Zatvorena u Dijamantu Sada Ogledam se u Plohama Odmah Koje prepoznajem i ne, Projiciram se Na tisućama Zavjesa od čipke i Kroz njihove rupice Izlazim u svijet Sretna, nasmijana, zamišljena, plačna, Nepostojeća, Svijet namješta moja lica U koja ga namještam I oni se beskrajno Ogledaju jedno u drugom, Zatvoreni u Dijamantu Sada, Ne vide Vrijeme okolo i Ne znaju što propuštaju, Sve dok im Sunce Konačno ne sprži oči U nešto kao Tunel. |