četvrtak, 06.12.2007.
RAZARANJE GRADA 1991.-O LIJEPA,O DRAGA,O SLATKA SLOBODO
Uzaludne su bile sve nade, pozivanje na razum i očekivanje međunarodne pomoći Dubrovčana. Agresorska srpska armija i crnogorski dobrovoljci već su tjednima uništavali Grad.... Konavle i Župa su već pali u neprijateljske ruke,a Konavljani i Župljani se nisu mogli zastarjelim lovačkim puškama oduprijeti nadmoćnom neprijatelju, jednoj od najvećih vojnih sila na svijetu-JNA, nakon hrabrog otpora pobjegli su iz svojih domova, sa svojih ognjišta, sa svoje zemlje. Četnička vojska je krala i uzimala sve što su izbjeglice ostavile sa sobom, ono što im nije trebalo ili što nisu mogli odnijet u Srbiju/Crnu Goru su uništili, zapalili.
Dubrovnik je bio okružen neprijateljskim snagama i na moru i na kopnu i u zraku. Apeli za međunarodnu pomoć, apeli za pomoć od UNESCO-a, pod čijom je Grad zaštitom, zahtjevi više od 100 svjetskih nobelovaca za prestanak srbo-četničke agresije na Hrvatku nisu urodili plodom, SAD su ratovale u Iraku(kao i danas za naftu), a Europa je samo mirno pratila razvoj događaja, kao da se rat, nepravda i pokolji nedužnih civila, bolesnika i ranjenika ne odvijaju u njihovom susjedstvu Pomoć nije stizala. Dubrovčani su oskudijevali u hranu i piću, skriveni po skloništima i unutar gradskih zidina, živeći u brizi i strahu za svoje najbliže, rat je postao dio svakodnevnice i način na koji se živi. Uvjeti za život su bili nikakvi, ali Dubrovčanima je najgore bilo to što nisu mogli gledati vandalsko uništavanje povijesne jezgre, projektili su padali na sve ono što se stvaralo stoljećima, na sve ono što je simboliziralo SLOBODU Grada od njegovih početaka u 7. st., projektili su padali na Knežev Dvor, na palaču Sponzu, na Stradun na Katedralu, na Crkvu Dubrovačkog zaštitnika Svetog Vlaha, na staru Gradsku Luku, Orlandov stup i Onofrijeva česma su teško oštećeni, velika šteta nanesena je Gradskim Zidinama i Tvrđama,Revelinu, Sv. Ivanu, Bokaru, Lovrijencu i Minčeti, . Dubrovčani se i danas sa tisućama suzama sjećaju svake granate koja je pala na ovaj stari i slavni grad, što stoji ponoseći se svojom poviješću i svojom baštinom, slobodom, pravdom, o čemu svjedoče u kamen upisane riječi nad vratima tvrđave Svetog Lovrijenca: „Non bene pro toto libertas venditur auro“ –Sloboda se ne prodaje ni za sve blago svijeta.
I tih dana su mnogi Dubrovački branitelji dali svoj život za Slobodu Grada. Ukupno 1500 Dubrovačkih branitelja je uspijevalo nekako odolijevati napadima 10 puta brojčano moćnijeg neprijatelja. Najteže je bilo prije točno 16 godina, na Svetog Nikolu, 6. prosinca 1991. godine. Tada su agresori izvršili najteži napad , skoro 10 sati nije prestajala paljba po Gradu, a slike i snimke Grada u plamenu su obišle cijeli svijet. Cijeli svijet je u nevjerici gledao i zgražao se nad kulturne uništavanjem kulturne imovine i pokoljem nad civilima, najviše ubijenih je bilo upravo u Dubrovačkom hotelu Libertas koji je bio prihvatilište za ranjene i bolesne, i to pokazuje mentalitet srpske vojske. Cijeli svijet je plakao nad prizorima požara u starim dubrovačkim kućama, uništenim pročeljima zgrada i njihovim krhotinama na Stradunu, izgorenom ponosu dubrovačkog turizma-Hotelu Imperijal, a svima će ostati u sjećanju crni dim iz Stare Gradske Luke koji se nadvio nad gradom.
Dubrovčani su sa zaprepaštenjem u radio- eteru slušali uhvaćene poruke koje su od vrha zapovjednog lanca Jugoslavenske Narodne Armije slane svojim slijepo-podložnim krvoločnim vojnicima „Gađajte na sve što se kreće“, „Bombardirajte spomenike kulture i hotele “, „Ispalite projektile na put kraj zgrade Radeljević, tamo je najgušći promet“.
Po gradskim skloništima je odjekivao zvuk plača, Dubrovčani su osjećali tugu, nevjericu, strah i brigu, nemoć, jer sve ono za što su se njihovi preci stoljećima mučili je bilo uništavano, njihovi prijatelji, rodbina, njihovi bližnji su bili ranjavani i ubijani. Dubrovčani su dali svoje živote i svoje žrtve za obranu Grada i Domovine, i zato, cijenjeni čitatelji, molim vas, izmolite Očenaš, zapalite svijeću za sve hrvatske branitelje koji su dali svoje živote za ono u što su vjerovali, za ono što su se borili, za Slobodu i slobodnu i neovisnu Hrvatsku državu, sjetimo se danas onih koji su dali svoje živote kako bi se ispunio hrvatski san, san naših pradjedova, san naših djedova, san naših otaca i majki, san o vlastitoj domovini.
Cijenjeni čitatelji, pođite na youtube, upišite Dubrovnik 1991, pogledajte te snimke, sjetite se tih za narod teških, za domovinu odlučujućih vrjemena, poslušajte pjesme iz tog vremena (Bože čuvaj Hrvatsku, Moja Domovina, Od stoljeća sedmog, Stop the war in Croatia) i ne sramite se pustiti suzu, ja sam se isplakao dok sam napisao ovaj post. Gdje ste vi bili tih dana, što ste vi osjećali tada, što danas osjećate, sa kakvim se uspomenama sjećate na ta vrjemena, napišite mi vaša razmišljanja i opišite vaše osjećaje, podijelite to sa svima, nek svi znaju i nek svi čuju, neka se istina o našoj povijesti i našim sudbinama i patnjama pišu u Hrvatskoj, a ne u Haagu ili Beogradu, Da SE NE ZABORAVI…………
Danas, na prvom programa HTV-a možete pogledati dokumentarni film Memento govori o događajima u ratnom Dubrovniku 1991. godine.
I ZA KRAJ…
Pročitajte ove slavne stihove velikog dubrovačkog pjesnika i književnika Ivana (Điva) Gundulića:
„O lijepa, o draga,
o slatka slobodo,
dar u kom sva blaga
visnji nam bog je do,
uzroce istini
od nase sve slave,
uresu jedini
od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata,
svi ljudcki zivoti
ne mogu bit plata
tvoj cistoj ljepoti!“
VJEČNA HVALA I SLAVA SVIM POGINULIM HRVATSKIM BRANITELJIMA!
