u osmjehu koji sam obećala sama sebi – jer bilo je jedino dovoljno – sakrila sam dan u kojem bi me otkrili da me traže, ali nitko nije naišao na vidljivo sakrivene otiske, srca i tako toga, i ma šta to bilo, u mrlji boje krvi isprane polumlakom vodom na plahtama se kao most erotično krhka iscrtavam, škripeći na vjetru savijam se ponad naših dna param baldahin od noći i mokra od zvijezda zaboravljam da postojim, pod mrakom tek se sjećam kako te nedostajem. |