|
ja sanjam udvoje, uduplo, možda: kontinenata je jedan dok se san ne uzdrma i onda postanu polovine, različite kulture, različite frizure, i vjetar koji se nikad ne ponavlja: samo oči, prepune iskre, kao vatromet samoće pozdravlja svaku pauzu od mene; kad krenem da si odem, ili da si dođem; dok ja sanjam napukline su savršeno jedinstvo svjetla razbijenog o fasade, prsti zglobovima isprepleteni u vatromete: sladoled i fotografije na trgu naša mladost pjeva jazz: maratonski onako, sve više nas opijaju note: oda radosti za dvojnost, u duši svakog kontinenta koji je jedno, slutim da nas postoji dvoje; u epicentru podrhtavam. |