Marko Mežnarić
01.01.2017., nedjelja
tekst 39. - zbogom, 2016-a...
|
... prvog dana nove godine, ja razmišljam o staroj. ispratili smo je dostojanstveno, u okruženju dragih ljudi i obitelji. svega je bilo u proteklom krugu oko sunca. obitelj. osjećaji. doživljaji. putovanja. prijatelji. suze i smijeh. izdogađalo se puno u proteklih tristo šezdeset i pet dana. puno ljudi, još više događaja, no nekako mi nije fer ni praktično krenuti nabrajati sve ono što smatram važnim, jer sigurno ću negdje nekog ili nešto zaboraviti, i za moje opsesivno-kompulzivne standarde to onda neće biti zadovoljavajuće. umjesto toga, opisat ću samo ono što smatram najvažnijom osobnom spoznajom iz prošle godine, a koja se može opisati jednom, savršeno prikladnom riječju. katarza... protekla godina bila je nadasve katarzična, prvo na financijskom, a zatim i na prijateljskom planu. moje financije su, negdje u ožujku, potpuno izmakle kontroli. gotovina je bila u sferi znanstvene fantastike, kartice su se peglale, lova koju u stvarnosti nemam potrošila, i kad su sredinom ožujka od plaće ostale samo tri ili četiri kune u samo dvadeset i četiri sata, a banka najavila smanjenje limita po tekućem, bilo mi je jasno da si još jedan takav mjesec ne mogu priuštiti. diners, american, mastercard, sudbina im je nakon cjelodnevnog razmišljanja i računanja zauvijek zapečaćena najobičnijim kuhinjskim škarama. ono što je uslijedilo, bilo je daleko teže, i svakako dugotrajnije. trebalo je vratiti sve pare. i vratio sam, velik dio. plan i program napravljen je tako, da ostatak obitelji ne zakidam za išta, ali i da nitko od njih ništa i ne zna. štedio sam isključivo na sebi. zaboravi shopping, zaboravi stavljanje love na stranu, sve ide na vraćanje dugova. zaboravi ikakav luksuz, želje i željice. nema ničeg... ne trebaju mi nove traperice, bit će dobre i ofucane, stare. ne treba mi toliko željeni de-es-el-er fotoaparat, pričekat će. nova tetovaža ostaje samo skica na papiru. ništa od novih patika. ništa od alu felgi za auto. ništa od registracije motocikla, ove se sezone nisam vozio. srce mi je plakalo kad bih otvorio garažu i vidio gospođicu z750 kako na nogari provodi dane u kutu garaže, umjesto da mene vozi od nemila do nedraga, i premda sam supruzi u nekoliko navrata rekao da ću je registrirati, ipak se na kraju nisam pokolebao. kvragu, otišao sam dotle da čak i pet kava na dan smanjim na jednu, eventualno dvije, a gablec od trideset kuna pretvorim u sendvič od osam. na kraju godine, ne mogu reći da sam se financijski oporavio, ali došlo je do značajnog pomaka prema onome kako bi trebalo biti. diners je vraćen u potpunosti, american i masterica također. dug po limitu tekućeg računa prepolovljen je na pola, to mi je još ostalo za srediti. plan je da ovu godinu, ako poslovno sve bude u redu, a trebalo bi biti, tekući račun dođe na nulu, eventualno u lagani pozitiv. u narednim godinama, plan je da pozitiv raste. svi moji računi uredno su plaćeni, više ne odgađam plaćanje mobitela da bih si kupio traperice. kartice si više nikad ne bih poželio, i osjećam se totalno cool kad mi u banci vele da mogu dobiti mastercard na toliko i toliko tisuća, a ja ih glatko odbijem. fora mi je sa smiješkom gledati to zaprepaštenje i slušati kak' ne znam kaj propuštam i koje su sve pogodnosti. ono, baš sam si bond, james bond, jer na sreću, znam što propuštam, i hvala, ali ne, hvala. ako imam gotovinu da kupim, kupit ću. ako ne, znači da trenutno nemam mogućnosti, i nikakav kredit neće me spasiti, a najmanje onaj đavolji ugovor u obliku male, plastične, kreditne kartice. u trideset i četvrtoj godini života, mogu napokon reći da sam financijski sazrio, imam plan rada i cilj koji želim ostvariti. mirnije spavam. ako vam se čini da je lova bila problem, moram priznati da sam se, prkoseći svojim nižim porivima za šopingiranjem, isprva osjećao kao da jedem rijetko govno bez korištenja žlice, no osjećaj je splasnuo sa prvim pozitivnim rezultatima. suprotno tome, prijateljska katarza otpočetka je ostavljala gorak okus u ustima, a još ni sad ga se ne uspijevam riješiti, samo kad se svega sjetim. dva događaja obilježila su moju prijateljsko prosvijetljenje. događaj prvi... vjerojatno je većini vas poznat razgovor koji vodimo sa dobrim prijateljima i kumovima, a u kojem se jedni drugima kunemo da nećemo nikad razgovarati "u rukavicama", da se možemo međusobno poslati u pizdu materinu i samo nastaviti dalje biti prijatelji, jer toliko se volimo i stalo nam je jednima do drugih, da i takve grube stvari radimo iz ljubavi. vodio sam takav razgovor sa ljudima koje volim. izgovarao sam te riječi i slušao kako bivaju izgovorene, no život nije dugo čekao da me opali nogom u guzicu i iznova mi prišapne kako nikad ne treba davati previše od sebe, jer ne postoji jednadžba kojom ćeš uloženo vratiti. ne osjećam se krivim za stvari koje su se dogodile, a hladne glave tvrdim i da nisam, no nekako mi se čini da sam upravo ja iz svega izvukao deblji kraj. ako se vratim još godinu unazad, onda mogu reći da je ovo samo nastavak neugodnih iznenađenja i gubitak ljudi koje sam smatrao braćom, a kojih je sad tek jedan, uz onog pravog brata. događaj drugi... taj jedini čovjek, kojeg još mogu smatrati bratom, otišao je srcem za ljubavlju i trbuhom za kruhom u austriju. nije na kraj svijeta, ali čini se kao da jest, jer teleportaciju još nisu pustili u pogon, a ne postoji drugi način kojim bih mu ovog trena odzvonio na mobitel, on bi se javio sa uvijek očekivanim i uvijek zabavnim "šta'e, jebote?!", i nekoliko minuta poslije bismo sjedili negdje na kavi, pivi ili šetaču s kolom, razgovarali i zajebavali se, ne obazirući se na svijet oko sebe. nije ovo potpuna katarza, ali jbga, ode mi bosanac daleko i sad ću ga viđati tek kad se vrati za blagdane i krene kurčit po gradu sa debelim mercedesom iz kojeg zavija mica trofrtaljka, k'o i svaki pošteni gastarbajter. kumašine, sretno, nek' si ti meni zdrav, debeo i sretan, a šetača ionako ima svugdje u svijetu, će nadoknadimo!!! da zaključim, želim prvi dio ove priče ponavljati iz godine u godinu, a drugi nikad više. osim toga, za predstojeću godinu želim svojoj obitelji, a zatim i svima vama... da čaše budu uvijek pune, a tanjuri obilni... da se lica smiju, a guzice da vide svijeta... da noge plešu, a grla pjevaju, pa makar i falšali... da ljubav grije, a tuga se skrije... sretna Nova, jebem vam staru! živjeli! ... |
