|
na koljenima ti otkucava smijeh zrno po zrno kao pješčani sat. pamtiš povijest kada su ti promijeni pismo, zar ne? malo je toga što mi imaš za reći... moja ljubav kao božija je u nepoznatom pismu ispisana za zaborave; teško se sjetiti našeg prvog poljupca, kada si u svu jednostavnost sklopio naše svemire. i ja ne tražim suzu meni za sjećanje onda kada su moje oči na tvoje rame pale stepenicama za rajeve. ne brini ni, i zapiši me pokretima zglobova koje ne razumijem promakni kroz svemir našu ljubav i sve što se ne komplicira iz nje. volim te baš zato što me pojednostavljuješ. |