Vlak vozi kroz Bosnu. Meni nepoznata i prekrasna zemlja! Bosna! Kako je samo velika! Čujem, ljudi govore: Banjaluka, Prijedor, Sarajevo, Doboj, Maglaj...imena koja neobično zvuče. Samnom u odjeljku su moje dvije sestrične; Seka i Senka i njihov otac - jedan od petorice braće moje majke. Naše je odredište u Zavidovićima, ali neće biti prvi put što ću boraviti u tom gradiću središnje Bosne, no tada, u vlaku, bijah previše uzbuđen da bih se sjećao svog prethodnog boravka kod mamine tete, kada sam kao trogodišnjak pomislio da je tetkova stara francuska kapa zgodna zamjena za noćnu posudu, koju u kritičnim trenutcima nisam znao ili nisam mogao pronaći. Što sam učinio toj kapi, ne pitajte, jer sigurno možete naslutiti, ali zbog te sam se nezgode kao pubertetlija često nalazio u neugodnim situacijama pred djevojkama, kad bi bakina sestra naletjela i pitala me da li se sjećam kad sam kao mali bio kod nje i kad sam se... gotovo da me je sram reći što... u Žiginu kapu. Ah, Žiga! Bio je zgodan starac. Doživio je duboku starost i još je pred kraj života bio na hodočašću u Meki. Išao je na hadžiluk i postao hadžija, a tetka je postala hadžinica. Živjeli su blizu željezničke postaje u Zavidovićima. Dobro se sjećam, adresa je bila; Ćumurana 18. Ne znate što je ćumur? To vam je ugljen. Zašto je Ćumurana bila blizu željezničke postaje, biva jasnije, ako se prisjetimo da su u ono vrijeme još naveliko vozile parnjače.
Post je objavljen 06.01.2008. u 22:06 sati.