Fran i Ivor u akciji
ponedjeljak, 25.11.2013.
Tulumi za pamćenje
|
Ovaj dio godine je rezerviran za rođendanske proslave mojih kikića koji su odjednom već tako veliki. Započeli smo 28.10. s obiteljskom proslavom Ivorovog 6. rođendana. Torta je jasno čokoladna, baka ju je pravila.
Ali to nije jedina torta toga dana  , moja verzija čokoladne je došla na red i s drugom grupicom gostiju
Slatkiši u plavom poziraju
Te srijede smo u "Mekiću" imali proslavu za vrtićarce
Bilo je super, animatorica odlična zabava zagarantirana, tko će pobijediti u igri stolica
A mi ostali mali i veliki strpljivo nadgledamo
I opet dvije torte
A za kraj još malo plesa
Nepunih tjedan dana nakon ovog slavlja uslijedio je i Franov rođendan, točno na rođendan kao i uvijek je bila obiteljska proslava, ali su mi slike toga na drugom kompu, dodat ću ih naknadno. U subotu, 09.11. proslava za Franove školarce po njegovoj želji na Gradskim bazenima
To je proslava od tri sata, kupanja, skakanja, klope pa opet sve nanovo... I ovdje smo imali izvrsnog animatora koji je konstantno organizirao nove igrice i savršeno nadgledao 16 djece od kojih nisu svi plivači. Spuštanje niz tobogan je jedna od glavnih atrakcija
Jedva sam na kratko uspjela uhvatiti svog slavljenika za samostalno poziranje
Ovaj što prvi izlijeće iz tobona je moj neustrašivi miš pod budnim okom svoga starijeg brata, naravno i trenera
Na red su stigle pjesma i torta
Jedna za kraj
Ali, to je samo varka jer odmah tu nedjelju smo još počastili i naše prijatelje, a Ivor je zažilio tortu u obliku dvorca, moj ruku dijelo  , klincima se jako svidio i izgledom i okusom.
A sad stvarno za kraj mojim kikićima:
|
- 23:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #
četvrtak, 14.11.2013.
Tunis u 10. mjesecu
30.09. smo mužić i ja krenuli na put, sami bez djece.  Kako li je to čudno, neobično, tišina- nitko ništa ne pita, ne viče svake dvije minuta mama, ne dere se.... Ali i nekako čudno smo se navikli na tu "tišinu" i uživali. Let je započeo iz Beograda, preko Rima do Tunisa. Većim djelom puta je bila kiša, ali preletjali smo preko našeg mora, gdje nije bilo ni oblačka, letjeli smo točno iznad Hvara, Stari Grada i Splita, na žalost od divljenja nisam stigla fotkati, ali evo malo drugih panorama:
U Tunisu nas je čekao prijevoz za Sousse, ali su nas se i načekali jer mi jesmo stigli na vrijeme, ali naša prtljaga ne. A baš sam se i u avionu pitala pa zašto ti Talijani nose tolike koferčine baš u avion, sad mi je jasno, ako letite s talijanima, oprez!!! poznati su po gubljenju prtljage!  I tako nakon dugotrajnog postupka prijave izgubljene prtljage, natezanjima s predstavnicima AirItalie, već je i našim strpljivim vozačima bilo dosta čekanja, ostavili smo im sve moguće potrebene kopije da nam oni pokupe prtljagu jednom kad dođe i dostave ju u hotel. Sousse je oko sat i po vremena vožnje autom udaljen od Tunisa. Vožnja je bila zanimljiva i ugodna. Malo grada Tunisa fotkano kroz prozor auta:
Bili smo smješteni u resortu Movenpick gdje se i održavala konferencija na koju smo išli.
U ogromnom holu hotela, koji je sav ogroman, ima preko 500 soba, predivan spa centar, ma zapravo je raj za odmor, čovjek uopće nema potrebu izaći van iz toga hotela, osim naravno na plažu.
Pogled s našeg balkona, hotel je fascinantno zidan da valjda 90% soba ima balkon s pogledom prema moru
Lijevo krilo hotela u kojem je bila i naša soba, izgleda kao botanički vrt:
Na ulazu u veeeeeeliki restoran, hrane je bilo toliko puno, raznovrsne, ukusne, svuda smo putovali, ali to još nisam vidjela. Do tada sam mislila kako ja ne volim janjetinu, uf kako sam promijenila mišljenje, očito samo treba probati pravu. Mislila sam ja i da ne volim datulje, to što mi ovdje možemo kupiti je samo njihova sjena, hmm i sada kad se sjetim tohg restorana ogladnim. 
Prtljaga nam je stigla tek nekih 30-tak sati nakon nas, pa se prvi dan nismo mogli kupati, ali iskusni kažu da smo ju još brzo i dobili.  Međutim, ni to nas nije spriječilo da prošećemo hotelskom plažom uz bazene i more.
More je bilo super za kupanje, toplo, valoviiii, na plaži crvena zastava, a ja u moru, naravno.
Jedno popodne smo se prošetali i do centra grada, njihove Medine. Dakle, tako ružan grad nisam još nigdje vidjela, ajd to što je prljav sam još i očekivala, ali ovo je baš ružan grad, pun je polusrušenih ili nedovrešnih građevina, a u takvom su stanju da je teško procijeniti što je stvarno od toga dvoje.
Javna plaža je jako prljava i da bi došli do nje, morate prijeći cestu, što nije uopće lako. Plaža našeg hotela je ograđena i uz stalni nadzor čuvara i iako je to zapravo isti pijesak i more, u praksi uopće ne izgleda tako, na ovoj javnoj plaži mislim da nikad ne bi smočila ni mali prst u moru.
Putem uz more smo nakon nekih pola sata šetnje stigli do centra, ali ta šetnja nije ni približno tako ugodna kao bilo kojom našom rivom, to uopće nije za usporedbu.
Mozaik na zgradi turističke zajednice je jedna od rijetkih stvari koja mi se jako svidjela u ovom gradu.
Ovako izgleda kazalište grada od oko 180000 stanovnika, čak je na slici dobro ispao, uživo je puno više oronuo.
Napokon smo stigli do Medine
Žao mi je jedino što nismo malo više fotkali tu gužvu na "pijaci"
Koža im je jeftina, pa smo osim suvenira pokupovali i kožnih torbi
da se ogradim, ma nisu baš sve za mene neke smo kupili i za poklon. Da, nigdje još ne spomenuh, da je ovaj put bio spoj ugodnog i korisnog u najboljoj mogućoj varijanti. Konferencija je bila puna zanimljivih predavanja, upoznali smo puno "faca" iz područja koje je bilo tema konferencija, mužić i osnivač Moodla Martin Dougiamas.
Posljedenju veče smo bili pozvani na druženje u njegov (mislim) predsjednički apartman.
a s druge strane proslavili smo 15. godišnjicu braka u romantičnoj i opuštenoj atmosferi. Točno na godišnjicu smo imali i jednu od dviju gala večeru u 5 slijedova, hladno predjelo:
Iskreno meni po izboru hrane više pašu manje gala večere, npr. iz onog restorana s početka priče. I sve što je lijepo kratko traje, tako je brzo došlo i vrijeme za povratak u stvarnost, sa 28-30°C nazad na samo nekih 10-tak i ponovo kišu. Još jedna Tuniška na ulazu u aeredrom
|
