sjedimo na krovu i remetimo njegovu simetriju,
naša stopala vise preko ruba, njihove sjene hodaju po zidovima
života što stanuju prekoputa,
i nadam se da ne čuju
noć kako odzvanja tim koracima dok kradomice bježi od jutra,
a komadići tla odhodani duboko dole ispod sada
odlamaju se sa potplata u visinu
poput ponora,
u prah
sjedimo na krovu i remetimo njegovu simetriju,
naša stopala vise preko ruba kao da pecaju ukus letenja
povrh crnoga mora od svilenog mraka u koji se zavio grad
dok spava
on sanja nebo crvenih krovova,
budni sjedimo na njegovom rubovima,
polagani
kao kočarica isplovila
prekasno za noć i prerano za jutro,
u bespućima između bonace i dna
bivamo Jedno,
Jedno
sa bezbrojno mnogo lica,
ili barem dva.
Post je objavljen 18.03.2006. u 08:01 sati.