Sićušna Plava Iskra

Desetak metara dalje od svinjca, na blagoj nizbrdici, a prema bakinoj kući, nalazilo se sasvim maleno, okruglo jezerce. Promjer mu je mogao biti tri, a dubina oko dva i pol metra. Služilo je kao izvor vode za zalijevanje vrta, no meni je bilo puno zanimljivije zbog toga što su u njemu i uz njega, svoj dom pronašle žabe. Mnoge sićušne žabice skakutale su po malenom nasipu koji je okruživao jezerce. Vlati sočne trave koja je na njemu rasla znale su se zanjihati kako bi koja malena žabica poskočila. Odmah sam zapazio da tu ima mnogo toga zanimljivog za mene.

Osim malenih žabica, viđali smo i kapitalne primjerke "krekački". Tako smo mi djeca zvali one žabe koje su se rijetko pojavljivale na površini jezerca, a glasale su se kreketom u predvečerjima. Morali smo biti vrlo oprezni i tihi ako smo ih htjeli promatrati, jer bi na najmanji šum "krekačke" zaronile ispod površine i predugo bi za nas potrajalo dok opet ne izrone.

U proljeće su na površini jezerca znale osvanuti sluzave nakupine žabljih jajašaca, a ubrzo nakon njih mnoštvo malih crnih punoglavaca. Sve su to za mene bili magični prizori života koje u rodnom gradu nisam imao prilike do tada promatrati.

Mnoge sam trenutke proveo uz to jezerce, promatrajući ponašanje žaba, a tijekom vremena sam čak otkrio kako mogu uloviti žabe iz jezerca na običnu rascvejtalu travku.
Bio je to još jedan moj "čudesan izum", nakon onog roktanja. Slučajno sam, naime, jednom iščupao rascvjetalu stabljičicu trave, želeći preplašiti jednu malo veću "krekačku" koja je u predvečerje plutala na površini jezerca, ali dovoljno blizu nasipu da sam do njene glave mogao travku ispružuti. Suprotno mojem očekivanju, "krekačka" nije zaronila, nego je hitro razjapila svoja žabalja usta i čvrsto zgrabila rascvjetali vrh travke, a ja sam; pomalo prestrašen, još uvijek držeći stabljiku u ruci, povukao refleksno ruku nazad i izvukao žabu na suho. Bio sam iznenađen. Ona je u trenu osjetila opasnost i u dva do tri skoka, bućnula natrag u sigurnost svog jezerca. Nije trebalo proći puno vremena, a i rascvjetalih stabljika trave bilo je u izobilju, pa sam svoj slučajni pronalazak imao mnogo puta prilike provjeriti i pokazati ostaloj djeci. Žabe bi vrlo često nasjele na varku, a mom načinu žabolova, osim djece, čudili su se i odrasli.

Bekan je ostao pasti travu kraj ograde, a Seka i Senka su već navaljivale da mi moraju pokazati gice. Da, gice! Zvuči nevjerojatno to da su muslimani gojili svinje, ali moj ujak Mehmed bio je poseban slučaj. Poznat kao vrstan nogometaš zavidovićkog nogometnog kluba "Krivaja", istaknuti radnik istoimene tvornice namještaja i montažnih kuća, te član partije, nije držao mnogo do tradicije i vjere, pa je vjerojatno iz ekonomskih pobuda i svojevrsnog prkosa prema ustaljenim shemama; ali pomalo i prema svom ocu Saidu, mom dragom djedu; sagradio svinjac podalje od kuće i s velikim užitkom hranio svinje. Sjećam se kako je brižno pripremao napoj svinjama, sjeckajući pedantno ostatke hrane i travu, dodajući toj smjesi vodu i posije. Baka i djed nikada nisu jeli svinjsko meso, ali ujo Mehmed, njegova supruga i djeca, jesu u to vrijeme.

Sestrične i ujak, povedoše me do svinjca i po prvi put vidjeh te tri roktave debeljuce. Bijahu potpuno crne, ali i propisno musave, a da ne govorimo o mirisu koji se širio oko njih. Ipak su me osvojile na prvi pogled, jer su bile tako neobično žive. Senka im je bacila nekoliko busenova iščupane trave u korito iz kojeg su jele i sve je to za čas nestalo uz slasno i sočno mljackanje. Kasnije, kad je moja pojava postala domaćinima nešto manje interesantna, znao sam se zabavljati tako da sam načupao dosta veliku količinu trave i hranio svoja tri debela prijatelja. Fasciniralo me njihovo roktanje i vrlo brzo smislih način kako ću ga oponašati. Kad bi sestrične i djeca u susjedstvu čuli kako rokćem, smijali bi se i stalno tražili od mene da to ponovim još koji put, jer njima nije polazilo za rukom, iako su pokušavali. Meni nije bilo jasno kako oni to ne mogu izvesti pa sam ih pokušao podučiti, ali uglavnom bez uspjeha. Zahvaljujući mom oponašanju svinja, djed mi je za prvu ruku dao nadimak "Gico".

Baka se obradovala kad nas je vidjela. Privezala je ovna za ogradicu komšijske avlije i krenula raširenih ruku prema meni, svom trećem i jedinom muškom unuku do tada. Kako je samo slatko mirisala dok me je milovala po kosi i ljubila mi obraze, nježnošću i toplinom kakvu samo dobre bake svojim unucima mogu pružiti. Oko nje, širila se aura ljubavi i dobrote, a o tome je ponajbolje moglo svjedočiti cvijeće iz cvijetnjaka koji je brižno uređivala. Bilo je tu mnogo raznobojnog cvijeća, a sjetiti se mogu božura, karanfila, ruža, georgina i jednog grma divlje ruže s mnoštvom svijetloružičastih cvijetova koji su prekrasno mirisali. Sve to smješteno u avlijici, uz kuću, ispod prozora bakine kuhinje, okruženo travom, u gotovo pravilnom četverokutu čjom je dijagonalom vodila utrta stazica, od vratnica na ogradici pa sve do mjesta gdje su bile načinjene dvije niske stube kojima se uspinjalo na kamenom popločenu površinu ispred ulaza u kuću. Pokraj tih stuba nalazio se jedan brid kuće duž kojeg se od krova spuštao oluk, sve do visine drvene bačve koja je tu bila postavljena da bi se u nju slijevala kišnica iz oluka, a kišnicu je baka koristila u dvije svrhe. Uzimala je mekanu vodu onda, kada bi zalijevala cvijeće u cvijetnjaku ili prala svoju dugu srebrnu kosu. Svaki put kada bi ju oprala u kišnici, osušila i rasčešljala češljem od roga, moja baka je tako lijepo i zadivljujuće svečano izgledala, a smiješila se blago i zagonetno, bivajući nerijetko okružena nama unučićima koji smo jako voljeli dodirivati njenu opranu, prekrasnu bujnu kosu.

Nakon blažeg uspona cesticom, tamo gdje započinje njen ravniji dio, nalazio se nešto uži prolaz u koji skrenusmo desno, opet se uspinjući. Prolaz taj, omeđen ogradama okućnica s obje strane, za sva vremena ostat će mi u sjećanju kao "sokak", jer tako su ga svi moji zvali.

Koračajući njime nebrojeno puta, spuštao sam se na cestu i uspinjao natrag prema bakinoj kući. Neravan, posut različitim kamenjem, neravnomjerno izbrazdan brzim bujicama koje su njime tekle poslije jakih kiša, bio je prilično zahtjevna staza za stopala malog gradskog dječaka pa mislim da sam baš uspinjući se i silazeći tuda, savladavao osnove planinarenja.

Bujan korov rastao je s obje strane, uz ogradice, a jedina mjesta gdje bijaše prorijeđen, bila su vratnice kroz koje se ulazilo u avlije ili izlazilo iz njih. Moćno trnje kupine raslo je isprepleteno s kojekakvim šibljem, a širokolisni i uskolisni trputac, rosopas, kopriva i maslačak, također su tu nalazili plodno tlo; zajedno s podivljalim karanfilčićima ili još ponekim vrtnim cvijećem.

Življahu tu leptiri, pčele i muhe; različiti kornjaši pa čak i pužići čije su se malene kućice nalazile pripijene uz listove ili stabljike biljaka.

Uspinjasmo se mi tako sokakom prema kući i kako je strmina popuštala, mogao sam s kojih dvadesetak metara udaljenosti vidjeti debeljuškastu, nasmiješenu ženicu srednje dobi; moju dragu, plavooku i dugokosu baku. Srebrne su vlasi dominirale njenom još uvijek gustom i raspuštenom kosom, ali se među njima nazirao i pokoji pramen smeđih.

U rukama je držala konopac za koji je bio vezan krupan ovan, njezin bekan i žustro pasao travu što je rasla uz ogradicu komšijske avlije.

Dok je zadnji dio vagona postajao točkica u daljini, nas četvero smo koračali cestom koja je bila usporedna s tračnicama i vodila prema kući u kojoj su živjeli baka, djed i trojica mojih ujaka. Živa mi je u sjećanju ta neravna i prašnjava cesta, omeđena vrlo raznolikim ogradama okućnica s jedne strane, a s druge; oštrijom rubnom kosinom što se spuštala do solidno uređenog kanala, koji je pratio širokotračnu prugu.

Cesta je u stvari bila kao usječena u podnožje jednog brijega, a u njenoj blizini nalazilo se korito brze i mutne rijeke Bosne. Prolazim tuda često i danas u svojim mislima, a ponekad i u snovima, jer je tijekom proljeća i ljeta bila; pogotovo u ranim večernjim satima, sastajalište i šetalište za sve one druženja željne, sve stare i mlade iz okolnih kuća; mjesto gdje ste mogli čuti viku, pjesmu, smijeh ili psovke; različite istinite ili izmišljene priče, provozati se malo na kolima koja su vukli volovi ili konji, vidjeti nekoga tko vam je bio vrlo drag ili zajedno s nestašnim dječacima obijesno bacati kamenčiće na jureće vagone teretnih vlakova u prolazu.

Tog poslijepodneva sam prvi puta koračao Podubravljem i Sunce bijaše još dosta visoko na nebu, a osim nas četvero, gotovo da i nije bilo prolaznika. Na pojedinim dijelovima travom obrasle rubne kosine, vidio sam krave i ovce kako pasu, privezane užadima za kratke ali debele kolce koji bijahu čvrsto zabijeni u zemlju. Na drugoj strani, gledano uz brijeg, u ograđenim vrtovima i dvorištima redali se prizori slični onima koje sam tog dana već bio vidio gledajući kroz prozor odjeljka vagona putničkog vlaka.

Bližila se željeznička postaja u Maglaju. Gomile drvenih trupaca stajale su nabacane pokraj tvornice za preradu drva; a u zraku koji je ulazio kroz prozor odjeljka, osjećao se miris truleži.

Iz drvne mase, tu su proizvodili celulozu. Nisam tada znao da ću svaki put, kada vlak na relaciji Zagreb - Sarajevo stigne do Maglaja, osjetiti da mi srce brže kuca od radosti zbog susreta s dragim rođacima i prijateljima.

Bilo je rano poslijepodne i maglajske magle nisu se vidjele. Drage bi mi one bile kad bih se u ranim ljetnim jutrima približavao gradiću gdje mi je mati bila rođena, a rastuživale bi me u predvečerjima kad bih se morao vraćati prometnoj vrevi zagrebačkih ulica.

Seka i Senka jako su se radovale povratku svojoj kući i kao sve male djevojčice postajale na meni neobičan način veselo uznemirene. Počele su me grliti i ljubiti, govoreći mi kako ću vidjeti kravu, ovce i Naninog "bekana". Pokazat će mi šumu i upoznati me s Ljiljanom i Ivicom.

Nakon kraćeg zadržavanja u Maglaju, vlak je krenuo i kako su Zavidovići bili vremenski udaljeni kojih petnaestak minuta, ujak Mehmed je nas djecu pozvao da iz odjeljka krenemo prema izlazu vagona drugog razreda.

U koridoru je klopotanje vagonskih kotača postalo izraženije, kao i naginjanje vlaka koji je savladavao posljednji zavoj prije ulaska u željezničku postaju Zavidovići. Gegali smo se se nas četvero, idući prema izlaznim vratima, boreći se sa naginjanjem i drmusanjem vagona, a onda je u jednom trenutku vlak izravnao i začulo se cviljenje kočnica. Kompozicija se zaustavila i začuo se hrapavi glas željezničara koji je izvikivao ime postaje.

Po drugi puta u svom dotadašnjem kratkom životu, stupio sam na bosansko tlo. Putnički je vlak krenuo dalje prema Žepču i Zenici, a ja sam u čudu promatrao stražnji dio zadnjeg vagona kompozicije, kako se gubi u daljini...

Vlak vozi kroz Bosnu. Meni nepoznata i prekrasna zemlja! Bosna! Kako je samo velika! Čujem, ljudi govore: Banjaluka, Prijedor, Sarajevo, Doboj, Maglaj...imena koja neobično zvuče. Samnom u odjeljku su moje dvije sestrične; Seka i Senka i njihov otac - jedan od petorice braće moje majke. Naše je odredište u Zavidovićima, ali neće biti prvi put što ću boraviti u tom gradiću središnje Bosne, no tada, u vlaku, bijah previše uzbuđen da bih se sjećao svog prethodnog boravka kod mamine tete, kada sam kao trogodišnjak pomislio da je tetkova stara francuska kapa zgodna zamjena za noćnu posudu, koju u kritičnim trenutcima nisam znao ili nisam mogao pronaći. Što sam učinio toj kapi, ne pitajte, jer sigurno možete naslutiti, ali zbog te sam se nezgode kao pubertetlija često nalazio u neugodnim situacijama pred djevojkama, kad bi bakina sestra naletjela i pitala me da li se sjećam kad sam kao mali bio kod nje i kad sam se... gotovo da me je sram reći što... u Žiginu kapu. Ah, Žiga! Bio je zgodan starac. Doživio je duboku starost i još je pred kraj života bio na hodočašću u Meki. Išao je na hadžiluk i postao hadžija, a tetka je postala hadžinica. Živjeli su blizu željezničke postaje u Zavidovićima. Dobro se sjećam, adresa je bila; Ćumurana 18. Ne znate što je ćumur? To vam je ugljen. Zašto je Ćumurana bila blizu željezničke postaje, biva jasnije, ako se prisjetimo da su u ono vrijeme još naveliko vozile parnjače.

Sjećanje me nosi u daleku 1964. godinu. Prošlo stoljeće... kasno proljeće...druga polovina svibnja. Još nisam navršio šest godina života i do mog rođendana u kolovozu ima još dosta dana. Za dječaka kakav sam bio, cijela vječnost, ispunjena doživljajima o kojima do tada, u rodnome gradu, nisam mogao ni sanjati. Diesel lokomotiva juri duž tračnica. Vuče dugačku kompoziciju putničkih vagona, a ja gledam kroz prozor odjeljka čudeći se svemu. Žitna polja, šume, livade cvjetne, stijene, jezerca, rijeke i mostovi preko kojih prelazimo. Gledam nebo i bijele oblačiće. Slike žive mi dolaze, nema dosade. Svijet je velik i čudesan, onakav kakav poslije više nikada neće biti, jer vidim ga na način kao nikada do tada. Pogledam s vremena na vrijeme prema lokomotivi i posljednjem vagonu, gurajući glavu prema van kroz poluotvoren prozor i divim se duljini i brzini vlaka. Svjež zrak hladi mi glavu, a kroz otvorene prozore odjeljaka nekih vagona, izbačeni vijore sivi zastori i čuje se jednolično klopotanje. Guske, patke, svinje; kokoši, krave i konji; ovce, koze, mačke, psi; dvorišta, kuće i ljudi...Sve to vlak ostavlja za sobom. Čuje se zvonjava prilikom podizanja i spuštanja brklji, a neka djeca iz malih mjesta kroz koja prolazimo, zastajkuju i nasmiješena nam mašu.