ako procjepe istopi kiša
prekrajam svoju volju, dlanovima param visoki prorez kao nagovještaj ponad koljena, kao kanjon obećanja na drugi kraj, hej!, sjećaš li se Petre?, tamo su niz Siq sakrili vječna počivališta i nazvali ih Riznica, a na rahlom crvenilu zidova samo oronuli otisci prstiju i kapljice znoja kristalne od godina svjetlucaju tamu, sjećam se preoblačim svoju volju u senzaciju vodopada svile na bokovima, ponekad kada sam nervozna trljam dlanove o bedra i dok naizgled nemarno kaskam vatrometom elektriciteta, u mojim mislima feniks i nebo boje pepela, hej! sjećaš li se Petre?, kada je niz Siq pred nama bljesnulo nebo crvenoga sjaja, obećanje nekog drugog kraja? sjećam se prvi je dan proljeća i kišit će, miriši boje Svježine, sutra kroz neke druge pukotine. |
iznad grada
sjedimo na krovu i remetimo njegovu simetriju, naša stopala vise preko ruba, njihove sjene hodaju po zidovima života što stanuju prekoputa, i nadam se da ne čuju noć kako odzvanja tim koracima dok kradomice bježi od jutra, a komadići tla odhodani duboko dole ispod sada odlamaju se sa potplata u visinu poput ponora, u prah sjedimo na krovu i remetimo njegovu simetriju, naša stopala vise preko ruba kao da pecaju ukus letenja povrh crnoga mora od svilenog mraka u koji se zavio grad dok spava on sanja nebo crvenih krovova, budni sjedimo na njegovom rubovima, polagani kao kočarica isplovila prekasno za noć i prerano za jutro, u bespućima između bonace i dna bivamo Jedno, Jedno sa bezbrojno mnogo lica, ili barem dva. |
kako te nedostajem
u osmjehu koji sam obećala sama sebi – jer bilo je jedino dovoljno – sakrila sam dan u kojem bi me otkrili da me traže, ali nitko nije naišao na vidljivo sakrivene otiske, srca i tako toga, i ma šta to bilo, u mrlji boje krvi isprane polumlakom vodom na plahtama se kao most erotično krhka iscrtavam, škripeći na vjetru savijam se ponad naših dna param baldahin od noći i mokra od zvijezda zaboravljam da postojim, pod mrakom tek se sjećam kako te nedostajem. |
između valova
i stajala sam tako na kiši, čekajući da najaerodinamičniji dijelovi mene postanu dio mora i odu negdje gdje bih i ja trebala biti. a kada se nebo presvuklo u čistinu a bezlični prolaznici u grimase divljenja plimi, okrenula sam se i otišla tamo gdje jesam. |
Mellow
Zatvorena u Dijamantu Sada Ogledam se u Plohama Odmah Koje prepoznajem i ne, Projiciram se Na tisućama Zavjesa od čipke i Kroz njihove rupice Izlazim u svijet Sretna, nasmijana, zamišljena, plačna, Nepostojeća, Svijet namješta moja lica U koja ga namještam I oni se beskrajno Ogledaju jedno u drugom, Zatvoreni u Dijamantu Sada, Ne vide Vrijeme okolo i Ne znaju što propuštaju, Sve dok im Sunce Konačno ne sprži oči U nešto kao Tunel. |
narančasto spiralno nebo, negdje
užarene narančaste linije obasjale su uskovitlanu hirovitost moje nutrine, psihofizički urnebes i facijalne ekspresije kada uvečer gledam tuđe živote kako se događaju u kutiji, i pitam se kako unutra dišu, i da li im ponekad nedostaje nebo bez kulisa? iznad moga tjemena granica, užarene narančaste linije boje upijenog Sunca i prašnjave od međuprostora, rastapaju slojeve glinenih maski u zemlju; u našim istopljenim lažnim licima ostaju tragovi naših stopa kako odlaze, ogoljene do nagosti užarene narančaste linije iznad prozračnost - možda beskraj, ispod vidokrug - možda? zvuk tipkanja kucka kao metronom |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
PAMETNE: i u letu i u boji i naopačke
sve nijanse koje ne primjetimoipak postoje.
***
ako imaš hrabrosti za pitanje, imaj i za odgovor
***
jedino treba odlučiti: mrziti ili ne mrziti cijeli svijet?
***
ja nisam baš za lažni moral; više sam za nemoral.
***
prelako je ovih dana svemir uzeti zaozbiljno, stvarno.
***
jer kada se i posljednje laži obistine, preostat će nam jedino istina.
***
moja prostranstva su moji zatvori.
***
voljeti... dovoljno ili ne?
dovoljno, kako nije. kad nije.
***
opstati! ah, kako zabavan
zadatak.
***
on je čovjek koji će reći:
'ti si kao ocean'.