na koljenima
ti otkucava smijeh
zrno po zrno
kao pješčani sat.
pamtiš povijest
kada su ti promijeni pismo,
zar ne?
malo je toga što mi imaš za reći...
moja ljubav
kao božija je
u nepoznatom pismu
ispisana
za zaborave;
teško se sjetiti
našeg prvog poljupca,
kada si
u svu jednostavnost
sklopio naše svemire.
i ja ne tražim
suzu meni za sjećanje
onda kada su moje oči na tvoje rame
pale stepenicama za rajeve.
ne brini ni,
i zapiši me
pokretima zglobova koje ne razumijem
promakni kroz svemir
našu ljubav
i sve što se
ne komplicira
iz nje.
volim te baš zato što me pojednostavljuješ.
Post je objavljen 29.05.2009. u 23:49 sati.