|
ovako ili naopako, ali uvijek nekako: svatko nosi svoj križ nakon bijesa nedostajanje; nakon odlučnosti pomirljivost; nakon svega konačno ništa, i u njega ne vjerujem; e jebi ga, nikad dosta: nakon premišljanja opet samo učenje da krhka je sigurnost moje Slobode, da lomljiva je čvrstina moje Sebe, da ishitrena je vječnost moga Sada, i da još tisuću puta mogu pasti vjerujući da letim opet iznova, tako je nekako to, biti adrenalin junkie i nepopravljivi romantik |
|
mars i pluton sudareni u grimasu na licima naših iluzija riječima paraju ožiljke u provalije suza i padamo, padamo kao zvijezde kojima nijedna želja nije obećana a vjerovali smo, nakratko, prekratko, naivno srce kao poprište danas vonja još samo kao spaljena maya, titra treptaj, titra neistina, i titra sve što boli dok ranu ne preraste divljina mesa koje više ne želi da osjeća u mom srcu to je posve novi osjećaj, od sudbine ne željeti ništa. (i dok mi je drago da sam i to probala, ipak nemam drugog izbora nego da ostaneš sam, jer oprosti je sve što će ostati iza nas.) |
|
i najbolje, kada ga baciš u govna, smrdi |
|
kada je tvoj glas pored mene na jastuku, svijet je snoviti oblak u kojem nema mjesta za strah |
|
oblaci zapleteni u brdu i priroda zapletena u njima, besciljnost utabana krivuljom u livade, idemo nepoznati u svjetlosti dana, izgubljeni hvatamo se za riječi i tonalitete dok sve što si imamo za reći je nadanje da ove ceste nisu slijepe, bešćutno stvarno u očima u magli koja proždire očitost, da krajevi okuka isplivat će prije provalije, možda moramo vjerovati sad kad prekasno je za molitve hajdemo zaliti ove vatre nečim, izvan kilometara nek' planu, u vatromet, u istinu, u grijeh; žar na žar, narančasta koja se truni u sivu vršcima intimnosti odranja se iluzija da neće biti slijedeće prilike ili cigarete, tja, svejedno je oboje ih sami palimo |
|
I. želim li da me sada poželiš? da postaneš titraj ekrana na monitoru, dah satelita na nebu iznad nas, poziv na nedoživljivu krivnju; boli me sva ženskost u dubini ranjeni mir i čistoća ne zarastaju mi na prstima, kao divljina u meni što ne zarasta na betonskim zidovima, ili drugim II. reći ćeš mi da je to predivno i ja ću ti povjerovati jer želim vjerovati da se može voliti uduplo, iako znam da su sve indigo kopije drugačije, sve blijeđe prema kraju dok naposletku ne nestane ... ljubavi? |
|
novine knjige odjeća obuća bilješke fotoalbumi televizori sateliti ormari tepisi stropovi podovi svi me gledaju gladni kao da će me progutati stvari, sve manje zraka oko mene zapinje mi u grlu stvarnost, materijalna i opipljiva bezkisična |
|
dvije polovine čine jedno. cijelo - cijelost, zalaskom ljeta pulsirale su vene lišća u lomljivost: - ost - ost - ost - ostalo je iza nas to vrijeme, cjelovita slomljenost; dvije polovine čine jedno. cijelo - cijelost, zalaskom ljeta pulsirale su vene lišća u lomljivost: - ost - ost - ost - ostalo je iza nas to vrijeme slomljena cjelovitost; dva pola čine jedan svijet. dvije polovine jednu svetost. tri polovine na jednom svijetu. tri cjeline su trojnost. - ost - ost - ost - matematiku prevazilazi metafizičnost; zbrojnost trojnost cijelost samost : dijelovi cjelini, cjelina komadićima, prah pepelu, to svi čekamo, o zašto? ostanak ili preostanak, kada je u pitanju o(p)stanak? |
|
umorna sam od pitanja kako se uzdržava ljubav i tko plaća stanarine duhovima iz davnina kojima je hepi end zatvorio vrata, umorna sam od pitanja da li je ova sreća pametna i da li su nam srca razumom razložena na geografske, političke i financijske faktore napose; tja otkud bi ja to znala, ja samo slušam, šutim i pokušavam ne zaboraviti da volim i uživam; umorna sam od čekanja da me već netko pita stapaju li nam se linije života u oblik srca dok hodamo svijetom osjećajući jednostavno ljubav sada? |