u osmjehu koji sam obećala
sama sebi – jer bilo je jedino dovoljno –
sakrila sam dan u kojem bi me otkrili
da me traže,
ali nitko nije naišao na
vidljivo sakrivene otiske,
srca i tako toga,
i ma šta to bilo,
u mrlji boje krvi isprane polumlakom vodom
na plahtama se kao most erotično krhka
iscrtavam,
škripeći na vjetru savijam se
ponad naših dna param baldahin od noći
i mokra od zvijezda zaboravljam
da postojim,
pod mrakom
tek se sjećam
kako te nedostajem.
Post je objavljen 18.03.2006. u 07:21 sati.