dok je luna-park putovao, klauni su se smijali i plakali, a konjići jahali u krug
sretno sam nesretna, iznutra skulptura titraja, grimasa blasé na van, razigrano indiferentna, akrobat na užetu od zagrljaja rastegnutog među dlanovima izvrnutim na van balansiram plućima i pravocrtnim pogledom, kao bodlje, zarivam irise svojih koraka u mekanu kožu postojanja i oblizujem crvene kapljice niz grlo u gutljajima trajanja kušam srž - kušam nijanse, žudim za balansom bez zraka na svilenoj niti ispod kapaka - žudim, savršeno nepomična, i mislim da savršenstvo je možda samo fina nijansa između krajnosti, kušam nijanse okus je poput limuna, osvježavajuće neugodan, svjež – kao misli nevine od vlastite prolaznosti surealan - kao čipkasti kolaž snova isprepleten tajnama, rasprsnut - kao puzzle vijugavih rubova što složit će izraz na platnu lica, kao što se valovi slože u more među obalama trajanje, ima okus odlučnosti i kreće se u ritmu disanja između zapadnog i istočnog horizonta ucrtavam MjesecSunce kao Sad na paraleli Kontrasta Suprotnosti Krajnosti (sretno-nesretna, smireno-nemirna, ushićeno-staložena) kao spužva koju napušta voda, u polumokroj lakoći neprestanog postojanja ja skupljam se i rastem - stežem se i širim, neprestana u gibanju, premala sam da se ozbiljno shvatim, prevelika da se bojim ičega osim sebe, klackam se u sredini na minus-crtici prosipam zrak iz svojih pluća u bezračje, kao točka na ordinati, slučajno baš danas posve algebarski neiskorištena, iskradam se ispod kapaka u sjecištu svih mojih linija otkucavam postojanje, i moje srce priča o trajanju. |
china
rukama koje jedva da pripadaju ovom tijelu, njihovim prstima mrvim porculan u prah, na tlo tražeći put, pomišljam da ću se jednom ipak poželjeti vratiti tu (svašta pomislim kad mislim...) dolijevam vino u čašu, entarzija vršaka prstiju u kristalu, zamrljan finim porculanskim prahom sjaji se na kuhinjskom svjetlu, u nimalo glamuroznom životu, u posve prizemnom svijetu, između stopala i gravitacije stojim, ispod mene samo zemlja i hrpice paradnog posuđa tvoje bake, njima bi tek suze ponovo poklonile gipkost, iznad mene samo tijelo i oblaci (možeš li osmjeh zaliti kišom ili suzama?...) tko zna, možda jednom poželim da se vratim baš tu da saznam, jednom kada usporim puls i napete mišiće da saznam zašto sam se smijala suncu i valovima, zašto sam se smijala bezvezarijama? (možda jednom poželim da znam, možda...) možda jednom, sada ne. |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
PAMETNE: i u letu i u boji i naopačke
sve nijanse koje ne primjetimoipak postoje.
***
ako imaš hrabrosti za pitanje, imaj i za odgovor
***
jedino treba odlučiti: mrziti ili ne mrziti cijeli svijet?
***
ja nisam baš za lažni moral; više sam za nemoral.
***
prelako je ovih dana svemir uzeti zaozbiljno, stvarno.
***
jer kada se i posljednje laži obistine, preostat će nam jedino istina.
***
moja prostranstva su moji zatvori.
***
voljeti... dovoljno ili ne?
dovoljno, kako nije. kad nije.
***
opstati! ah, kako zabavan
zadatak.
***
on je čovjek koji će reći:
'ti si kao ocean'.