Sjećanje me nosi u daleku 1964. godinu. Prošlo stoljeće... kasno proljeće...druga polovina svibnja. Još nisam navršio šest godina života i do mog rođendana u kolovozu ima još dosta dana. Za dječaka kakav sam bio, cijela vječnost, ispunjena doživljajima o kojima do tada, u rodnome gradu, nisam mogao ni sanjati. Diesel lokomotiva juri duž tračnica. Vuče dugačku kompoziciju putničkih vagona, a ja gledam kroz prozor odjeljka čudeći se svemu. Žitna polja, šume, livade cvjetne, stijene, jezerca, rijeke i mostovi preko kojih prelazimo. Gledam nebo i bijele oblačiće. Slike žive mi dolaze, nema dosade. Svijet je velik i čudesan, onakav kakav poslije više nikada neće biti, jer vidim ga na način kao nikada do tada. Pogledam s vremena na vrijeme prema lokomotivi i posljednjem vagonu, gurajući glavu prema van kroz poluotvoren prozor i divim se duljini i brzini vlaka. Svjež zrak hladi mi glavu, a kroz otvorene prozore odjeljaka nekih vagona, izbačeni vijore sivi zastori i čuje se jednolično klopotanje. Guske, patke, svinje; kokoši, krave i konji; ovce, koze, mačke, psi; dvorišta, kuće i ljudi...Sve to vlak ostavlja za sobom. Čuje se zvonjava prilikom podizanja i spuštanja brklji, a neka djeca iz malih mjesta kroz koja prolazimo, zastajkuju i nasmiješena nam mašu.
Post je objavljen 05.01.2008. u 21:03 sati.