Bližila se željeznička postaja u Maglaju. Gomile drvenih trupaca stajale su nabacane pokraj tvornice za preradu drva; a u zraku koji je ulazio kroz prozor odjeljka, osjećao se miris truleži.
Iz drvne mase, tu su proizvodili celulozu. Nisam tada znao da ću svaki put, kada vlak na relaciji Zagreb - Sarajevo stigne do Maglaja, osjetiti da mi srce brže kuca od radosti zbog susreta s dragim rođacima i prijateljima.
Bilo je rano poslijepodne i maglajske magle nisu se vidjele. Drage bi mi one bile kad bih se u ranim ljetnim jutrima približavao gradiću gdje mi je mati bila rođena, a rastuživale bi me u predvečerjima kad bih se morao vraćati prometnoj vrevi zagrebačkih ulica.
Seka i Senka jako su se radovale povratku svojoj kući i kao sve male djevojčice postajale na meni neobičan način veselo uznemirene. Počele su me grliti i ljubiti, govoreći mi kako ću vidjeti kravu, ovce i Naninog "bekana". Pokazat će mi šumu i upoznati me s Ljiljanom i Ivicom.
Nakon kraćeg zadržavanja u Maglaju, vlak je krenuo i kako su Zavidovići bili vremenski udaljeni kojih petnaestak minuta, ujak Mehmed je nas djecu pozvao da iz odjeljka krenemo prema izlazu vagona drugog razreda.
U koridoru je klopotanje vagonskih kotača postalo izraženije, kao i naginjanje vlaka koji je savladavao posljednji zavoj prije ulaska u željezničku postaju Zavidovići. Gegali smo se se nas četvero, idući prema izlaznim vratima, boreći se sa naginjanjem i drmusanjem vagona, a onda je u jednom trenutku vlak izravnao i začulo se cviljenje kočnica. Kompozicija se zaustavila i začuo se hrapavi glas željezničara koji je izvikivao ime postaje.
Po drugi puta u svom dotadašnjem kratkom životu, stupio sam na bosansko tlo. Putnički je vlak krenuo dalje prema Žepču i Zenici, a ja sam u čudu promatrao stražnji dio zadnjeg vagona kompozicije, kako se gubi u daljini...
Post je objavljen 08.01.2008. u 22:32 sati.