjelja, 30.12.2007.
SJEĆANJA NA MOJE TUŽNE POSTOVE-prvi dio
(Naslov je parafraziran, postovi nisu tužni, možda neki)
Ovih dana, kao, uostalom, i svih posljednjih dana svake godine, svi i svugdje se bave rekapitulacijom i analizom događaja i ljudi koji su obilježili godinu na izmaku. Tako ću i ja u današnjem postu napisati kratak osvrt na moj dosadašnji rad na blogu.
Tek sam nedavno počeo objavljivati svoje tekstove, analize, zapažanja i komentare na blogu,a ovo je ukupno 30 post koji pišem, na blogu se nalazi i točno(u ovom trenutku) 161 komentar.
Slijedi kratak pregled i izdvojeni meni najdraži dijelovi iz dosad najdražih postova:
--Moj prvi post je objavljen pod naslovom PRVI PUT, u njemu sam se predstavio svim blogerima i blogericama te ih pozvao na suradnju:
Evo se i ja prvi put pridružujem u pisanju svojih misli na internetu, iako već dugo pratim mnoge vaše blogove. Nadam se kako ćete i vi često posjećivati moj jer ću se truditi pisati o zanimljivostima i aktualnosti koji se tiču nas te stvarima i ljudima koji nas okružuju i koje utječu na nas. Takodjer i želim da sudjelujete u pisanju mog bloga komentirajući moje tekstove i razmišljanja,postavljate mi pitanja ili nudite odgovara i rješenja na moja pitanja te me savjetujete. Nadam se kako ćemo dugo, uspješno i što je najvažnije, kvalitetno surađivat na ovom blogu.
--U svom četvrtom postu, objavljenom 22.10.,sam analizirao mogućnosti stvaranja velike koalicije HDZ-a i SDP-a poslije izbora:
Iako bi u teoriji ideološki bilo neprihvatljivo stvaranje koalicije između stranaka lijevog i desnog centra, mislim kako bi, u praksi takva vlada koja bi bila sastavljena od samih stručnjaka mogla puno pomoći malom hrvatskom čovjeku, mogla bi ubrzat rast gospodarstva i sigurno je da bi uz takvu vladu, vladu nacionalnog jedinstva profitirala hrvatska vanjska politika i tako bi Hrvatska ojačala svoju poziciju za ulazak u Nato-savez i Europsku Uniju.Za formiranje takve vlade, nužno bi bilo usklađivanje programa i precizno određivanje ciljeva, kao i političkih stavova, ponajprije dogovaranje o pitanjima vanjske politike.
--U postu objavljenom dan poslije pisao sam o prvom malo unutarstranačkom obračunu u SDP-u otkad je Zorana Milanovića došao na čelo partije:
Mato Arlović, SDP-ov zastupnik sa najduljim stažem u Saboru,bivši potpredsjednik toga doma i bliski suradnik pokojnog Ivice Račana izgubio je mjesto na kandidacijskim listama Sdp-a za parlamentarne izbore 25.-og studenog i izvjesno je da neće ući novi saziv parlamenta. Time je Mato Arlović postao prva unutarstranačka žrtva Zorana Milanovića i ovim je potezom giljotirana Arlovićeva politika.
Iako su mnogi bili iznenađeni ovakvom odlukom za koju je, nedvojbeno lobirao predsjednik stranke, moram priznati da sam ja ovakvo nešto i očekivao. Ako se samo nakratko vratimo nekoliko mjeseci unazad, za vrijeme dok su trajali izbori za predsjednika Socijaldemokrata Arlović je bio jedan od najglasnijih protivnika ideje o izabiranju mladog i neiskusnog Milanovića za vođu. Arlović je također bio i protiv ideje o imenovanju Ljuba Jurčića za premijerskog kandidata, čovjeka vrlo bliskog tada novom predsjedniku stranke. Pamti pa vrati, kaže puk pa je tako Milanović, samo par mjeseci nakon što se dočepao vlasti u SDP-u, vratio Arloviću milo za drago i izbacio ga sa relevantne političke scene.
--24.10. sam objavio post po imenom LJUBO JURČIĆ-NAJSLABIJA KARIKA SDP-a, u kojem sam analizirao mane i vrline tadašnjeg premijerskog kandidata Socijaldemokrata,a možda sam čak i prorekao njegovo „micanje“ sa navedene funcije:
Danas,prema anketama,samo 15% građana bi htjelo vidjet Jurčića kao premijera (,a za SDP bi glasalo dvostruko više birača). Ta anketa jasno pokazuje kako je Jurčić ahilova peta SDP-a, najslabija karika SDP-tima. Građani su uvidjeli kako je Jurčić tek jedan dobar ekonomist koji ima neke dobre teorije o pokretanju razvitka hrvatskog gospodarstva, ali i koji, bojim se,nema sposobnosti provesti ih u djelo. Također mislim da bi Jurčiću puno više odgovaralo mjesto ministra gospodarstva gdje bi se on mogao baviti svojim brojevima, izračunima,procjenama i računima, a ne mjesto predsjednika vlade koji mora biti vrstan govornik i mora se moć snalazit u svim labirintima i zavrzlamama na domaćoj i međunarodnoj političkoj sceni. A sad kad malo bolje razmislim, i dok je bio ministar gospodarstva u Račanovoj koalicijskoj vladi Jurčić nije pokrenuo gospodarstvo, a vjerojatno je imao i svoje prste u mutnim privatizacijama u kojim je ta vlada rasprodavala hrvatsku nacionalnu imovinu,
--U postu objavljenom 25.10. sam govorio o ženama u hrvatskoj politici:
Nikako se ne mogu složiti sa nekim udrugama za ženska prava koja govori o diskriminaciji nježnijeg spola u politici i u odlučivanju, iako se slažem da bi ih trebalo biti više. Najistaknutije je su svakako Jadranka Kosor, Kolinda Grabar-Kitarović, Marina Matulović-Dropulić, Ana Lovrin (iz HDZ-a), Željka Antunović, Ingrid Antičević-Marinović(iz SDP-a), Ruža Tomašić(iz HSP-a), Ljubica Lalić(iz HSS-a) te dvije predsjednice svojih stranaka- Đurđa Adlešić (iz HSLS-a) i Vesna Pusić(iz HNS-a). Uvjeren sam da je Kolinda Grabar-Kitarović najsposobnija ministrica u aktualnoj vladi Dr, Sanadera, što je i dokazala mnogobrojnim uspjesima (ubrzanje pregovora s Europskom unijom, skori poziv u NATO-savez i ulazak RH u Vijeće sigurnosti UN-a). Otvorena je i iskrena, jedna od rijetkih tako visoko pozicioniranih političara koji se mogu pohvalit kako su bez velikih i burnih afera (što postoje rijetkost na našoj političkoj sceni), vrlo obrazovana.
Nastavak kratkog pregleda sadržaja mojih najdražih vlastitih postova u ovoj godini na izmaku u slijedećem postu…
petak, 28.12.2007.
ATENTAT NA BHUTTO-ATENTAT NA DEMOKRACIJU NUKLEARNE SILE
Nedugo nakon što je na nju izvršen atentat, sve svjetske agencije su prenijele vijest o smrti Benazir Bhutto, bivše pakistanske premijerke, čelnice oporbe protiv predsjednika-diktatora Perveza Musharrafa.Ubrzo su i svi svjetski čelnici osudili ubojstvo žene, za koju se vjerovalo kako može izvući Pakistan iz krize i uvesti ga u jedno novo demokratičnije razdoblje. Naime, ta višemilijunska zemlja, nuklearna sila je u dubokoj krizi, stanovništvo je siromašno i gladno, nezaposleno i neobrazovano, a obrazovani su samo pripadnici polumilijunske vojske kojom upravlja diktator Musharraf, u narodu omražen, ali ima potporu SAD-a, koji ne želi da pakistansko nuklearno oružje padne u ruke pakistanskim fanatičnim islamističkim ekstremistima, sa kojima je Bhutto bila povezivana u prošlosti, a koji su je sad ubili. Inače, 8. siječnja bi se trebali održat parlamentarni izbori, u kojima je, prema procjenama premoćno trebala pobijediti oporba na čelu sa Bhutto.
Nakon njene smrti u Pakistanu su izbile demonstracije protiv predsjednika-diktatora, ogorčeni stanovnici su uništavali i palili javne zgrade, vladine urede, pošte, bolnice, gore automobilske gume, a pucnjava odjekuje po svim djelovima zemlje.
Ovo je nesumnjivo velik udarac početku procesa stvaranja demokracije u Pakistanu, velik je udarac za mir i stabilnost u regiji, koja ionako ima previše problema sa gladi, terorizmom, ali i opasnosti od nuklearnog sukoba(Indija-Pakistan)
Hrvatska je također osudila ubojstvo Benazir Bhutto. U priopćenju iz Ureda Predsjednika, među ostalim, piše: "Predsjednik Mesić još jednom naglašava kako borba protiv globalnog terorizma može biti uspješna samo onda ako se ukloni i ambijent u kojemu se taj terorizam rađa"
Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija kaže kako će Hrvatska, kao nova nestalna članica Vijeća Sigurnosti Ujedinjenih Naroda, aktivno sudjelovati na suzbijanju terorizma i jačanju demokracije u svim djelovima svijeta: "Hrvatska, u okviru međunarodne antiterorističke koalicije, ostaje odlučna u borbi protiv svakog oblika terorizma te izražava nadu kako najnoviji napad neće prouzročiti daljnju destabilizaciju i radikalizaciju političkih prilika u Pakistanu".
__________________________________________________________________________________________
DODATAK -političari ubijeni u atenatatu
Indira Gandhi, Indijska premijerka
Rajiv Gandhi, indijski premijer
Rafik Hariri, libananonski premijer
Zoran Đinđić, srbijanski premijer
Anna Maria Lindh, švedska ministrica vanjskih poslova, ubio je srpski imigrant
utorak, 25.12.2007.
ČESTIT I BLAGOSLOVLJEN BOŽIĆ SVIMA!!
-Sretan, čestit i blagoslovljen Božić, ispunjen vjerom, srećom i obiteljskim vrednotama želim svima od srca Mihael Budrović.
--PAPA U OBRAĆANJU URBI ET ORBI
Neka Božić bude za sve dan radosti, nade i mira
RIM - Tijekom božićnog obraćanja Gradu i Svijetu (Urbi et Orbi) s lože na pročelju bazilike svetog Petra u Rimu, papa Benedikt XVI. pozvao je u utorak na mir u svijetu, te je uputio svoj blagoslov i čestitao Božić na 63 jezika.
Papa je uputio snažan poziv za "mir u Svetoj zemlji i na Bliskom istoku, u Africi, na Balkanu i svugdje u svijetu".
Svoj je govor usredotočio na vrijednost Božića i nadu koju donosi rođenje Isusa. Papa je zatražio pravo na zdravlje, obrazovanje i rad za sve osobe, te je osudio tlačenja i uvjete života koji vrijeđaju dostojanstvo čovjeka.
Papa Ratzinger je oštro osudio krvave oružane sukobe, terorizam i nasilja svake vrste koja izazivaju patnje cijelog svijeta i pogađaju prije svega žene, djecu i starce.
Pozivajući na mir, Benedikt XVI. je, uz ostalo, spomenuo izmučene prostore Darfura, Somalije i sjevera DR Konga, kao i krvave sukobe u Eritreji i Etiopiji. Pozvao je na mir na cijelom Bliskom istoku, u Iraku, Libanonu i u Svetoj zemlji, u Afganistanu, Pakistanu i na Balkanu.
"Neka svjetlost Krista, koja dolazi osvjetliti svako ljudsko biće, konačno zablista i neka bude utjeha svima koji se nalaze u tminama siromaštva, nepravde, rata", odnosno neka bude utjeha za sve kojima je "još negirana legitimna težnja za dobivanje sigurne zdravstvene pomoći, za zdravljem, obrazovanjem, stalnim zaposlenjem, punim sudjelovanjem u građanskim i političkim odgovornostima", te neka ljudi budu "izvan svih tlačenja i zaštićeni od uvjeta koji vrijeđaju ljudsko dostojanstvo", rekao je Papa.
Benedikt XVI. je govorio o žrtvama "krvavih oružanih sukoba, terorizma i nasilja svake vrste koji nanose nečuvene patnje cijelim narodima, posebno najosjetljivijem sloju, djeci, ženama, starcima", te je osudio "etničke, vjerske i političke napetosti, nadmetanja, nepravde i diskriminacije, koji uništavaju cijelo tkivo mnogih zemalja, te pogoršavanje međunarodnih odnosa".
U svijetu ima sve više migranata, izbjeglica, ljudi bez domova zbog učestalih prirodnih katastrofa, koji su "posljedica zabrinjavajućih poremećaja u prirodi", rekao je Papa, te je svoje misli uputio ljudima koji su na prostorima na kojima odjekuje oružje.
"Neka Božić bude za sve dan radosti, nade i mira", rekao je Benedikt XVI., te je čestitao Božić na 63 jezika, jednome više od prošle godine, a među njima i na hrvatskome ("Sretan Božić, Isusovo Porođenje!"). Ove je godine Papa čestitao Božić i na jeziku indiosa iz Amazone.
Za Božić 2006. godine Benedikt XVI. je čestitke uputio na 62 jezika, mnogo više nego 2005. godine kada je upotrijebio 33 jezika.
Na balkonu bazilike svetog Petra, Benedikt XVI. je nosio mitru svojeg prethodnika Ivana Pavla II. čime je htio naglasiti kontinuitet s Wojtylom na Petrovoj stolici.
Tijekom ponoćne mise koju je predvodio u bazilici svetog Petra, Papa je naglasio kako čovječanstvo treba Boga, a istodobno nema mjesta za njega, jer je društvo "previše zauzeto samim sobom" i nema vremena "za bližnjega, za siromašnoga, za Boga".
(Vecernji list)
--RADUJTE SE NARODI
Radujte se narodi, kad čujete glas,
da se Isus porodi u blaženi čas.
Svaki narod čuj, čuj,
i Betlemu pristupljuj,
pristupljuj.
Vidi Božje otajstvo u podrtoj štalici
I tko trpi uboštvo na toj tvrdoj slamici.
To otajstvo čuj, čuj,
i k jaslicam pristupljuj!
Pristupljuj!
Raduje se Marija s Josipom gledeći
Anđeo pjeva "Glorija" po zraku leteći
I ti, svijete čitavi,
Spasitelja pozdravi!
Pozdravi!
petak, 21.12.2007.
SDP-Savez Komunista Hrvatske
Otkad je, kao neiskusan političar, bez prijeko potrebnog iskustva i mudrosti koja dolazi sa godinama postao predsjednik SDP, Zoran Milanović je potpuno promijenio temeljna obilježja Partije, i to, bojim se , na gore. Unatoč tome što je pokušao pridobiti mlade glasače pričama o konzumiranju droge i pričama o „nekoj novoj snazi“ (koju je malo tko prepoznao) Milanović je svojim stavovima, načelima i razmišljanja vratio SDP nekoliko godina unatrag, u vrijeme kada su djelovali pod imenom Savez Komunista Hrvatske(ili možda kao SDP-Savez komunista Hrvatske). Vjerujem kako bi Milanović u doba Jugoslavije bio dobar državnik, ne za tadašnju saveznu republiku Hrvatsku, koliko puno više za cijelu „Jugu“. Milanoviću je oduševljen pojmovima i idejama Jugoslavenizma, Jugounitarizma, Titoizma, Ateizma i Komunizma. Šteta što se nije rodio nekoliko desetljeća prije, sigurno bi bio jedan od prvaka Saveza Komunista.
Milanović je doista unazadio stranku, i barem nakratko poništio sve što ono što je Račan dobro napravio. Račan jest bio komunist i ateist, i može mu se prigovorit što je napustio sjednicu Sabora u kojoj je izglasano odcjepljenje od SFR Jugoslavije, i može mu se predbacit što je rekao kako je HDZ stranka opasnih namjera pritom misleći na HDZ-ove pokušaje stvaranja neovisne Hrvatske, ali Račan je taj koji je predvodio Hrvatske Komuniste koji su zajedno sa Slovenskim demonstrativno napustio sjednicu Saveza Komunista Jugoslavije koji je bio pod redateljskom palicom Slobodana Miloševića i tako pokazali svoje neslaganje sa Beogradom te tada nagovijestili moguće raspadanje Jugoslavije, Račan je raspisao prve parlamentarne izbore za zastupnički dom ,u koje je,doduše, izgubio. Taj Račan se vratio na vlast ponovo 2000.g., ali to tad nije bio isti SDP kao sa početka 90.-ih, a nije ni sličan ovom Milanovićevom, taj je SDP dobio svoj oblik tek nakon ujedinjenja(sredinom 90.-ih) sa strankom, danas nepoznatoj široj javnosti, Socijaldemokratima Hrvatske, koji su predvodili Željka Antunović i Antun Vujić. Račan je 10 godina od gubitka do ponovnog osvajanja vlasti pokušao mnogo učiniti da zastarjelu, društvu i uređenju neprilagođenu partiju modernizira u jednu modernu socijaldemokratsku. Problem je bio to što je ostalo mnogo pravih istinskih komunista željnih obnove Jugoslavije, ali Račan, možda jer je i sam nekad (ili i još tad) pripadao tom komunističkom kadru. Tadašnja Račanova koalicijska vlada nije uspjela napraviti onoliko dobra građanima i državi koliko je mogla, jer moglo se i trebalo puno više, pogotovo jer je u toj vladi bilo dosta sposobnih ljudi- uz premijera tu su bili i Željka Antunović, Ingrid Antičević-Marinović, Andro Vlahušić, Božidar Pankretić, ali je bilo i onih koji ničim nisu ni zaslužili ni opravdali svoje mjesto u Vladi- Slavko Linić, Ljubo Jurčić (K)Radimir Čačić, Jozo Radoš. No problemi te vlade su bili što se ona raspadala iznutra, problem je bio to što su se više bavili foteljama nego programima(jako podržavam način pregovora HDZ-HSS-HSLS danas), ta se vlada više bavila svojim unutarnjim problemima nego stvarnim, vanjskim, problemima.
Račanov se SDP za to vrijeme nastojao postati jedna europska moderna socijaldemokratska stranka, iako se nije slijepo držao teorija socijaldemokracije,a pitanje je i koliko bi i Račan i Hrvatska dobro prošli da je išao sa „čistom“ socijaldemokracijom. Od Račanova nasljednika se očekivalo da će i očistiti komunistički kadar, riješit se starih komunjara i nastavit sa reformama u samoj stranci, no kad je Milanović došao na vlast, vidjelo se kako neće bit ništa od toga. Milanović je sklon idejama jugoslavenizma, ateizma i titoizma, a stari komunistički kadar ga je i doveo na mjesto predsjednika. Odabiranjem Milanovića za predsjednika stranke SDP-ovci su napravili veliku pogrešku, upropastili godine preobražaja partije u modernu stranku, i naposljetku, izgubili izbore. Milanović nije, kako je i obećao dao ostavku na mjesto predsjednika stranke u slučaju poraza, već i dalje neuspješno vara sebe te obmanjuje i stranačke kolege i hrvatske građane govoreći kako može sastaviti vladu. Zaista jadno!!!
SDP je propustio veliku priliku za dolazak na vlast na ovim izborima, a još važniju priliku, onu za konačno odvajanje od ,za narod bolne, komunističke prošlosti kada je izabrao Milanovića za predsjednika.
Da je izabrao Željku Antunović za predsjednicu sve bi bilo drugačije, definitivno bi se oprostili sa prošlosti i uvjeren sam kako bi pobijedili na Izborima, a u ovim trenucima bi vjerojatno sastavljali novu hrvatsku vladu sa prvom premijerkom u povijesti države. Željka Antunović je vrlo obrazovana i sposobna političarka, bivša potpredsjednica vlade i ministirica obrane, potpredsjednica SDP-a, jedna od najbitnih karika SDP-a u povijesti, dugogodišnja Račanova zamjenica i suradnica, njegova osoba od najvećeg povjerenja(Račan nije skrivao da ima samo prijateljske osjećaja prema njoj, već i nešto dublje). Ona je žena čvrstih i jasnih socijaldemokratskih uvjerenja i načela, ona je praktična vjernica(prava rijetkost u Partiji) i ona nije imala komunističku prošlost…
Smatram kako bi SDP-ovci trebali na slijedećoj redovnoj izbornoj konvenciji(koja bi se trebala održati za 2-3 mjeseca) uskrati povjerenje Milanoviću, (nije ga ni zaslužio), te dati priliku nekome ozbiljnom, nekome iskusnom, nekome tko se neće lako zaigrat u političkoj igri, nekome tko nije bahat, nekome kome građani mogu vjerovat…
Kada bih ja mogao glasat za predsjednika SDP-a, glasao bih za Željku Antunović. Vi??
nedjelja, 16.12.2007.
MILANOVIĆ JE REKAO DA ĆE OTIĆI
Nekoliko tjedana nakon što je postao predsjednik SDP-a u lipnju ove godine Zoran Milanović je, u svom stilu, bahato i nepromišljeno izjavio kako će, ukoliko SDP ne pobijedi na Izborima dati ostavku na mjesto predsjednika partije. SDP je izgubio Izbore, i to sa 10 mandata razlike, ali Milanović se sada ponaša kako je ona apsolutni pobjednik izbora, i tvrdi kako je on trebao dobiti mandat od predsjednika Mesića. Zaista jadno… Da nema Vesne Pusić koja je, nakon teškog debakla svog HNS-a(samo 7 mandata) na izborima već u Izbornoj noći počela sastavljat vladu lijevog centra Milanović bi izgledao još jadnije.
Milanović je sigurno jedan od najvećih krivaca zbog čega je,u samo nekoliko tjedana predizborne kampanje SDP izgubio nekoliko postotaka prednosti pred HDZ-om. Nepotrebno je inzistirao na nekim nebitnim stvarima, a istovremeno je propustio veliku priliku kazniti sve ono što HDZ nije dobro napravio u posljednje 4 godine. Milanović je kampanju u potpunosti posvetio sebi i svojoj ličnosti istovremeno izgovarajući fraze „Ljudi su snaga“. Milanović se sada, nakon poraza na izborima opravdava činjenicom kako je ovo najveći broj mandata SDP-a u povijesti, i tako na to gleda većina hrvatskih medija zaboravljajući kako je ta stranka (pod imenom SKH) na čelu sa Ivicom Račanom na izborima 1990.g. osvojila oko 35% glasova, odnosno 72 mandata.
SDP je imao i propustio veliku priliku za dolazak na vlast, možda i zato što Milanović nije htio ulaziti u predizborne koalicije sa prirodnim partnerima, HNS-om, iako je Vesna Pusić na tome inzistirala. Tako ujedinjena ljevica ne bi gubila glasove već bi, prema nekim procjenama osvojila 4 do 6 mandata više nego što su ovako „razjedinjeni“.
U SDP-u su počeli pomalo shvaćat kako je postavljanja Milanovića za predsjednika partije bilo malo previše ishitreno, i kako je on još uvijek preneiskusan za vođenje jedne velike stranke, no svi Milanovićevi unutar stranački protivnici,koji su brojni, su i razjedinjeni, pa možemo očekivati i teške unutar stranačke sukobe unutar SDP-a što će sigurno na površinu izvući mnoge „prljave stvari“, što će sigurno destabilizirati partiju. Sigurno najbrojniju skupinu SDP-ovaca koji ne žele neiskusnog, politički nekulturnog i bahatog Milanovića predvodi Željka Antunović, a najveći i najžešći Milanovićevi kritičari iz redova vlastite stranke su predvođeni Milanom Bandićem. Dio predvodi i Tonino Picula, no čini se kako su njegovi pouzdanici sve malobrojniji. Svakako jedan od nezadovoljnih Milanovićem je i župan primorsko-goranski Zlatko Komadina, no on, zasad nema veliku potporu čak ni u Riječkom SDP-u.. Milanoviću vjerni su i dalje riječki gradonačelnik Vojko Obersnel, riječki kriminalac i državni lopov Slavko Linić te Milanka Opačić.
Milanovićevi protivnici su zasad razjedinjeni na više „frakcija“, no ukoliko se bar neke od tih „frakcija“ ujedine Milanović bi mogao glatko izgubit na slijedećim predsjedničkim izborima u SDP-u kojki bi se trebali održati za najviše 3 mjeseca. A što vi mislite, tko bi trebao (p)ostati predsjednik Socijaldemokratske partije?
utorak, 11.12.2007.
POMOZIMO LUKI!!!
Danas nemam nikakav poseban post, samo ću prenjeti priču o teškom životu i lošem zdravstvenom stanju četrnaestogodišnjeg Luke Čehulića, koji boluje od tumora kostiju.Ako možete, novčano pomozite!!
Ozdraviti i živjeti normalnim životom četrnaestogodinjaka za Luku je najveća i jedina želja. Želja koju mu svi mi možemo pokušati ostvariti - pomoći mu u liječenju i nabavi lijeka koji mu je nužno potreban.
Ukoliko ste u mogućnosti financijski pomoći Luki, najljepše Vas molim da to učinite na žiro račun njegove majke Melite Čehulić pri
ERSTE STEIERMAERKISCHE BANK
Broj: 2402006 -1031262160 – 3101496733
ili se možete obratiti direktno Lukinoj mami Meliti na broj mobitela: 098/783-649.
-Ovaj tekst je pruzet iz bloga lollita.blog.hr uz dopuštenje autorice.
nedjelja, 09.12.2007.
KAKO JE "UKRADEN" DIO DALMACIJE??
Ovih dana uglavnom pišem o hrvatskom narodu kroz ovu noviju povijest, o Domovinskom ratu . Kada nema aktualnih zanimljivih tema, uvijek inspiraciju, motiv i temu za pisanje možete naći u povijesti. Tako sam danas odlučio pisati o jednoj velikoj nepravdi koja se dogodila Hrvatskoj i Hrvatima, a često je prešućivana, prikrivana, zanemarivana i namjerno krivo prikazivana od strane nekih lijevih hrvatskih piskarala, novinara i urednika.
Govorim o krađi hrvatskog nacionalnog teritorija na krajnjem jugu Hrvatske od strane velikosrpskih zagovaratelja i ideologa za vrijeme Prve Jugoslavije. To je prostor obale današnje Crne Gore. Krenut ću ispočetka. Povjesničari i kroničari koji su pisali o doseljenju Hrvata na ove prostore navode kako se Hrvatska obala (dakle prostor koji je naseljen uglavnom Hrvatima) proteže od Istre pa do Drača u Albaniji. Ali prisutnost Hrvata kroz povijest u Albaniji je kratkotrajna, i zaista zanemariva, ali je povijest Hrvata u Crnoj Gori itekako važna. Taj teritorij je,Vidovdanskim Ustavom Jugoslavije, iz godine 1921.g koji je donesen po naputku srpskog dvora i kralja iz dinastije Karađorđević oduzet matici zemlji Hrvatskoj i priključen tadašnjoj Zetskoj oblasti. Dakle, tek je 1921.g. današnja crnogorska obala pripala Crnoj Gori, i preko nje, Srbiji.
Do tada je taj teritorij, kroz povijest dijelio i sudbinu ostatka matične Hrvatske obale, dijelio je sudbinu Dalmacije, do 11.st. su bili sastavni dio hrvatskih kneževina i Kraljevine Hrvatske, zatim je, kao i ostatak Hrvatske pristupio Ugarskoj i nastala je Hrvatsko-ugarska Država. Zatim je bio u okupiran i u sastavu Mletačke Dalmacije, kratko je bio pod nadzorom i bosanskih hrvatskih vladara, kao i Dalamcija, u 19.st. pripada Francuskoj pokrajini Iliriji sa glavnim gradom Zadrom, nakon poraza Francuza dolazi pod vlast Austrije, kao i Dalmacija. Nakon raspada Austro-Ugarske, južnoslavenski teritoriji koji su bili u toj staroj Monarhiji su osnovali vlastitu državu, Državu Slovenca, Hrvata i Srba sa glavnim gradom Zagrebom, a obuhvaćala je prostore današnje Slovenije, Hrvatske, BiH, Vojvodine i crnogorske obale. Kasnije, nakon što se ta Država SHS ujedinila bez uvjeta, na prevaru sa kraljevinom Srbijom(i tome bi se moglo pisat) i nakon donošenja spomenutog Ustava iz 1921.g. oduzeta je matici zemlji. Do 1921. godine crnogorska obala je očito bila sastavni dio Dalmacije, a više od 70% stanovništva su bili Hrvati-katolici. Te godine je počeo i sustavan progon Hrvata iz Crne Gore od strane ljudi bliskih Srpskom Dvoru i ideji o Velikoj Srbiji. Hrvati su, koji su bili većina u svim gradovima (Boki preko 60%, Kotoru preko 65%, Tivatu preko 95% stanovništva), su bili svakodnevno terorizirani pa su bili primorani ili otići, napustiti područje u kojima su njihovi preci živjeli stoljećima, ili uzet srpsku-crnogorsku nacionalnost i postat pravoslavci. Beograd je, istovremeno poticao naseljavanje Srba na te prostore, pa se potpuno izmijenila dotadašnja etnička slika današnje Crnogorske obale, a taj, najjužniji dio Dalmacije više nikad neće biti priključen matici zemlji-Hrvatskoj.
Sličnu sudbinu je doživjela i Vojvodina, koja je također, kao dio Hrvatske pristupila ujedinjenju sa Kraljevinom Srbijom 1918.g. Također je oduzeta, prema odredbama iz Beograda oduzeta Hrvatskoj i priključena Srbiji, i također je odmah počeo progon najbrojnijeg stanovništva (Mađari 35%, Hrvati 30%), a prostor je naseljavan Srbima.
Ali vratimo se mi crnogorskoj obali. Posebno očito istjerivanje Hrvata s tih prostora i kulturocida i genocida nad njima je proveo Slobodan Milošević za vrijeme rata u Hrvatskoj, čiji su suradnici vršili pritisak na Hrvate. Tako su tih dana mnoge hrvatske obitelji dobili prijeteća pisma u kojima, među ostalim stoji:
"Ne odete li sami na vrijeme, noć ce gutati vašu djecu i vaše obitelji. Pohrlite po pozivu gospodina Tuđmana u Hrvatsku, jer srpskih vjekovnih ognjišta tamo ima vise nego sto ima vas."
Velik dokaz kako je današnja crnogorska obala hrvatski povijesni teritorij jest i slijedeće: Mnogi ljudi ne znaju kako se Boka Kotorska naziva zaljev hrvatskih svetaca jer čak tri hrvatska sveca i blaženika su iz Boke, a odatle je porijeklom i jedini Hrvat koji je postao Papa-Siksto V (16.st.), kojeg također lijevo-orijentirani hrvatski povjesničari skrivaju od hrvatske javnosti.
SV. Leopold Mandić
Ne mislim kako bi Hrvatska trebala od Crne Gore tražiti povrat svojih povijesnih teritorija koji joj, po svemu sudeći pripadaju i koji su dio Dalmacije, ali bi mogla zatražiti barem nekakvu odštetu, makar i simboličnu i svakako bi trebalo omogućiti povratak Hrvata na svoju zemlju s koje su protjerani, a to bi trebali zajedno financirat Crna Gora i Srbija. Jer, ako Republiku Hrvatsku danas Europska Unija i međunarodne institucije kritiziraju jer ne radi dovoljno na povratku Srba u Hrvatsku, zašto Hrvatska onda ne bi tražila isto to za svoje građane koji su živjeli na crnogorskoj obali, na jugu Dalmacije??? Pogotovo zato što su Hrvati u Crnoj Gori (kao i u Vojvodini) bili sustavno progonjeni, a Srbi koji su napustili Hrvatsku devedesetih godina dobrovoljno. Mogli su, poznajem neke ljude srpske nacionalnosti, koji su za vrijeme rata ostali u RH, i dijelili istu sudbinu kao i Hrvati, bili su pod svakodnevnim napadima srpsko-crnogorske vojske, gladni, žedni, u stalnoj brizi za svoj život i život svojih najbližih…
subota, 08.12.2007.
ZA ISTINU O DOMOVINSKOM RATU
U prošla dva posta sam pisao o ratu u Dubrovniku. 6.12. 2007.g. sam objavio tekst najžešćim vandalskim napadima na zgrade u kojoj su prebivali djeca, civili, bolesnici i ranjenici i povijeni Stari Grad, područje pod zaštitom UNESCO-a. a jučer sam donio kratak izbor iz radio-poruka dominikanca Iva Martinića u tim teškim danima.
Danas ću objavit još jedan dokument, napisan od strane CROFORCE-a, koji je ovim tekstom želio pokazati istinu o događajima koji su prethodili i koji su se događali za vrijeme rata za neovisnost (najgore mi je što srpska propaganda i danas u svijetu objašnjava one slike sa gustim crnom dimom iznad Dubrovnika kao rezultat, ne vandalskih agresorskih napada srpsko-crnogorske vojske, nego kažu kako su Dubrovačni palili automobilske gume kako bi se predstavili kao žrtve, i kažu kako je Hrvatska htjela napasti Srbiju i Crnu Goru sa plaćeničkom vojskom od 5000 Kurda i Tajlanđana):
Siječanj 1991.g., Jugoslavenska armija prijeti iz svojih vojarna u Hrvatskoj. U nazočnosti predsjednika Tuđmana i hrvatske delegacije Predsjedništvo SFRJ odlučuje demobilizirati pričuvni sastav hrvatske policije i ukinuti borbenu spremnost Jugoslavenske armije. Jugoslavenska vojna kontraobavještajna služba (KOS) uhićuje skupinu uglednih Virovitičana, Đuru Dečaka i druge. Oni će poslije bunta Zagrepčana i prosvjeda pred Vojnim sudom biti pušteni na slobodu. Nema sporazuma o budućem uređenju Jugoslavije. Srbija želi reformiranu federaciju u kojoj bi vodeća tijela bila izabrana prema načelu jedan čovjek - jedan glas, što bi značilo veliku Srbiju pod jugoslavenskim imenom.
Srpski odmetnici iz kninskog kraja osnivaju srpsku autonomnu oblast Krajinu u koju uključuju i neke sjevernodalmatinske i ličke općine, a potom i neke s Korduna i Banije. Sredinom ožujka proglašavaju odcjepljenje od Hrvatske. Zauzimaju Plitvice i postavljaju zasjedu hrvatskim redarstvenicima, koji na Uskrs uspijevaju potisnuti odmetnike. Pogiba Josip Jović, prva žrtva na službenom zadatku u obrani Republike Hrvatske. U istočnoj Slavoniji djeluju pripadnici Srpske demokratske stranke, četnici i brojni militantni političari iz Srbije, poput Vojislava Šešelja. Srbima u hrvatskom Podunavlju dostavlja se oružje iz Srbije, a pristižu i naoružane četničke terorističke skupine. 1. svibnja dva hrvatska policajca ubijena su u Borovu Selu. Nedugo nakon toga srpski teroristi ubijaju dvanaest i ranjavaju dvadeset policajaca. U kninskoj općini Srbi, otvoreno surađujući s Jugoslavenskom armijom, opsjedaju Kijevo. Hrvatska, kojoj je već u svibnju 1990. godine oduzeto oružje Teritorijalne obrane, ima samo policiju. Potreba obrane samostalnosti potiče stvaranje redovite Hrvatske vojske - Zbora narodne garde (ZNG). Prva smotra održana je završetkom svibnja 1991. na stadionu Zagreba.
Referendum održan 19. svibnja pokazao je kako 94 posto državljana Republike Hrvatske želi da Hrvatska napusti Jugoslaviju i osamostali se. Ustavnom odlukom od 25.lipnja 1991. Sabor RH proglašava Republiku Hrvatsku samostalnom i suverenom državom. Potkraj lipnja 1991. dolazi do sukoba slovenske Teritorijalne obrane i Jugoslavenske armije, koji prerasta u rat na slovenskom tlu. Brijunskom deklaracijom traži se da prestanu oružani skukobi, te da Hrvatska i Slovenija odgode za tri mjeseca primjenu svojih odluka o samostalnosti i suverenosti. No, rat u Hrvatskoj tek započinje. Istoga dana kada je potpisana Brijunska deklaracija, jugoslavenska vojska počinje zaposjedati Baranju, a žestoke se borbe vode u Tenji kod Osijeka. Mladi ljudi dobrovoljno polaze u obranu. Rat se rasplamsava u istočnoj i zapadnoj Slavoniji, na Baniji i Kordunu, u Dalmaciji oko Kijeva, Sinja, Šibenika, Zadra i Maslenice, te u Lici. Četnici ubijaju i kolju hrvatske civile, pljačkaju i raketiraju javne objekte. Ubijanja i progoni Hrvata nastavljaju se i nakon sporazuma o obustavi vatre, te memoranduma o promatračkim misijama koje dolaze u Hrvatsku. Vukovar trpi združene napade jugovojske i četnika od 24. kolovoza.
Do tada je u neobjavljenom ratu protiv Hrvatske ubijeno 2200 Hrvata, 140000 prognano, razorena su sela, granatirani gradovi, uništavani hrvatski kulturni spomenici, crkve i bolnice, starački domovi i vrtići. Razaraju se i televizijski odašiljači, ubijaju snimatelji i novinari Hrvatske radiotelevizije. Prva žrtva bio je Gordan Lederer.
Hrvatski državni vrh odlučuje da se blokiraju neprijateljske vojarne i zračne luke. U pet dana osvojeno je 36 vojarni i skladišta, 230 tenkova i oko 400 topničkih oružja. 25. rujna Vijeće sigurnosti donosi rezoluciju o općem embargu na uvoz svih vrsta oružja i vojne opreme u SFRJ. To znači da Hrvatska ne može legalno nabaviti oružje pa ga mora oteti od neprijatelja ili kupovati nelegalno,što i čini uz pomoć hrvatskih iseljenika. Tisuće dobrovoljaca polaze na sve bojišnice. Šibenski branitelji u žestokom sukobu zaustavljaju prodor jugoslavenske vojske u grad.
Vode se bitke za Karlovac, Vukovar i Vinkovce. Četnici zauzimaju Petrinju, a jugovojska Drniš, zatim pomaže crnogorskim postrojbama da zauzmu Konavle. Početkom listopada vode se borbe za Dubrovnik, Sisak i Zadar, te u jugoistočnoj Hercegovini.
Dva dana nakon Predsjednikova poziva na obranu Hrvatske jugoslavenski zrakoplovi raketiraju Banske dvore. Dogodilo se to 7. listopada. 8. listopada Hrvatski sabor prekida sve veze s Jugoslavijom i proglašava nezavisnu državu. Neprijatelj pojačava napade na opkoljeni Dubrovnik. Napada se Slunj, Nova Gradiška, Požega i Pakrac, granatira se Split. Hrvatska dobiva bitku u Bračkom kanalu i tjera brodove jugoslavenske mornarice južno od Pelješca. 18. studenoga pada Vukovar, grad koji je mjesecima odolijevao srbijanskoj vojnojsili i uništavao njezine elitne postrojbe. 2000 branitelja i građana Vukovara je poubijano, 800 je nestalih, a 42000 prognanih. Iz vukovarske bolnice izvučeni su ranjenici i ubijeni na Ovčari, blizu Vukovara. Žrtvama pokolja postaju Hrvati u Nadinu, te posebno u Škabrnji pokraj Zadra, gdje je okrutno poubijano više od 80 Hrvata.
Granatira se Zadar, srušen je Maslenički most, jedina preostala veza južne sa sjevernom Hrvatskom. Hrvatska vojska ima uspjeha na Papuku i Psunju, oslobađa se Lipik dok je u akciji Otkos 10 početkom studenoga oslobođeno 300 četvornih kilometara u Slavoniji.
Međunarodna zajednica, pod pritiskom javnosti u svojim zemljama, razmišlja o upućivanju snaga UN-a u krizna područja. U tom je trenutku u slobodnim dijelovima Hrvatske već oko 500000 prognanika. Gotovo 15000 četvornih kilometara (26,5 posto kopnene površine) Hrvatske je u rukama agresora. Svijet postaje sve skloniji ideji da Hrvatska bude međunarodno priznata. Posebnu ulogu u tom razdoblju ima papa Ivan Pavao II., koji priznaje voljenu Hrvatsku, kako je naziva, a 13. siječnja 1992. godine Vatikan će službeno priznati modernu hrvatsku državu. Do sredine siječnja to su učinile Slovenija, Litva, Letonija, Estonija, Ukrajina, Island, Njemačka, San Marino i Austrija. 15. siječnja Hrvatsku su priznale sve članice Europske zajednice, a 22. svibnja Hrvatska je primljena u UN. U Hrvatsku na godinu dana dolaze plave kacige. One su raspoređene u sve dijelove hrvatskoga teritorija zaposjednutog jugovojskom i srpskim odmetnicima, tzv. UNPA zone. UNPROFOR nije učinio ništa od onoga što mu je bila zadaća. Hrvati su i dalje proganjani, pljačkane su hrvatske kuće, rušeni mostovi, postavljeno je bezbroj nagaznih mina. Hrvatskim prognanicima pridružile su se mnogobrojne izbjeglice iz BiH, gdje je rat planuo u travnju 1992. godine.
U svibnju 1992. godine jugoslavenska armija napušta zadnja uporišta - Lastovo i Vis.
Hrvatska vojska tijekom listopada 1992. godine, pod zapovjedništvom generala Janka Bobetka, oslobađa dubrovačko primorje i Konavle. Oslobađaju se Miljevci, prostor između rijeke Krke i Drniša. Pritisak na Zadar umanjen je zauzimanjem brda Križ iznad Bibinja. Plave kacige mirno gledaju kako srpski topovi razaraju Osijek, Gospić, Sisak, Karlovac, Zadar i Šibenik. Izbjeglička kriza je na vrhuncu, pa u jednom trenutku Hrvatka zbrinjava milijun prognanika i izbjeglica. Dio njih će otići u treće zemlje.
1993. godina donosi oslobađanje zadarskog zaleđa od Zemunika do Maslenice, uključujući i zadarsku zračnu luku. Zbog oslobođenja vlastitih teritorija Hrvatskoj se prijeti sankcijama. U ljeto 1993. Beograd uključuje sva okupirana područja u svoj novčarski, poštanski i radiotelevizijski sustav. U zaposjednutim krajevima Hrvatske rabi se srpski jezik i ćirilično pismo. Vijeće sigurnosti UN-a nameće Srbiji najstrože sankcije, potpunu međunarodnu izolaciju. Istodobno, u listopadu Vijeće sigurnosti prvi put izričito potvrđuje da su UNPA zone integralni dio Republike Hrvatske, ali ne nudi mehanizme integracije. Stoga Hrvatska vojska oslobađa područje jugoistočno od Gospića, tzv. medački džep.
Sporazumom o stvaranju bošnjačko-hrvatske federacije, u ožujku 1994. godine, između Hrvata i Muslimana prekinut je kratkotrajni rat u BiH. Federacija bi trebala usko surađivati s Republikom Hrvatskom. Istodobno se vode razgovori između Hrvatske i Srbije o mogućoj normalizaciji odnosa. Te godine Hrvatsku posjećuje papa Ivan Pavao II. koji se hrvatskom narodu obraća na hrvatskom jeziku. Njegove riječi znače ohrabrenje i nadu. Međunarodna zajednica, pak, predlaže gospodarske sporazume s odmetnutim Srbima, otvaranje autoceste, željezničkih veza i naftovoda, a tek potom politički sporazum. Nezadovoljstvo potezima međunarodne zajednice pojačava i plan veleposlanika zemalja Kontaktne skupine prema kojemu bi Srbi u Hrvatskoj dobili državu u državi, tzv. plan Z4. Hrvatska otkazuje gostoprimstvo plavim kacigama, na što Vijeće sigurnosti preimenuje mirotvorne postrojbe u Hrvatskoj u UNCRO (United Nations Confidence Restoratin Operation inb Croatia). One imaju zadaću nadzirati prekid vatre i hrvatske državne granice prema BiH, Srbiji i Crnoj Gori.
Hrvatska je u međuvremenu ojačala svoju vojsku. U akciji nazvanoj Bljesak 1. i 2. svibnja 1995. godine Hrvatska voska i redarstvenici oslobađaju zapadnu Slavoniju. Većina lokalnih Srba bježi u djelove BiH koji su pod srpskim nadzorom, odakle se za osvetu tuku hrvatski gradovi. U Splitu se sastaju najviši predstavnici Republike Hrvatske i Federacije BiH, te donose Deklaraciju o zajedničkoj obrani od srpske agresije. Sjeverno od Dinare započinju zajedničke akcije HVO-a i HV-a, nazvane Ljeto 95. Zauzimaju se Bosansko Grahovo i Glamoč. Knin je odsječen od zaleđa. Srbi odgovaraju granatiranjem Karlovca, Siska i Gospića. Na pregovorima u Ženevi odbijaju prihvatiti mirnu reintegraciju. 4. kolovoza počinje ključna hrvatska vojno-redarstvena akcija Oluja (foto). U samo 48 sati oslobađaju se okupirana područja sjeverne Dalmacije, južne i istočne Like, te Korduna i Banije. 30000 srpskih vojnika i 80000 srpskih civila bježi iz Hrvatske, premda ih hrvatska vlast od početka akcije pozivaju da ostanu.
Akcijom Oluja završen je Domovinski rat u kojemu je poginulo 11000 Hrvata, 37000 ih je ranjeno, a 3000 je nestalih. U BiH je do tada poginulo 10000 Hrvata, a ranjeno ih je više od 12000. Hrvatsko Podunavlje, tih 4,6 posto neoslobođenoga teritorija, neće biti vraćeno vojnom silom, nego mirnom reintegracijom. Misija UNTAES-a završila je 15. siječnja 1998. godine. Hrvatsko Podunavlje je razvojačeno, uspostavljena je hrvatsko-srpska prijelazna policija, uvedena je kuna i hrvatsko zakonodavstvo. Hrvatska kreće u obnovu - izravna materijalna šteta koju je imala u ratu iznosi približno 30 milijardi dolara.
Gdje ste vi bili tih dana, što ste vi osjećali tada, što danas osjećate, sa kakvim se uspomenama sjećate na ta vrjemena, napišite mi vaša razmišljanja i opišite vaše osjećaje, podijelite to sa svima, nek svi znaju i nek svi čuju, neka se istina o našoj povijesti i našim sudbinama i patnjama pišu u Hrvatskoj, a ne u Haagu ili Beogradu, Da SE NE ZABORAVI…………
petak, 07.12.2007.
RADIO PORUKE TIJEKOM OPSADE DUBROVNIKA
Ovog tjedna se u Dubrovniku obilježava 16. godišnjica najžešćih napad na Dubrovnik. 6.12.1991. JNA i srpsko.crnogorski dobrovoljni odredi su svim raspoloživim vojnim arsenalom napali ovaj drevni grad, Simbol SLOBODE. Već sam vam jučer pisao o tom nesretnom danu prije 16 godina, a danas vam donosim izbor iz radio poruka na Radio Dubrovniku dubrovačkog dominikanca Iva Martinića kojim je hrabrio Dubrovčane za vrijeme opsade Grada i napada agresorske vojske kojoj nije bilo strano ni pucati i bombardirati zgrade u kojoj su bili smješteni civili, ranjeni, bolesni, umirući i djeca te kulturno-povijesne spomenike i Crkve, koristeći pritom zabranjena oružja i kršeći ratna prava i običaje.
-Dobra Večer, patnički narode!
Velike su tvoje boli, patnje i stradavanja samo zato što želiš biti vjeran istini i pravdi; samo zato što želiš biti slobodan i svoj na svome. Ti, narode moj, bivaš na svakovrsne načine zlostavljan, ponižavan, prognan i ubijan. U ovim teškim danima tvoja je bol ogromna i duboka. U ovom ratu, u ovoj mržnji, naš neprijatelj je opsjednut đavolskim namjerama. Njemu ništa nije sveto, osim njegove, umišljeno-bahate veličine. Taj bezdušni neprijatelj ima jedno jedino uporište u razornom i ubojitom oružju. Svi to već vidimo i od svega toga užasne posljedice snosimo. Neprijatelju smeta sve što je hrvatsko i katoličko, on bi htio na našoj pradjedovskoj baštini graditi za sebe i naseljavati isključivo svoje (...)
27. listopada 1991.g
-(…)Na početku ovog dana usmjerimo svoje misli prema onome što je pred nama. Tijekom ovih logoraških dana mi se pitamo: Koliko dugo ćemo moći još izdržati?? (…) Neprijatelj je mislio da će nas brzo slomiti, protjerati, a ostatak zauvijek pokoriti. Od svjetskih osvajača i porobljivača naš neprijatelj je prihvatio samo ono najbezdušnije, najzvjerskije.(…)
29. listopada 1991.g.
-(…)Gospodine, na kraju ovog dana već smo umorni. U ovo gluho doba noći ja glasno govorim: Ne moram ja živjeti, ali onaj tko sve ovo preživi sigurno će živjet u slobodi. Ove neizvjesne večeri, o Bože, primi molitve svoga naroda za sve one koji ne mogu mirno zaspati, za one koji moraju bdjeti i budno paziti da se neprijatelji našem Gradu više ne primiču. Primi naše molitve za one koji bdiju u bolnicama, za bolesne i žalosne, za liječnike i bolničko osoblje. Molimo te, o Bože, i za one koji već peku kruh da ga ujutro mogu jesti svi onik koji ove strahote prežive. Bože, budi i nadalje temelj naše vjere i nade.
29.listopada 1991.g.
-(…) O Bože, ti pamtiš ubojstva koja su do sada počinili. Ti ne možeš zaboraviti plač i jauk hrvatskog naroda. Bože! Kada će prestati teror kojeg proživljavamo? Ne daju nam svjetlo, vodu i odgovarajuću hranu.(…)
30. listopada 1991.g.
-(…) Današnji dan će ostati u neizbrisivoj uspomeni svim Dubrovčanima i čitavoj Hrvatskoj. Na današnji dan osjetila se duboka ljudska i hrvatska povezanost. Čitava naša domovina nije imala mira dok nije pronašla civilizacijsko-ljudski proboj okupatorske blokade Dubrovnika. Naše hrvatsko srce je zaigralo. Suze radosnice i zahvalnice klizile su niz naša nedovoljno umivena lica. Lijepo je i ugodno zajednički ići prema potpunoj slobodi. Na dočeku ˝ konvoja solidarnosti˝, na tom očitovanju naše hrvatske povezanosti, posramljena je bahatost osvajača i porobljivača.(…)
31. listopada 1991.
-(…) Razmišljanje o smrti nama nije daleka tema. Smrt je ovih dana bila tu među nama prisutna. Bili smo duboko potreseni sa smrtima tolikih muževa i mladića, koji su žrtvovali svoje živote da bismo mogli nastaviti živjeti u pravednijem, čovjeku dostojnijem načinu življenja. Dok smo prisustvovali sprovodima tih naših hrabrih branitelja, kao i djece staraca, bolesnika i drugih žrtava neprijatelja, bili smo duboko potreseni. Plakali smo nad smrću tih muževa i mladića, tih napadnutih ljudi, čiju su smrt prouzročili zakleti neprijatelji hrvatskog naroda.
Bože, Gospodaru života i smrti! Molimo te da se ne izgubi ništa od onoga zbog čega su branitelji Dubrovnika i naše domovine Hrvatske svoje živote žrtvovali. Neka te žrtve pridonose potpunoj slobodi. Daj i nama hrabrosti i odvažnosti sda i mi, ako ustreba, damo svoje živote za sretniju budućnost onima kojima trebamo osigurati slobodan i čovjeka dostojan život.(…)
1. studenog 1991.g.
-(…)Patnje Dubrovčana i čitavog hrvatskog naroda tako su narasle da se svojom težinom pretvaraju u krik bola i zova za spasom. S pravom očekujemo pomoć od Boga i svijeta. Svjedoci smo stvaranja temelja za novu Europu u kojoj više ne bi smjelo biti osvajačkih despota i tiranina.(…)
3. studenog 1991.g.
-Cijenjeni čitatelji, pođite na youtube, upišite Dubrovnik war 1991, pogledajte te snimke, sjetite se tih za narod teških, za domovinu odlučujućih vrjemena, poslušajte pjesme iz tog vremena (Bože čuvaj Hrvatsku, Moja Domovina, Od stoljeća sedmog, Stop the war in Croatia) i ne sramite se pustiti suzu, ja sam se isplakao dok sam napisao ovaj post. Gdje ste vi bili tih dana, što ste vi osjećali tada, što danas osjećate, sa kakvim se uspomenama sjećate na ta vrjemena, napišite mi vaša razmišljanja i opišite vaše osjećaje, podijelite to sa svima, nek svi znaju i nek svi čuju, neka se istina o našoj povijesti i našim sudbinama i patnjama pišu u Hrvatskoj, a ne u Haagu ili Beogradu, Da SE NE ZABORAVI…………
-Posebno se zahvaljujem na suradnji blogu http://photoforum.blog.hr/ . Na tom blogu možete pogledati slike uništavanja Dubrovnika 6.12. 1991. koje je nekoliko sekundi prije nego što je , pogođen gelerom od neprijateljske granate, preminuo snimio mladi dubrovački fotograf Pavo Urban. Pokoj mu duši.
četvrtak, 06.12.2007.
RAZARANJE GRADA 1991.-O LIJEPA,O DRAGA,O SLATKA SLOBODO
Uzaludne su bile sve nade, pozivanje na razum i očekivanje međunarodne pomoći Dubrovčana. Agresorska srpska armija i crnogorski dobrovoljci već su tjednima uništavali Grad.... Konavle i Župa su već pali u neprijateljske ruke,a Konavljani i Župljani se nisu mogli zastarjelim lovačkim puškama oduprijeti nadmoćnom neprijatelju, jednoj od najvećih vojnih sila na svijetu-JNA, nakon hrabrog otpora pobjegli su iz svojih domova, sa svojih ognjišta, sa svoje zemlje. Četnička vojska je krala i uzimala sve što su izbjeglice ostavile sa sobom, ono što im nije trebalo ili što nisu mogli odnijet u Srbiju/Crnu Goru su uništili, zapalili.
Dubrovnik je bio okružen neprijateljskim snagama i na moru i na kopnu i u zraku. Apeli za međunarodnu pomoć, apeli za pomoć od UNESCO-a, pod čijom je Grad zaštitom, zahtjevi više od 100 svjetskih nobelovaca za prestanak srbo-četničke agresije na Hrvatku nisu urodili plodom, SAD su ratovale u Iraku(kao i danas za naftu), a Europa je samo mirno pratila razvoj događaja, kao da se rat, nepravda i pokolji nedužnih civila, bolesnika i ranjenika ne odvijaju u njihovom susjedstvu Pomoć nije stizala. Dubrovčani su oskudijevali u hranu i piću, skriveni po skloništima i unutar gradskih zidina, živeći u brizi i strahu za svoje najbliže, rat je postao dio svakodnevnice i način na koji se živi. Uvjeti za život su bili nikakvi, ali Dubrovčanima je najgore bilo to što nisu mogli gledati vandalsko uništavanje povijesne jezgre, projektili su padali na sve ono što se stvaralo stoljećima, na sve ono što je simboliziralo SLOBODU Grada od njegovih početaka u 7. st., projektili su padali na Knežev Dvor, na palaču Sponzu, na Stradun na Katedralu, na Crkvu Dubrovačkog zaštitnika Svetog Vlaha, na staru Gradsku Luku, Orlandov stup i Onofrijeva česma su teško oštećeni, velika šteta nanesena je Gradskim Zidinama i Tvrđama,Revelinu, Sv. Ivanu, Bokaru, Lovrijencu i Minčeti, . Dubrovčani se i danas sa tisućama suzama sjećaju svake granate koja je pala na ovaj stari i slavni grad, što stoji ponoseći se svojom poviješću i svojom baštinom, slobodom, pravdom, o čemu svjedoče u kamen upisane riječi nad vratima tvrđave Svetog Lovrijenca: „Non bene pro toto libertas venditur auro“ –Sloboda se ne prodaje ni za sve blago svijeta.
I tih dana su mnogi Dubrovački branitelji dali svoj život za Slobodu Grada. Ukupno 1500 Dubrovačkih branitelja je uspijevalo nekako odolijevati napadima 10 puta brojčano moćnijeg neprijatelja. Najteže je bilo prije točno 16 godina, na Svetog Nikolu, 6. prosinca 1991. godine. Tada su agresori izvršili najteži napad , skoro 10 sati nije prestajala paljba po Gradu, a slike i snimke Grada u plamenu su obišle cijeli svijet. Cijeli svijet je u nevjerici gledao i zgražao se nad kulturne uništavanjem kulturne imovine i pokoljem nad civilima, najviše ubijenih je bilo upravo u Dubrovačkom hotelu Libertas koji je bio prihvatilište za ranjene i bolesne, i to pokazuje mentalitet srpske vojske. Cijeli svijet je plakao nad prizorima požara u starim dubrovačkim kućama, uništenim pročeljima zgrada i njihovim krhotinama na Stradunu, izgorenom ponosu dubrovačkog turizma-Hotelu Imperijal, a svima će ostati u sjećanju crni dim iz Stare Gradske Luke koji se nadvio nad gradom.
Dubrovčani su sa zaprepaštenjem u radio- eteru slušali uhvaćene poruke koje su od vrha zapovjednog lanca Jugoslavenske Narodne Armije slane svojim slijepo-podložnim krvoločnim vojnicima „Gađajte na sve što se kreće“, „Bombardirajte spomenike kulture i hotele “, „Ispalite projektile na put kraj zgrade Radeljević, tamo je najgušći promet“.
Po gradskim skloništima je odjekivao zvuk plača, Dubrovčani su osjećali tugu, nevjericu, strah i brigu, nemoć, jer sve ono za što su se njihovi preci stoljećima mučili je bilo uništavano, njihovi prijatelji, rodbina, njihovi bližnji su bili ranjavani i ubijani. Dubrovčani su dali svoje živote i svoje žrtve za obranu Grada i Domovine, i zato, cijenjeni čitatelji, molim vas, izmolite Očenaš, zapalite svijeću za sve hrvatske branitelje koji su dali svoje živote za ono u što su vjerovali, za ono što su se borili, za Slobodu i slobodnu i neovisnu Hrvatsku državu, sjetimo se danas onih koji su dali svoje živote kako bi se ispunio hrvatski san, san naših pradjedova, san naših djedova, san naših otaca i majki, san o vlastitoj domovini.
Cijenjeni čitatelji, pođite na youtube, upišite Dubrovnik 1991, pogledajte te snimke, sjetite se tih za narod teških, za domovinu odlučujućih vrjemena, poslušajte pjesme iz tog vremena (Bože čuvaj Hrvatsku, Moja Domovina, Od stoljeća sedmog, Stop the war in Croatia) i ne sramite se pustiti suzu, ja sam se isplakao dok sam napisao ovaj post. Gdje ste vi bili tih dana, što ste vi osjećali tada, što danas osjećate, sa kakvim se uspomenama sjećate na ta vrjemena, napišite mi vaša razmišljanja i opišite vaše osjećaje, podijelite to sa svima, nek svi znaju i nek svi čuju, neka se istina o našoj povijesti i našim sudbinama i patnjama pišu u Hrvatskoj, a ne u Haagu ili Beogradu, Da SE NE ZABORAVI…………
Danas, na prvom programa HTV-a možete pogledati dokumentarni film Memento govori o događajima u ratnom Dubrovniku 1991. godine.
I ZA KRAJ…
Pročitajte ove slavne stihove velikog dubrovačkog pjesnika i književnika Ivana (Điva) Gundulića:
„O lijepa, o draga,
o slatka slobodo,
dar u kom sva blaga
visnji nam bog je do,
uzroce istini
od nase sve slave,
uresu jedini
od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata,
svi ljudcki zivoti
ne mogu bit plata
tvoj cistoj ljepoti!“
VJEČNA HVALA I SLAVA SVIM POGINULIM HRVATSKIM BRANITELJIMA!
utorak, 04.12.2007.
IVO, JOŽA I ĐURĐA vs STIPE, ZOKI, VESNA, KRADIMIR I MILORAD
Ovih dana i desni centar koristi svaki dragocjeni trenutak odsutnosti predsjednika Mesića (koji je na službenom putu) pa pokušava osigurati što viši broj mandata potpore za svoju opciju u Saboru.
Koalicija HSS-HSLS je počela koalicijske pregovore sa, kao što su obećali, izbornim pobjednikom, HDZ-om. I dobro su se postavili u tim pregovorima, iznijeli su HDZ-u programe i inicijative od kojih ne odustaju, oni imaju volju za radit, želju za sudjelovanjem u vlasti i ideje za vođenje zemlje, ali i 8 saborskih mandata koji bi im trebali omogućiti ostvarivanje planova i ispunjenje želja. I čini se kako ti pregovori dobro napreduju, zeleno-žuti su složni u svojim zahtjevima, a slične razvojne programe(barem one najvažnije) imaju i vladajući pa vjerujem kako bi mogli brzo postići dogovor, barem bi trebali, ako se već nisu Adlešić i Friščić već neslužbeno obećali lijevom centru kako tvrde neki izvori.
HSS je zadovoljan, unatoč tome što i u koaliciji imaju manje zastupnika nego u posljednjem sazivu Sabora, mogli bi dobiti potpredsjedničko mjesto u vladi te još tri ministarstva. Ali, njihov se problem nalazi u samoj stranci, zove se Stipe Gabrić, poznatiji kao Jambo. Gradonačelnik Metkovića, a s njegove je neovisne liste i Mira Buconić postala županica Dubrovačko.Neretvanska, nije uspio ostvariti rezultat na Izborima koji je obećavao, naime taj samoprozvani pučki tribun Dalmacije se nadao trima mandatima u desetoj izbornoj jedinici, a jedva je prešao izborni prag. , čak je i u „svom“ Metkoviću glatko poražen od HDZ-a. Gabrić Jambo je tijekom izborne kampanje koristio sav svoj verbalni arsenal, koji i nije tako raznolik. kako bi što bolje uvrijedio i omalovažavao sve kandidate HDZ-a iz desete izborne jedinice (Luku Bebića, Dubravku Šuicu, Frana Matušića), a cijelu stvar bi moglo zakomplicirati i to što je Jambo nedavno poslao zahtjev za isplatu dugu Ministarstvu Obrane RH za krumpir i kupus i raznorazne namirnice koje je prodavao Ministarstvu po deseterostruko skupljoj cijeni od uobičajene, tržišne. I recite vi meni- Zar to nije klasični, rekli bi se školski, primjer ratnog profiterstva?
I dok desni centar službeno vodi koalicijske pregovore, čelnici stranaka lijevog centra pregovaraju neslužbeno, skrivajući se od novinara i kamera, čekajući ili rasplet situacije na relaciji HSS,HSLS-HDZ ili možda čekajući povratak predsjednika Mesića koji je, prema nekim izvorima, glavni pregovarač i zagovarač vlade lijevog centra, a navodno se Mesić nada, nakon isteka Predsjedničkog mandata, kako bi sa u 76-oj godini mogao postat vođa udružene lijevice(SDP,HNS) i tako na slijedećim parlamentarnim izborima probati postati premijer, druga solucija je da će bit Visoki Predstavnik međunarodne zajednice u BiH, treća pak kako će poći u mirovinu nakon toliko godina u politici, najprije za vrijeme komunizma (bio je predsjednik predsjedništva Jugoslavije, njen prvi čovjek i glavni vojni zapovjednik Narodne Armije u vrjeme kada je ta ista armija počela sa napadima i vojnim akcijama usmjerenim protiv nastajanja i osnutka samostalne Hrvatske), a sada i kao predsjednik RH sa dva mandata.
Ti isti izvori, provjereni i više puta dokazani, tvrde kako su se već nekoliko puta sastali vođe SDP-a i SDSS-a, Zoran Milanović i Milorad Pupovac. I tako oni pregovaraju o mogućoj koaliciji, i paze da ih ne opazi koji novinar, izvjestitelj, kamerman ili Vesna Pusić. Jer, navodi već navedeni izvor, SDSS želi ministarsko mjesto, a Pupovcu bi bilo najdraže ono ministra vanjskih poslova, a sigurno se sjećate kako se Vesna prva sjetila kako bi mogla bit ministrica vanjskih poslova u vladi lijevog centra (i to u vladi premijera Kradimira Čačića) i sigurno bi se ljutila kad bi saznala kako Zoki pregovara sa Miloradom o „njezinoj“ poziciji u Vladi…
subota, 01.12.2007.
(NE)OČEKIVANI OBRAT U SDP-u, GLASAČI PREVARENI
________________________________________________________________________________
Prije nego što počnem pisati današnji post objavit ću mali tekst koji prenosi Večernjak u svom Internet izdanju, a vezano je uz današnju temu(posebno obratite pozornost na podcrtani dio):
29. studenoga 2007. u intervjuu Večernjem listu
Na pitanja kad na scenu stupa premijerski kandidat Ljubo Jurčić Milanović je odgovorio: O tome smo više-manje sve rekli i neću po stoti put ponavljati iste stvari.
Nekoliko dana prije rekao je u intervjuu radiju na pitanje ostaje li Jurčić premijerski kandidata: “Da.” Kad je novinarka pitala što u slučaju promijenjenih okolnosti, odgovorio je: “Koji dio od 'da’ ne razumijete?”
30. studenoga 2007. na konferenciji za novinare
Nakon razgovora i dogovora s Ljubom Jurčićem i stranačkim suradnicima dogovorili smo da preuzmem odgovornost za vođenje pregovora s koalicijskim partnerima i nakon toga za vođenje te vlade.
_________________________________________________________________________________
Stara dobra narodna poslovica kaže: Daj čovjeku vlast u ruke i vidjet ćeš kakav je. Naravno, niti jedna vlada nikad nije ostvarila baš sve ono što je obećala, ali je dobro i pohvalno biti ambiciozan. Hoću reći slijedeće- Niti jedna vlada nije bila onakva kakvom se na izborima predstavljala(i to je sasvim logično), ali ono što se ovih dana događa u SDP-u je sramota za stranku koja se (barem od 2000-2007.) trudila da postane jedna moderna europska socijaldemokratska stranka. „Napucavanje“ Ljuba Jurčića kao premijerskog kandidata samo nekoliko dana nakon izbora, samo nekoliko dana nakon što je stranka osvojila najviše mandata u Saboru, zahvaljujući dijelom i njegovom toliko bezrazložno razvikanom gospodarskom programu. Ovaj slučaj će u hrvatskoj politici mora i hoće ostati zabilježen kao klasičan primjer, školski primjer varanja nacije i naroda tijekom izborne kampanje. Zoran Milanović je i prije dolaska na vlast pokazao svoje pravo lice. Hoće li narod morati smisliti i poslovicu u kojoj čovjek vara, laže, obmanjuje i pokazuje svoje pravo lice samo što osjeti miris vlasti, doduše još negdje u daljini? Nakon ovoga hoće.
Ovim postupkom Milanović nije samo prevario hrvatske građane i sve one koji su glasali za premijerskog kandidata Ljuba Jurčića i SDP već je prevario i članove svoje stranke. Pitate se kad? Milanović je članove, preciznije delegate SDP prevario na izvanrednoj izbornoj konvenciji kada se birao novi predsjednik socijaldemokrata. Mislite li kako bi Milanović pobijedio da je odmah otkrio svoje namjere kako želi postati premijer? Sigurno ne bi, Milanović je preneiskusan i prezelen i za vođenje stranke (ovakvo varanje birača je nedopustivo i građani će mu to sigurno dati do znanja na idućim izborima.). Ali da se vratim na izbornu konvenciju SDP-a, uvjeren sam kako je već onda bahati Milanović planirao se, bar dok ne bude izabran za predsjednika stranke, sakrivati iza tada još mogućeg premijerskog kandidata Jurčića, kasnije je tijekom izborne kampanje cijeli promidžbeni materijal SDP-a podredio sebi i cijeli je SDP tim pretočen u jednog čovjeka, čak su i naivnog i čini se, poštenog Jurčića izbacili(!!!) već tad sa plakata i spotova. To smo trebali protumačiti kao nekakvu naznaku……………
Sada smo vidjeli kakav je zapravo Zoran Milanović, iako još nije dobio moć i vlast u ruke, što će tek bit kad ih dobije. Bože pomozi Hrvatskoj!!
__________________________________________________________________________________
I za kraj ću prenijeti komentar jednog čitatelja Večernjaka koji ovako kaže o mogućim SDP-ovim koalicijama i izbacivanju Jurčića s obećanog mjesta(ponavljam, ovo nisam ja napisao niti su ovo moja razmišljanja iako se sa djelom teksta slažem, nadam se kako će vas nasmijat):
Đurđa zna jako dobro kako se proveo HSLS u koaliciji s HNS-om i SDP-om. Uz pomoć HSLS-a se SDP popeo na pobjednički tron, jer su ljudi mislili: glasamo za koalicijsku vladu, a predsjednik će biti Budiša...onda su parafirali predaju mora Slovencima iza leđa HSS-a i HSLS-a, onda su izbacili HSLS iz vlade, a zadržali mandat koji su s njima stekli (toliko o moralu stranke koja je ispljunula premijerskog kandidata samo tako, kao krpu), i priznali pobunjenike-izdajnike Radoša&co., grobare HV-a...Jurčić je istjeran jer nije Hrvat iz Hrvatske (niti Srbin iz Hrvatske), jer je Hercegovac (rasno nepodoban za crvene khmere), a osim toga se drznuo spomenuti nekakvog ujaka ust ašu...dakle nešto nepojmljivo za sektaša staljinista Milanovića. ON je Kim Jong Ill!
