Fran i Ivor u akciji
subota, 21.03.2009.
Bratska ljubav-osvrt od početka
Kao što sam već u nekom ranijem postu napomenula odnos među dvojicom braće zaslužuje svoj post.  Fran je svoga malog bracu upoznao još dok je Ivor bio u inkubatoru, ali prva njihova zajednička fotka je tek kad je Ivor star mjesec dana došao kući:  U početku zapravo Fran nije niti doživljavao Ivora jer je on doslovno samo jeo i spavao. Ali, eto nekad se desilo da baš kad je Ivor papao i Fran je bio gladan te ga je mama morala hraniti  (naravno da u vrtiću jede sam bez problema). Uočite daljinski!!  S vremenom se Fran okuražio pa je Ivora primio za rukicu, a pala je i poneka pusa    Vrlo brzo je Fran bio dovoljan hrabar i za pridružiti se braci u njegovom krevetiću  Međutim kako je Ivor rastao i postajao svjesniji svega oko sebe te počeo odgovarati na Franove poticaje, osmjehom, veseljem, pa i brbljanjem Fran je bio sve zainteresiraniji. Danas Fran smije raditi Ivoru doslovno sve. Npr. ako mu ja uzmem neku igračku uz objašnjenje da idemo jesti... ljutnja odmah nastupa, lupa rukicama sebe po glavi, mene. Ali, ako mu Fran doslovno otme igračku, on samo ima začuđeni pogled i to u najgorem slučaju.  Ivor mu je postao najbolja igračka, doslovno nekad pomislim da mu je on živa lutka. Još jedna digresija vezanu uz njihovu međusobnu igru. Prije neki dan smo se igrali svi troje na krevetu u spavaćoj sobi. Nakon nekih 15-tak minuta sam išla sama sebi na živce: "Fran nemoj ovo, Fran nemoj ono. Ne štipaj ga za obraze, ne vuci ga za majicu, otkinut ćeš mu ruku, zgnječit ćeš ga, pa ti si veliki, ne bacaj ga, uf, pa skoro je Ivor lupio u rub kreveta....." Bilo je toga još podosta, a odgovor moga sina na sve ove bojažljive komentare je bio:"Pa mama on se smije". Da, istina njima obojici nije silazio osmijeh s lica, samo sam ja glumila Baba Rogu  Fran je često sudjelovao i u vježbama s Ivorom. Skida mu zavoj na nogicama  skakuće na lopti s njim  Često imitiraju jedan drugog, ne znam tko koga više. Imaju razvijen svoj jezik, način komunikacije. Pa tako kad Fran dolazi na vrata npr. iz vrtića, Ivor čim ga čuje vrišti od sreće, poletio bi da može, belji se... Kad iz hodnika se krikovi istim intezitetom i vraćaju, ali nadopunjeni i novima mijenjajući intonaciju. Zatim Ivor nepogrešivo ponavlja, a Fran sav ponosan otvara novi krug glasanja... Primjer obrnutog imitiranja. Ako kažem Ivoru da ne dira kantu za smeće, mogu očekivati da ću vrlo brzo to morati reći i Franu. Ah, tješim se i on je samo dijete... To je vjerojatno ono što mnogi nazivaju privlačenje pažnje. I tako u mojim težnjama udovoljiti obojici ili parolom što radi jedan mora i drugi često završavamo u smiješnim scenama, mama pleše s obojicom sinova, tata ih nosa obojicu u rukama, na leđima...   Kako je Ivor postao pokretan (puže) to je oduševljenje moga velikog sina malim po malo splasnulo. Naime, sad je Ivor mogao doći do njegovih igračaka, za koje Fran baš i nije bio spreman uvijek ih dijeliti, srušiti mu upravo sazidani toranj od kockica, ma uopće biti sveprisutan u Franovom životu. Tako mu Ivor doslovno ponekad smeta, pa bude i: "mama makni ga iz moje sobe...." Ali, ne dajte se zbuniti uza sve to Fran je jako ponosan na svoga malog bracu i ne bi ga nikome dao. To vjerojatno nitko tko čita ovaj blog ne bi ni pomislio, ali je jako važno za napomenuti. Jer Franu nikako nisu jasne kojekakve "starije gospođe" (iskreno ja ih zovem babe, samo sad bila fina  ) koje ga svaki čas zapitkuju da li bi on njima malo dao svoga bracu  Pa za kraj evo i meni najboljih fotki bratske ljubavi. Dvije morske:   slavljenička rođendanska  prosinac, Zagreb  Božićna  |
- 21:15 - Komentari (2) - Isprintaj - #
nedjelja, 15.03.2009.
Nedjeljna šetnja
|
Proljeće dolazi, ali nikako da dođe. Ili je vrijeme tmurno, pa će svaki čas kiša, ili je vjetrovito, a mi bi se šetali... Za danas smo se baš pripremili, ma bit će vrijeme super. Sve smo isplanirali, vježbe s Ivorom, pa on odspava, rano ručamo i onda pokret. Super, ali..... Moji muški su me već čekali u autu, ja izlazim iz zgrade kad nećete vjerovati počinje kišica, grrrr, ali ne damo se mi omesti. Prvo smo otišli na igralište ispred zoo vrta, ma tko mari za kišicu, svi smo imali kape. Samo da nadodam nismo mi bili jedini, igralište puno djece i roditelja željno šetnji i igre na otvorenom. Evo kako se Fran zabavljao:   A, Ivor je za to vrijeme samo pospano promatrao svoga bracu:  Međutim, nemilosrdna kišica to uskoro nije više bila, nego prava kiša, ali ne damo se mi ni tada. Promjena plana, odosmo na kolače. Tamo su nam se pridružili moj brat i njegova family. Razumljivo u trenucima papanja raznih poslastica nisam se baš sjetila slikavanja,  Nakon kolača, Fran je iskoristio sve što je nudila i igraonica, evo jedne fotke na malom toboganu:  I čudom, vrijeme je odlučilo nagraditi našu upornost da nedjeljno popodne provedemo vani, a ne u stanu i kiša je stala! Šetnja šetalištem je počela, jupi!!!!!!!!  Popeti se na sve što se nađe na putu je Franov osnovni zadatak:   Pošto sam ja trčkarala za djecom (uočite na mnogim fotkama su njihova leđa ) , tata je gurao kolica: A Ivor ih je upozoravao da se ne penju baš svuda:  Stigli smo i do mosta, naravno da su klinci odlučili bez imalo oklijevanja kamo dalje:  Pa smo se nakon prelaska mosta ovaj put uputili i pješke prema zoo-vrtu. Ponovo mostić u pozadini, ali ovaj put s druge strane Drave:  Djeca umjesto da su umornija, oni su sve brži i brži, nazad su i trčali, iskusni bi rekli da to i jesu pravi znaci umora, adrenalin ih drži  Evo jedna fotka umjetničkog naziva: Gdje smo?  Konačno da i mene vidite  I jedna sfinga nam se našla na putu:   A za kraj da podijelim slike prirode koje je moj aparat zabilježio
Usprkos svim očekivanja moji malci nisu zaspali u autu na putu kući. Ali su obojica rekordno brzo bez skoro ikakvih uspavljivanja zaspala prije 19.30. |
- 20:45 - Komentari (2) - Isprintaj - #
subota, 14.03.2009.
Knedle s čokoladom
|
Od prethodnog dana nam je ostalo krompir pirea, pa ajd da se ne baci nešto ćemo mi smutiti, htjela sam zapravo popečke, ali mi naša teta peglačica predložila da probamo s knedlama i da ih punimo čokoladom, uf, to se Franu odmah svidjelo. Pa smo krenuli u akciju: Prvo smo dodali jaje i doooooooosta brašna, pa smo sve dobro izmiješali:
Zatim smo naravno sve razvaljali, ali napomena ne pretanko:
Nakon što sam ja izrezala pravokutnike u svaki smo stavili "kockicu" mliječne čokolade i pravili smo kuglice:  Nakon što sam ih koju minuicu skuhala u već proključaloj vodi pomiješala sam knedle s poprženim mrvicama i eto nama večere:
Napravili smo dvadesetak knedli, dobro se najeli, i stvarno uživali. Čokolada se unutar malo otopila, ali ne previše, taman da knedle ne budu suhe. Ponovit ćemo ovo čim nam ostane pirea viška. |
- 20:11 - Komentari (1) - Isprintaj - #
utorak, 10.03.2009.
Muke po podizanju
|
Uf, bolna tema. Prošli puta smo dobili nove vježbice za stopala jer kao što sam i pretpostavljala moramo ga potpuno stopirati u ustajanju jer svako opterećenje za njegova stopala jer loše.  Vježbe trebamo izvoditi tako da on sjedi na hoklici, to još nismo nabavali, ali hoćemo uskoro. Ja radim iste vježbice kao i na boku, cilj je istezanje mišića i nakon toga bandažiranje, i to nam nije problem, uspijemo mi to obaviti. Na kutiju umjesto hoklice:    Ako se netko pita kako mu uspijevamo stopirati ustajanje, znajte i mi se pitamo, niste jedini. To je doslovno nemoguća misija. Ujutro još i ide nekako, mazimo se, vježbamo, igramo, hranimo, spavamo, imamo svoj ritam, nitko nas ne ometa. Kad vidim da mu je dosadila neka aktivnost ja mijenjam, sve što mu je interesantno je na podu, naravno i ja cijelo vrijeme dok je budan, a kad postane jako kritično, gledamo kroz prozor.... Ali, kad nam naša druga dva muška dođu kući, ajme.... on je uzbuđen, sretan, već polako i nervozan jer bi htio van, vježba svaka je tada stvarno jadna, a i ja bi htjela sad više pažnje posvetiti Franu, i u toj trci, zbrci, on koristi svaku priliku i u sekundi je na nogama...  Problem su vježbe klečanja. On se samostalno postavlja u klečeći položaj, ali ga kratko zadržava. Još trebamo dosta raditi na uspostavljanju ravnoteže. Međutim, to se njemu baš i ne sviđa, a uostalom koja mu se vježba i sviđa. A, sad dosta moje brige oko stopala, a u svakoj fazi je nešto. Sjećam se da sam kukala kako nikad neće uhvatiti igračku (nikad neću zaboraviti da sam mu igračku stavljala u ruke pa prema ustima doslovno stotinama puta), pa hoće li se to dijete ikada okrenuti (i kako sam potonula u depresiju kada je nakon početnih rotacija prestao s njima jer smo otišli 5 dana na more i time smanjili intezitet vježbanja, pazite smanjili ne prestali!!!!), pa sam se u sred slastičarne hotela rasplakala (trudila sam da bude indiskretno, ali moje oduševljenje je prevladalo) kad se moj miš pokušao posjesti..... bilo je toga još puno od uspostavljanja kontrole glavice, podizanja na dlanove (za to nam je trebalo puna tri mjeseca), pa žvakanje..... Uglavnom, moje malo čudo zadnjih tjedana je stvarno jako napredovalo. Naučio je davati puse i sad je oduševljen time. Pokazuje rukom, često i s izdvojenim kažiprstom na sve što mu je zanimljivo, npr. prema prozoru kad hoće gledati van aute. Naučio je kako pritisnuti razne dugmiće na svojim kojekakvim spravama (i paliti-gasiti svjetlo) pa sad samo nešto zvrnda po cijeli dan, a on slatkica pleše i to ne samo gore dolje u sjedećem položaju nego je već uveo i nove pokrete lijevo desno s koreografijom, maše i rukicama. Evo samo jedan od svirajućih izuma   "jelda je to baš super pjesma?" a sad možemo i crtić jedan pogledatiImitira nas u svemu i svačemu, jutros sam ga "uhvatila" kako leži na leđima i sam sebi mota stopala, o zlato malo njemu je to igra i to jako zanimljiva. Ko o čemu, a ja opet o stopalima, ma neću idemo dalje. A jesam li spomenula računalo? Hm, time je tata najviše pogođen... Uglavnom sad točno zna koje dugmence pali računalo, pa onda u rikverc i glavu diže prema monitoru, ako je slučajno ugašen, on nam vrlo glasno da do znanja da nešto s kompom nije u redu, a ako monitor radi nitko sretniji od njega, "Vidi upalio sam ga i nešto se dešava" Da ne zaboravim da je iskazao želju da hoće sam jesti, pa super zašto ne, pomislim si ja, i bila sam iskreno dirnuta kako njemu to za početak ide stvarno jako dobro, najteže je zagrabiti hranu iz tanjura, a naciljati u usta se pokazalo da i nije neki problem. Ispraznili smo ovaj tanjur:  I šećer na kraju, današnja scena: na sred ulice kapu skinuo po tko zna koji puta i eto velikog brace da mu je stavi, a on se miš namjestio i kao da jedva čeka, a Ivica i ja samo ne moram ni napomenuti naravno kad mu mi stavljamo kapu da je vječno to popraćeno protestom, drekom, izmicanjem.... On i Fran zaslužuju temu samu za sebe jednom prilikom! |
- 22:36 - Komentari (1) - Isprintaj - #
utorak, 03.03.2009.
Igramo se, igramo
|
Stalno izmišljam toplu vodu, koje igre igrati s mojim malcima, da zadovoljimo sve kriterije, da njima bude zabavno, a i da nešto naučimo. Baš sam nedavno pročitala knjigu "Zabavno učenje za bebe i mališane" od Goldberg. Prepuna zanimljivih prijedloga, od kojih neki baš i nisu kod nas izvodivi, ali neke sam bome rado prihvatila i već ih obilato koristimo. Pa tako imamo plavu kutiju, to je kutijica kojoj sam poklopac prelijepila plavim kolaž papirom, a unutar nje su sve igračke naravno plave boje. Preporuka je zadržati se na prvoj kutiji minimum tjedan dana, a onda postepeno uvoditi nove kutije boja (za početak još žutu, crvenu i zelenu, tek kad njih dijete savlada i ostale), tempom koji odgovara djetetu, znači kad uočimo da je već dobro prihvatilo boju. Ivor je bio oduševljen ovakvom jednostavnom i zanimljivom igrčkom. Stalno ju je otvarao, vadio igračke proučavao, vraćao nazad, a ja sam ga cijelo vrijeme poticala pričajući da je to plava lopta, plavi medo.... Nadalje postoje i kutije oblika, ali nešto slično mi već koristimo još od povratka s Goljaka. Cilj je djecu naučiti razlikovati oblike. Mi imamo običnu malu kutijicu s izrezanom rupom u sredini i umjesto dugmadi sam uzela neke Franove okrugle i plosnate slagalice, slično novčićima. Ovime ne samo da uči što je to okruglo nego prvenstveno vježba finu motoriku, poboljšava i pincetni hvat, to jako voli i već je super svladao. Još jedna originalna, jeftina i praktična ideja koju je Ivor također s oduševljenjem primio je plastična boca, prozirna, od omekšivača, i prazna plastična jaja iz kinder jaja, njih ubacuje u tu kutiju i ne moram ni reći da je odmah znao i kako ih izvaditi.... Slično je moguće napraviti s bilo kojom kutijom i plutenim čepovima, idejama nema kraja.... Nadalje je osim svih vježbi bitno djetetu razvijati i samosvijest, pa sam ponukana gore navedenom knjigom odlučila napraviti album Moja obitelj. Na jednu stranicu ispišem ime, a na drugu dođe slika člana obitelji u običan foto album (to je još u fazi izrade pa ću tek naknadno dopisati Ivorove reakcije). Cilj, navikavamo dijete na knjige, a tu je još jedan veliki plus što su glavni akteri njemu svi poznati, bebe i djeca vole proučavati ljude, iako je još stvarno premali, ali nesvjeno uči i čitati, povezujući ime sa slikom..... Moguće je naravno napraviti ovakvih knjižica u vlastitoj izradi na puuuuuuuno tema. Nešto od toga sam naravno prilagodila i Franu. Pa smo učeći, ponavljajući likove, napravili od kolaža tetu koristeći samo likove trokut, pravokutnik, kvadrat i krug. Zatim smo izradili tablicu i bilježili koliko od kojih likova možemo pronaći po stanu, njemu se to sve jako svidjelo, pogotovo što taman i vrtiću rade neke zadačiće o likovima. Samo da dodam da smo zapravo počeli tako što sam na kartice (svaki oblik na svoju karticu) nacrtala oblik i napisala ime, ponovo pridružujući slici ime . Zatim smo malo crtali zadane likove, a tek onda prešli na kolaž. Zanimljivo popodne svakako!!!A slike i obitelj, pa i to smo lako iskoristili. Pravili smo poster "obiteljsko stablo". Lijepeći slikice, s imenima. Komentirali smo tko je kome što, te sam mu nekoliko puta ponovila kad je njegov rođendan. Iskreno, to mu baš i nije bilo toliko zanimljivo, ali svejedno smo mi to napravili. A moram priznati da mu baš nije bilo lako sa svim tim pojmovima, tetki, stričeva, jedna osoba je nekome mama, nekome kći, nekome žena, sestra...... Ma uopće se ne čudim da mu je to teško, pa i meni je to sve tek "sijelo" prije koju godinu  Ali, moram priznati da mi nekad dođe ili  jer uz sav moj trud, moj veliki dečko ipak najviše uživa u skakanju, mačevanju s moćnim neprijateljima, glumljenju velikog junaka, koji svoju princezu (mene) spašava od svih zala ovog svijeta..... Ma važno da ja na kraju dobijem  što god mi radili. (ali najčešće ju ipak moram i tražiti  ) |
