Baka se obradovala kad nas je vidjela. Privezala je ovna za ogradicu komšijske avlije i krenula raširenih ruku prema meni, svom trećem i jedinom muškom unuku do tada. Kako je samo slatko mirisala dok me je milovala po kosi i ljubila mi obraze, nježnošću i toplinom kakvu samo dobre bake svojim unucima mogu pružiti. Oko nje, širila se aura ljubavi i dobrote, a o tome je ponajbolje moglo svjedočiti cvijeće iz cvijetnjaka koji je brižno uređivala. Bilo je tu mnogo raznobojnog cvijeća, a sjetiti se mogu božura, karanfila, ruža, georgina i jednog grma divlje ruže s mnoštvom svijetloružičastih cvijetova koji su prekrasno mirisali. Sve to smješteno u avlijici, uz kuću, ispod prozora bakine kuhinje, okruženo travom, u gotovo pravilnom četverokutu čjom je dijagonalom vodila utrta stazica, od vratnica na ogradici pa sve do mjesta gdje su bile načinjene dvije niske stube kojima se uspinjalo na kamenom popločenu površinu ispred ulaza u kuću. Pokraj tih stuba nalazio se jedan brid kuće duž kojeg se od krova spuštao oluk, sve do visine drvene bačve koja je tu bila postavljena da bi se u nju slijevala kišnica iz oluka, a kišnicu je baka koristila u dvije svrhe. Uzimala je mekanu vodu onda, kada bi zalijevala cvijeće u cvijetnjaku ili prala svoju dugu srebrnu kosu. Svaki put kada bi ju oprala u kišnici, osušila i rasčešljala češljem od roga, moja baka je tako lijepo i zadivljujuće svečano izgledala, a smiješila se blago i zagonetno, bivajući nerijetko okružena nama unučićima koji smo jako voljeli dodirivati njenu opranu, prekrasnu bujnu kosu.
Post je objavljen 20.01.2008. u 22:07 sati.