Nakon blažeg uspona cesticom, tamo gdje započinje njen ravniji dio, nalazio se nešto uži prolaz u koji skrenusmo desno, opet se uspinjući. Prolaz taj, omeđen ogradama okućnica s obje strane, za sva vremena ostat će mi u sjećanju kao "sokak", jer tako su ga svi moji zvali.
Koračajući njime nebrojeno puta, spuštao sam se na cestu i uspinjao natrag prema bakinoj kući. Neravan, posut različitim kamenjem, neravnomjerno izbrazdan brzim bujicama koje su njime tekle poslije jakih kiša, bio je prilično zahtjevna staza za stopala malog gradskog dječaka pa mislim da sam baš uspinjući se i silazeći tuda, savladavao osnove planinarenja.
Bujan korov rastao je s obje strane, uz ogradice, a jedina mjesta gdje bijaše prorijeđen, bila su vratnice kroz koje se ulazilo u avlije ili izlazilo iz njih. Moćno trnje kupine raslo je isprepleteno s kojekakvim šibljem, a širokolisni i uskolisni trputac, rosopas, kopriva i maslačak, također su tu nalazili plodno tlo; zajedno s podivljalim karanfilčićima ili još ponekim vrtnim cvijećem.
Življahu tu leptiri, pčele i muhe; različiti kornjaši pa čak i pužići čije su se malene kućice nalazile pripijene uz listove ili stabljike biljaka.
Uspinjasmo se mi tako sokakom prema kući i kako je strmina popuštala, mogao sam s kojih dvadesetak metara udaljenosti vidjeti debeljuškastu, nasmiješenu ženicu srednje dobi; moju dragu, plavooku i dugokosu baku. Srebrne su vlasi dominirale njenom još uvijek gustom i raspuštenom kosom, ali se među njima nazirao i pokoji pramen smeđih.
U rukama je držala konopac za koji je bio vezan krupan ovan, njezin bekan i žustro pasao travu što je rasla uz ogradicu komšijske avlije.
Post je objavljen 16.01.2008. u 21:08 sati.