Dok je zadnji dio vagona postajao točkica u daljini, nas četvero smo koračali cestom koja je bila usporedna s tračnicama i vodila prema kući u kojoj su živjeli baka, djed i trojica mojih ujaka. Živa mi je u sjećanju ta neravna i prašnjava cesta, omeđena vrlo raznolikim ogradama okućnica s jedne strane, a s druge; oštrijom rubnom kosinom što se spuštala do solidno uređenog kanala, koji je pratio širokotračnu prugu.
Cesta je u stvari bila kao usječena u podnožje jednog brijega, a u njenoj blizini nalazilo se korito brze i mutne rijeke Bosne. Prolazim tuda često i danas u svojim mislima, a ponekad i u snovima, jer je tijekom proljeća i ljeta bila; pogotovo u ranim večernjim satima, sastajalište i šetalište za sve one druženja željne, sve stare i mlade iz okolnih kuća; mjesto gdje ste mogli čuti viku, pjesmu, smijeh ili psovke; različite istinite ili izmišljene priče, provozati se malo na kolima koja su vukli volovi ili konji, vidjeti nekoga tko vam je bio vrlo drag ili zajedno s nestašnim dječacima obijesno bacati kamenčiće na jureće vagone teretnih vlakova u prolazu.
Tog poslijepodneva sam prvi puta koračao Podubravljem i Sunce bijaše još dosta visoko na nebu, a osim nas četvero, gotovo da i nije bilo prolaznika. Na pojedinim dijelovima travom obrasle rubne kosine, vidio sam krave i ovce kako pasu, privezane užadima za kratke ali debele kolce koji bijahu čvrsto zabijeni u zemlju. Na drugoj strani, gledano uz brijeg, u ograđenim vrtovima i dvorištima redali se prizori slični onima koje sam tog dana već bio vidio gledajući kroz prozor odjeljka vagona putničkog vlaka.
|