prekrajam svoju volju,
dlanovima param visoki prorez kao
nagovještaj ponad koljena,
kao kanjon obećanja na drugi kraj,
hej!,
sjećaš li se Petre?,
tamo su niz Siq sakrili vječna počivališta i
nazvali ih Riznica,
a na rahlom crvenilu zidova samo oronuli otisci prstiju
i kapljice znoja kristalne od godina
svjetlucaju tamu,
sjećam se
preoblačim svoju volju
u senzaciju vodopada svile na bokovima,
ponekad
kada sam nervozna
trljam dlanove o bedra
i dok naizgled nemarno kaskam vatrometom elektriciteta,
u mojim mislima feniks
i nebo boje pepela,
hej!
sjećaš li se Petre?,
kada je niz Siq pred nama bljesnulo nebo crvenoga sjaja,
obećanje nekog drugog kraja?
sjećam se