epicentar: gondawanaland
|
ja sanjam udvoje, uduplo, možda: kontinenata je jedan dok se san ne uzdrma i onda postanu polovine, različite kulture, različite frizure, i vjetar koji se nikad ne ponavlja: samo oči, prepune iskre, kao vatromet samoće pozdravlja svaku pauzu od mene; kad krenem da si odem, ili da si dođem; dok ja sanjam napukline su savršeno jedinstvo svjetla razbijenog o fasade, prsti zglobovima isprepleteni u vatromete: sladoled i fotografije na trgu naša mladost pjeva jazz: maratonski onako, sve više nas opijaju note: oda radosti za dvojnost, u duši svakog kontinenta koji je jedno, slutim da nas postoji dvoje; u epicentru podrhtavam. |
simplicity
|
na koljenima ti otkucava smijeh zrno po zrno kao pješčani sat. pamtiš povijest kada su ti promijeni pismo, zar ne? malo je toga što mi imaš za reći... moja ljubav kao božija je u nepoznatom pismu ispisana za zaborave; teško se sjetiti našeg prvog poljupca, kada si u svu jednostavnost sklopio naše svemire. i ja ne tražim suzu meni za sjećanje onda kada su moje oči na tvoje rame pale stepenicama za rajeve. ne brini ni, i zapiši me pokretima zglobova koje ne razumijem promakni kroz svemir našu ljubav i sve što se ne komplicira iz nje. volim te baš zato što me pojednostavljuješ. |
ma hajde, neodlučna
|
između narančaste i sive jedan je korak: ne reci mi drugačije, jer noćas sam na ulicama, sva ispod mjeseca, tananog i svinutog kao obećanje lova malih ljudi što pecaju sa rubova. oh, tko sam? ali ti ne znaš jezik kojim bih se prepoznala u kovrđama tvog neartikuliranog voljenja: u danima je sve manje milosti a propos toga; i dok obožavam zavodljivost francuskog na usnama, mrzim istinu što ju ne mogu ušutkati u svjesnosnim membranama. i onda mislim: da! to je stvarnost među nama: kada pružiš mi srcem zagrljaj, to je stvarnost među nama koja žulja: ekvator među polovima - naši dlanovi se znoje, daleki, staklo pod neizgovorenim dodirima. hajde, osjetimo se tajnama i pretpostavimo da sve će biti okej, kako treba: bez razloga. između narančaste i sive jedan je korak: gazim: bez razloga? ili da me ne obustavi požar? |
život je zabavni park - ništa na svijetu osim tebe
|
uglazbljena misao kada stvari krenu loše ja gazim gradove : oni su bar tu kad mi se ćefne : ja izlazim na ulice i nalazim livade na staklu, zvijezde na pločnicima, mjesec na zastavama; kada stvari krenu loše ja svoju trenutnost stavim na pauzu : lako je zastati u emocijama kad su dvije linije : biti dvoznačna, biti nejasna, biti ništa i sve; kada stvari krenu loše ja se pretvorim u 'sve je okej' : bejbe, ne zamjeri mi : ja ne vjerujem u kataklizme, samo u skliz-me, i kada stvari krenu loše zamislim da na toboganu smo ili na roler-koster bejbe, kada stvari krenu loše ne trebam ništa osim tebe |
odiseja postojanosti sreće
|
na put kreni bez kofera, prošlost i budućnost pretežak su prtljag za neopterećeno Sada. hodaj koracima lakšim od pokreta i u srcu promatraj samo trenucima. svaki dah pamti i zaboravljaj kao da mu nema ponavljanja. i tako putuj, očima djeteta koje ne strahuje od Života. i ako se ikad zapitaš tko si, tako nesputana u lakoći: tvoje ime je Osmijeh, i cijeli svijet ga poznaje. |
bog je u malim stvarima
|
kada crkve u nama zatvore vrata, preostaje nam jedino sanjati, i živjeti |
peta strana svijeta
|
između istoka i juga na zapadu sam do leda i samoće stigla prateći zvijezdu sjevera pa se pitam koja je šansa da i ona bude padalica: ja beskrajno želim petu stranu svijeta. |
sasvim čovječna katarza: poražena iluzija supersoničnosti
|
i kada svi progovore u trenutku poželjet ćeš da šute kao moment kasnije taman kad se navikneš na kakofonije nastupit će tišina ili gluhoća, ista razlika kad je sve toliko glasno da se ništa ne čuje u tišini koja vrišti ne zaboravi disati glasnicama usred progutanih riječi sjeti se samo ispljunuti smijeh urlikom ili šaptajima artikulirati se s one strane usana nad kojom kriče galebovi i odjekuje kerozin među zvučnim zavjesama transoničan je život, čovječe: ne zajebavaj se, sve ti to prođe kao priča (i pojmljivo, i nepojmljivo, sve. guštaj.) |
sloboda
|
shvatiti da te ljudi ne moraju shvatiti, samo ti obuhvatiti cijeli svemir ne šireći dlanove, samo spoznaju ... leti, za let si stvorena. |
mekoća ugaslog zmaja
|
znati da ti još uvijek pripada ono što nikad nije bilo tvoje chasing the dragon, ha? jest, ali onog bez vatre, iz bajki, što ne peče, tog bih danas dodirnula izgorjelim venama i prolivenim snovima znati da mi još uvijek pripada što nikad nije bila moja stvar hvatat', mo'š ti, draga moja, i zmaja i vola, al svaka nada tvojih iluzija danas mislim da je umrla: dodirni je rukama i budnom sviješću, ne boli. prah zmaja kao prah pepela nikome ne pripada. |
requiem za intoksikaciju
|
zamisli, prepoznali su me na šanku, kao tvoju polovinu. koja smijurija, odmah se pitam: a kolika smo mi to cjelina? odgovaram im ništa, ja sam samo svoja. ni oni nemaju što reć, prave se da je to već općepoznata činjenica. da jedna polovina kad je sama čini cijelo sve, od sebe do svemira. ahahaha, nisam dotaknula tipke klavira danas. nisi ni ti gudalo, garant. to je jedina opklada na koju bi i lovu koju nemam stavila. sreća pa nemam. jer šta će nam muzika sad, pa kome se još sluša posmrtni marš? |
ako možeš
|
napisat ću ti pismo kao da pokretima naliv-pera svojoj istini putujem nekim stranputicama srećem karavane misli i odmahujem promatrajući im lica kako mi stvaraju sjećanja osjećaja ovog trenutka koji se rodio od svega prije i sve prije će postati; napisati ću ti pismo, možda ću u njemu barem dah ostati |
sve ono što ne znaš
|
sve ono što ne znaš možeš mi baciti u lice i čekati da umrem, tu, pred tvrđavom čija sam ti vrata otvorila naivno, možeš ostati da nestanem u samici i onda na svim mojim zidovima pisati grafite i vrištati sve ono što ne znaš može nas ubiti, ustvari već je. |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
PAMETNE: i u letu i u boji i naopačke
sve nijanse koje ne primjetimoipak postoje.
***
ako imaš hrabrosti za pitanje, imaj i za odgovor
***
jedino treba odlučiti: mrziti ili ne mrziti cijeli svijet?
***
ja nisam baš za lažni moral; više sam za nemoral.
***
prelako je ovih dana svemir uzeti zaozbiljno, stvarno.
***
jer kada se i posljednje laži obistine, preostat će nam jedino istina.
***
moja prostranstva su moji zatvori.
***
voljeti... dovoljno ili ne?
dovoljno, kako nije. kad nije.
***
opstati! ah, kako zabavan
zadatak.
***
on je čovjek koji će reći:
'ti si kao ocean'.