Marko Mežnarić
22.06.2019., subota
Tekst 55. - U korist samoće...
|
... bolje išta, nego ništa. misao, koja me koštala dvanaest godina promašenog životnog puta. kroz džunglu ružnih uspomena i grešaka koje si tek trebam oprostiti, probio sam se do spoznaje da više nemam želje za ičim polovičnim, najviše ljudima. nisam toliko bogat vremenom, da bih ga trošio na kopije i jeftine stvari, radije ću biti sam. sve ili ništa, oko toga više nema kompromisa. hvala lijepo. svako toliko, iznova si potvrdim koliko sam loš u procjeni karaktera, i premda sam više puta poučen iskustvom, ipak nastavljam raditi istu grešku i prilazim svakome kao da mi je prijatelj, ne očekujući da ću se razočarati. nisam tako ožičen, da u startu gajim opravdanu sumnju. ne želim se nadati najboljem, a istovremeno očekivati najgore, jer ne želim promatrati svaku osobu kao potencijalni zajeb. bilo bi to dodatno zamračenje mog ionako tamnog pogleda na svijet. iako sam samotnjak, ipak nisam spreman u tolikoj se mjeri otuđiti od ljudi. umjesto toga, postao sam izbirljiviji. ili možda oprezniji? nisam siguran da je ijedna riječ skroz odgovarajuća, ali kužimo se. kad se razočaram, često govorim da me za nekog ili nešto boli ona stvar, a ustvari nije tako. lažem sebe i oko sebe, ali u kompletu odjebem, samo da pospremim razočaranje u najdublje kutke uma i srca, i čim prije krenem put ravnodušnosti, a po mogućnosti zaborava. nikad neću priznati o kome ili čemu se radi, a ljudi ionako mogu samo nagađati, pa sve ostane na šutnji. razočarao sam se, ne želim o tome razgovarati, niti išta dalje poduzimati, jer bi se osjećaj vrlo lako mogao produbiti. riješit ću, sam sa sobom. ponekad se živciram zbog toga, ali ova karakterna osobina stečena je iskustvom i funkcionira kao obrambeni mehanizam, uz manje poteškoće u svom radu. želeći se uklopiti u društvo, nerijetko sam sebe ostavljao na čekanju, najčešće tako što sam izbjegavao reći "ne". višestruka greška. ako stalno pristaješ i sa svime se slažeš, to se počne podrazumijevati, i na kraju više nitko i ne pita. uzmu te, zdravo za gotovo, ali ne potpuno, već tek toliko. minimalno, kad i koliko trebaju. moje "ne" izgubilo je vrijednost i gotovo nestalo, a društvo me ni tad nije prihvatilo, i dobro da nije, jer ne bih dovijeka mogao izigravati nešto što nisam. da se vratim sebi, ponovno sam naučio reći "ne", a društvo se začudilo, velikim dijelom i naljutilo. bila je to prevelika promjena, i zato skroz neprihvatljiva. tu sam shvatio da se pokušavam uklopiti u krivo društvo, prisloniti k ljudima koji mi ne odgovaraju i kojima ne odgovaram. glumili smo finoću, i oni i ja, a da je bilo iskrenosti, možda se ne bismo poštedjeli nekih teških riječi, ali mogli smo se poštedjeti puno muke. da grešku ispravim do kraja, odustao sam od bilo kakvih pokušaja uklapanja i, umjesto toga, naučio reći "jebe mi se". malen krug bliskih ljudi tek se tada počeo rapidno smanjivati, gotovo do veličine točke, ali... ako ja prihvaćam ljude kakvima jesu, naći će se i ljudi koji će htjeti uzvratiti istom mjerom. dok se netko takav ne pojavi, živim ponešto usamljenije, ali svakako kvalitetnije no prije. mišljenje je većine, da imam lice i stav koji ne stvaraju dobar prvi dojam. arogantan, to je najčešće korištena riječ. bahat, umišljen i prepotentan. tako izgledam, tako hodam, navodno tako i govorim. jedan znanac jednom je izrekao zgodnu misao: markiša, imaš lice koje, na prvu, svi žele udariti. tek rijetki odvažili su se zagrepsti malo ispod površine, zanemariti crte lica i boju glasa, da bi poslije shvatili i priznali kako su me u startu krivo procijenili. cijenio sam takva priznanja, i takve ljude odmah sam poželio blizu sebe, značio mi je taj iskazani trud i mrvica povjerenja. stvari nisu uvijek onakve kakvima izgledaju. ljudi još manje. jesam li se ikad trudio promijeniti išta po tom pitanju? nisam. bih li trebao? mislim da ne. mislim da bi se ljudi trebali odvažiti otići barem korak dalje od prvog dojma i prvih nekoliko izgovorenih rečenica. najlakše je suditi knjigu po koricama, ali zato najčešće i potpuno krivo. sjećam se prvih dana gimnazije, bablje ljeto, za jednog velikog odmora izašao sam u školsko dvorište, oko drvene klupe složila se grupa učenika iz mog razreda. krenuo sam prema njima, tek smo se trebali početi upoznavati, a jedan dečko me vidio i naglas rekao: - joj, e, samo nemoj doći tu. nismo se otprije znali, nismo išli u istu osnovnu, sumnjam da smo se ikad i vidjeli. uz osmjeh, produžio sam kraj njih i naredne četiri godine u gimnaziji stekao tek dva ili tri prijatelja, i to ne iz svog razreda, čak ni iz svoje generacije, no taj mi je događaj dao smjernicu... bolje sam, nego u lošem društvu. bilo je takvih igrokaza i prije, no bio sam premlad da bih shvatio i znao na njih adekvatno reagirati, jedino što sam osjećao bila je odbačenost i usamljenost. ipak, nakon spomenutog, svaki sljedeći postao je lakši, dok na kraju nisam prestao mariti za to što će ljudi reći i misliti o meni. jebe mi se. kad je prestanak međuljudskih odnosa u pitanju, izbjegavam pitanje zašto. razlog je vrlo jednostavan. ako upitaš zašto, ljudi će najčešće uletjeti u neki svoj safe mode i početi izbjegavati odgovor, jer ne žele doći u situaciju da im se mišljenje dokaže krivim, a još manje promijeni slijedom predloženih, logički posloženih argumenata. drugim riječima, ljudi ne žele znati da sam prepoznao njihovo sranje, a nikako ne žele doći u poziciju da im isto bude servirano pod nos. meni je to u redu, ionako nemam vremena za tuđa sranja, komplekse i strahove. nemam potrebu mijenjati ičija mišljenja, stavove i razloge, ali... tek ponekad, volio bih dobiti neki suvisli odgovor. moja inteligencija bila bi zahvalna na nečem manje djetinjastom, manje kukavičkom, manje kurvinskom od: nije važno zašto. bilo je dana kad sam osjećao kao da me tek odjeća drži na hrpi, i da ću se svaki čas rasuti u milijun komadića. takve dane običavao sam provoditi unutar četiri zida samačkog stana, čekajući da kriza malo utihne pred novu buru, a ja se pokrpam dovoljno da barem vanjštinom odajem privid čovjeka koji se osjeća dobro. ponekad sam se samo nadao u komadu izdržati do pekare i natrag, po pecivo i mlijeko, a i to je bilo poprilično neizvjesno. autodestruktivac, kakav jesam, ovi dani nisu mogli biti izoliran slučaj. recimo, jedan svako toliko, malo potoneš i već sljedeće jutro te digne na noge. ono, sutra je novi dan, novih koliko-već-ono minuta za pokušati ponovo. ne, ne, ja sam to uvijek naredao, sve dok se dani nisu izmiješali u rijeku crnih misli, žaljenja i razočaranja nad samim sobom. znalo je izgledati kao da krize nikad neće proći i to me izluđivalo, jer bio sam uglavnom sam, a istodobno sebi najgore društvo. najteže je bilo pred djetetom sakrivati raspad sistema. nisam ga htio povrijediti, nisam htio da zna o čemu razmišljam, a nisam mu htio ni lagati, iako je moje smrknuto lice odavalo većinu toga. od tri zla, odabrao sam najmanje, lagao da sam ok i nastavio se osjećati kao govno. pročitao me, naravno, ali pametno dijete znalo je ne pitati previše, samo me tražiti da odemo na vožnju biciklima ili na igralište nabijati po lopti, i tako na tren zaboravimo na sve drugo. na kraju, svaka kriza je prošla, a ja sam baš to morao naučiti, na najteži način: sve prolazi, budi strpljiv, pričekaj samog sebe. sa novostečenom spoznajom, počeo sam cijeniti samoću. unutar četiri zida više nisam bio u tamnici, već utočištu. nakon cijelog dana izbivanja, vraćao sam se. svojem krevetu i knjigama. svojoj glazbi i filmovima. svojim prvim, nespretnim pokušajima i promašajima kuhanja. svojem učenju gitare. svojem pisanju i vježbanju. fotografijama mog djeteta i želji da vikend s njim dođe što brže, a prođe što sporije. sebi. uz sve navedeno, logički zaključak bio bi da sam odabrao samoću. ono, na što nisam računao, jest da će samoću ponekad pratiti usamljenost, i mada je ona podnošljiva, tu i tamo znam se zapitati čime sam je zasl... no, da. čitamo se. ... |
