ovo je samo jezična vježba! ponavljam: ovo je samo jezična vježba!
LES OPERATIONS HUMAINES Tu m’as promis rien, Je t’ai crue rien; Et la męme chose en reverse. On a Egalité, actuellement, le truc vraiment politiquement corrigent, mais ca fait rien différence, on sait. Tu es fou, et Je suis folle, et ca fait la différence suffisante, nous savons. Toi, tu est completment différent que moi, et Moi, je suis completment différente que toi, et ca fait toute la différence. Les choses les plus simples - les choses les plus difficiles a comprendre. Vraiment sympa, ha? ********************************************* OPERACIJE ČOVJEČNOSTI Ništa mi nisi obećao, Ništa ti nisam vjerovala; Tako i obratno. Imamo ‘Jednakost’, jednu stvar ovih dana veoma politički korektnu, ali to ne čini nikakvu razliku, to se zna. Ti su lud, i Ja sam luda, i to čini dostatnu razliku, to znamo. Ti, ti si potpuno drugačiji nego ja, i Ja, ja sam potpuno drugačija nego ti, i to čini svu razliku. Najednostavnije stvari - stvari najteže za shvatiti. Totalno simpa, ha? |
Dobra ti glava, čitatelju.
Da li bi itko bio tako ljubazan da mi da neku misao? Danas smo sve misli pobacali kroz prozor. Kao Ivica i Marica ostavljali trag da se znamo vratiti. Premda bismo radije otkrivali nove ceste, i dobog ostali zagubljeni. Ah, nevermind. Ali nahranili samo tlo tuđe zemlje našim stagničarskim mislima: Ne mijenjajte se, molimo vas! Treba nam divljina tako blizu. Ma i da je čuva i tisuće orlova. I da Vam svi kamioneti-traktori prestižu peugote i voze po sredini blatnjave ceste. Iza odbačenih misli ostala je praznina. Nju smo popunili dozom kolesterola za nadolazeću zimu, iako se možda nismo trebali tako temeljito pripremati kao za najgore. No - ako bude sranja, mi imamo masti i za Južni pol... Jupiiiiiiii, pingvini! Jupiiiiiiiiiiii??? ??? Stvarno mi treba neka misao. Jer ja sam jako zimogrozna. ... My hands felt just like two balloons. Now I got that feeling once again. ... A distant ship’s smoke on the horizon. You are only coming through in waves. ... Floydi |
O glupostima, potrebama i obiteljskim odnosima
'Bila je prepuna avantura, baš kao i ti'. Stara dobra vremena. Bila sam baš onaj smotanko u grupi kojeg uvijek uhvate čim se osokoli. Još uvijek jesam. Moj najbolji frend to kaže kao: - 'Ti ćeš biti izvrsna majka. Svaki ćeš svoj savjet moći poduprijeti iz prve ruke'. Moja majka je to pak sročila u citat iz filma: '- govori otac sinu: «Ti, sine, ni ne znaš koliko sam ti stvarno vrijednog u životu dao... Dao sam ti loš primjer.»' A nekako mi to sve spontano dođe. Ne promislim na vrijeme i desi se nešto, uglavnom u domeni manje prihvatljivih događanja, društveno naravno. Imala sam doduše dosad blagoslovljenu sreću da moje gluposti nisu nikoga ozlijedile, što im daje potpuno drugi stupanj sudbene krutosti. Što se ponekad sukobi sa mojim nastojanjima da udovoljim svima. Da ili možda ili ne 'prvo sebi', no neupitno i drugima. Ja nekako volim da su svi zadovoljni. Jer osobne slobode su jedna kategorija; egocentričnost posve druga. No ipak mi je najnovija ta obrana da ako nikog izravno ne ranjavaš – osim sebe, možda, no to treba biti posve autonomna i svjesna odluka svakog ponaosob – i nije toliko zlo. Što poništava svako preemptivno i svako drugo pravo bilo koje osobe da išta relevantno kaže. Što jako slabo funkcionira za zajednice. To je ipak princip koji je najbolji onda kad si ti glupson. Reverzan i nije baš nešto. Nemati pravo glasa boli. Boli točno onoliko koliko je trebalo ženama, njih dvjestotinjak, da 2000. na kabulskim ulicama u isto vrijeme zajedno podignu burke i pokažu lica. Boli onoliko koliko je trebalo da usprkos svim pogledima, riječima i mislima ipak ostane sjediti. Boli onoliko koliko je trebalo vjerovati da je 'sutra,' ipak 'novi dan'. Boli baš onoliko koliko i tvoja potreba da progovoriš kada bi bilo 'najbolje da šutiš.' Novovremenska ljudska prava (privatnost, privatni prostor, 'ja, jaja... burek!') - koliko su nas oslobodila, jednako su nas toliko zarobila u potrebama. Sad trebamo da budemo tko jesmo ili nismo. Treba da s vremena na vrijeme budemo bolno iskreni ili flegmatično izblefirani. Da s vremena na vrijeme zeznemo sami sebe, da nas zeznu drugi. Da nas trebaju ili ne trebaju. Potrebe, samoizazvane. Nekima dođe svjesno, nekima nesvjesno. Neki nauče, neki osjete. Meni svakako dođe spontano. Što je koliko i uzbudljivo, jednako toliko napeto. Uvijek čekaš i nikad ne znaš šta će se iduće dogoditi. Always on the move... A o tome sam, kad sam još bila mlađa i imala potrebu za razgovorom, i kad su potrebe i posljedične gluposti bile - u usporedbi - minorne, pričala sa sestrom, starijom, naravno. Sad pišem na blogu. Razlika je samo u tome što sam onda očekivala odgovore. Bila je starija i mislila sam kako mora razumijeti moja posve prizemna pitanja o moralnosti ili potrebitosti - uvijek grafički ilustrirane živopisno iskrenim primjerima. No istini za volju, tada sam još i umišljala osjećaje poput 'faca'. A ona bi ležala u kadi punoj pjene i kao 'shvaćala', usput držeći u jednoj ruci polumokru cigaretu, a na rubu kade veliku šolju turske kafe. Rubovi su tada bili nešto posve drugo. Tada mi se to činilo cool. I sad mi se čini cool. Ona sada misli da sam blentava, ponekad skoro pa nedorasla. Ja uporno pitam 'a čemu to dorasla?', već godinama. Čemu? Dubljem smislu, kozmičkim uzrocima? Slučajnostima koje pobožno brojim ako ih tko nazove 'nemogućima'? Manjim bogovima? Tja, i oni će pasti na tjeme, mislim. Ona me pita da koliko mi je godina. Čista retorika, naravno. Ni ne govorim joj da se i ja ustvari ponekad zapitam, nasreću dovoljno rijetko. Kriteriji su se promijenili s vremenom. I nekad se preklapaš fazama, nekad ne. Nikad zauvijek - ali uvijek možda ponovo. Možda kad ponudim neki drugi objekt za njene savjete? Jer u međuvremenu smo promijenile i subjekte... u dijalozima koji ponajviše naliče na 'paralelne monologe'. 'Kao skroz druga sfera', kako reče cima sa samog početka ove posve digresivne priče. Elem, naši 'paralelno monološki dijalozi' sada izgledaju nekako ovako: - ... i ma znaš... šefica je rekla opet ono... nekako sam se unervozila... - hej, nemoj tamo; ma hajde, uzmi ga! [ovo govori valjda mužu]... ma nemoj da ide tamo! [udiše] - [grabim priliku]... u svakom slučaju sam pokušala izbjeći konflikt, ali nisam mogla prešutati da imam neke profesionalno-moral... - ma, vidi ga! baš je bacio onog patka preko stolice!!! joooooooooooooj, evo sad puže do patka... - ...moralne dileme i kako smatram da nas se ne bi... - joj, da ga samo vidiš! smije se i maše ručicama! jeeeeeeee, gu-gu! ma, gu-gu-gu... - ... trebalo dovoditi u te neke situacije, a onda nisam mogla dati pravi... - gi gi gi! ma je, je, gi-gi-gi... - popraćeno smijehom. Hihihihi. - ... pravi primjer sukoba sa samom sobom... - ma joooooj, da samo vidiš koji je med! ma med-med!... Tu negdje uglavnom odustanem. Pitam nešto kao da li gura prste u štekere ili nosi li one svijetlo plave hlače; tako nešto. Ne, ne, sve je ok. Ponekad se penje u bar skupih pića. I govori 'ne, ne' sa velikim osmijehom kada zna da već radi nešto što ne treba. A neki dan je po prvi put legao na pod i lupao šakam vrišteći istovremeno... i šta onda da radim kad i sama znam da je med-med? A i istini za volju, na kraju krajeva... šta ja uopće mogu reći ženi koja je stvorila novi život, život instinktivno ekspanzivnih pluća? Da ja na svijetu samo hoću malo mira?? A ne. To bi ipak bilo krajnje neuljudno od mene. They say that time changes things, but you actually have to change them yourself. Andy Warhol |
Zašto ljudi koriste samo 2% mozga?
Primjećujem stvari na koje inače ne bih ni pomislila. Buni me moja izoštrena percepcija; ja sam navikla na život u naočalama. One su kao off/on dugme za izbor svijeta jasnih kontura ili svijeta akvarela. Ali odjednom kao da osjećam jedan veliki dio svog mozga i metamorfičnu rekciju svog tijela. Totalno me sada spucao film da bi ti tijelo jednostavno izgorilo da svih 100% mozga samo i na tren prorade istovremeno. Jer poznato je da se naša percepcija reagira pod utjecajajem faktora koji mijenjaju svijest. To mogu biti endogeni procesi, psihički, ili pak obične hormonalne reakcije. A mogu biti procesi koje izazove/motivira nešto izvana. Ono što im je zajedničko jest fokusiranje naše pažnje, u jako velikoj količini i nauštrb nečeg drugoga. Jer faktori koji mijenjaju svijest uvijek za percepciju žrtvuju nešto drugo. Pomičnost, neki organ, sutradan; nešto. Uzmimo droge za primjer. Marihuana uglavnom žrtvuje svu drugu energiju osim one za misli o stvarima trenutno vrijednim divljenja, koje će se već sutra činiti posve nebitne ili nejasne. Seksualnu energiju doduše ostavlja, ali i ona se može koristiti samo solo; ne može se kombinirati sa bilo kojom drugom. A šteta, bilo bi zanimljivo. No ujutro si onaj isto perceptivni ti koji si bio i jučer. Ništa se nije promijenilo. Samo je jedno kratko vrijeme manje. Od bombona voliš. Cijeli svijet, usran kakav je, nesavršeno je lijepo; i ne samo lijepo. I neprihvatljivo je prihvatljivije, prečesto i preprihvatljivo. Sva energija leprša ponad umjetno srušenih zidova koji prvim snom ponovo ustaju. A taj kontrast može biti preodrezan. Bezgranično ekstremno crno-bijel, bez sive. I više nikad nije dobro kao prvi put. Brzina žrtvuje sistem pomalo. Nalik na bateriju koja brže slabi ako je prije punjenja ne isprazniš do kraja. No tad ne misliš o takvim stvarima - isto kao što svako večer puniš mobitel. Jer tako vidiš da još uvijek radi, i daješ si za slobodno da misliš da će i sutra. Jer još uvijek reagira; reagira i te kako. Generira posljedice i procesuira ih. I te kako procesuira! Tako da ti se žrtva uvijek čini dovoljno mala. Moje se tijelo skoro trese dok ovo shvaćam. Postala sam vršci mojih prstiju, koju nespretno uzbuđeni krivo tipkaju, brišu, popravljaju. Skoro sleđeno nepokretni titraju. A ja znam da je to samo zato što koristim posve neznačajno mnogo više mog mozga. Wow! *the true origin of the process is not always relevant to the story. |
Čovjek koji je najbolje lagao sebe
Stanje je konačno postalo nepodnošljivo, na televiziji je padao snijeg. Godišnje doba se očito opet promijenilo. Lagano se protegao, opet je predugo spavao. A rekao si je da mu se to neće događati. Ali realno, malo je toga mogao stvarno učiniti dok je spavao, tada ne bi imao moć nad sobom. Tako da je bilo posve opravdano, jer nije bilo stvarno. Moglo ga je prekinuti bilo što. Telefon, televizor, telepatija. Prhko, nepouzdano, slatko kao san. Bilo je potrebno da sve bude kao san. Kada je bio mali, uvijek se pitao da li je dio nečijeg sna. Da li sanja ili je sanjan? Iako u stvarnosti nema bitne razlike. Sanjati ili biti sanjan? Svejedno ništa nije bilo stvarno. A nije ni bilo razloga stvarno uviđati zašto bi išta stvarno bilo stvarno. Ovako, mogao si pucati i bez metaka. Puf-puf. Oblačić prašine, puhneš, nestane. Čisto, prozirno, sam-svoj-majstor. Jer ovi ostali majstori su uglavnom i onako cugeri pa se nikad ne možeš pouzdati. Nezgodno je to. Bolje je biti malo ravan nego se spoticati. Jer 'život je san', mislili su i mnogi prije njega. Oh, da. I vi ćete skončati, ne bludite. Svaki san ima buđenje. I samo sad se to čini bitno, ni ne pomišljajte si drugačije. Na kraju je baš svima isto. Gotovo je. A neki misle da su junaci, a neki samo sudjeluju. |
fotokopirano razočaranje
Još u samim začetcima moje nazovimo 'profesionalne karijere' (uvjetovana terminologija, op.a.), radila sam na jednoj administrativnoj poziciji. Asistentskoj i veoma intelektualno nezahtjevnoj. Samnom je u istom odjelu, na ekvivalentno zatupljujućoj poziciji, radio i moj najbolji prijatelj. Pa smo bili zajedno tupi. Jedinstvo je uvijek lijepo. A onda smo dobili čast da zajednički odradimo 'kreativnu preparaciju info-paketa potencijalnim klijentima'. Jako bitan projekt. 'Kreativna preparacija' bi inače u narodu bila bolje poznata kao 'neumorno fotokopiranje'. I tako je i bilo: nas dvoje, jedan ured, dva kopirna aparata i neizbrojivo mnoštvo 'potencijalnih klijenata'. U početku smo poput marljivih mrava radilo k'o ludi: čitali sadržaje, razumijevali tekst, stavljali devedeset-gramske papire, provjeravali kvalitete kopija, mijenjali cartridge... Jer bio je to 'bitan projekt'... čija je relevantnost u našim očima opadala proporcionalno kalendarskim pomacima pokraj nepodnošljivo vrelih zračenja uz primjetno buntovne aparate. Štrajkovi i kvarovi.... Posljednje ture za čiju nas je kvalitetu, a pogotovo sadržaj, već pomalo 'bolila ona stvar'... pa su zato neodoljivo naličile promo-Rorsharschima, samo bez mogućnosti interpretacije... No nije bilo veze, repeticija je učinila svoje... A 'potencijalnih klijenata' će ipak biti zauvijek, dok god je stranputica religije i ekonomije da nas vode žedne preko vode... ... Od tada je prošlo neko vrijeme. Najbolji prijatelj je još uvijek isti, 'profesionalna karijera' neka druga, fotokopirne mašine su bolje, religija i ekonomija klade valjaju... ali nostalgičar život ipak ponavlja neke stare sheme, nijansirajući samo ponekad sadržaje da publika ne izgubi interes. Ja još uvijek nasjedam početnim oduševljenjem. Pa već neko vrijeme u sebi kopiram razočaranje. I repeticija čini svoje... donosi nemar za kvalitetu kopije, a sve mi je više svejedan i sadržaj propagandne poruke. U međuvremenu je postao nekoherentan, isponavljan do besmisla - dosadan... Ni ne gledam više. Prekopiram, presložim i jednom poslije prekrijem sljedećim. Eto tako... sad bih to nazvala 'kreativno življenje': razočaranja kao flekave sjene za devalvaciju sadržaja i sudjelovanja. Za živo tržište i izostavljene bitnosti. Za zaboravljanje. Jer kad dovoljno puta preslikaš isto razočarenje, ono postane samo raštrkani akvarel inicijalne emocionalne reakcije. Put od 'bola' do 'zaboli me' lagan je. Samo ponavljanje. I premda je netko pametan - meni trenutno neznanog imena - jednom davno rekao da je "ponavljanje majka znanja", ja - sada postojeća, donekle upitno razumna – ali svakako sebi znanog imena (! - :), kažem da je u životu "ponavljanje majka dosade". Fizički bezbolne, kućne, 'do-it-yourself' destrukcije. Ali nema veze. Vrijeme liječi sve. A tinta koja blijedi na papiru, možda ostavi mjesto za neki novi tekst. |
hendikepirana halucinacija
Uloga je uigrana. Scenarij poznat. Scenografija uredna. Kostim uštirkan. Zastor raskopčan. Predstava je otpočeta. Pantomima. Profili neznanaca. Imaginarne siluete u blizinama. Pantomima. Utiskuje im živost pokreta. Crta im disanje. Ono vibrira njenim zapešćima. Pantomima. Mami ju putenost pulsa, dodir tijelo-zrak. Nejaka je u iskušenjima. Improvizira. Pantomima. Odlama dijelove kostima. Ostaje gola. Pomireno nepomična. ... Iz providne tankoće svoje kože, probire zrnce mirisa. Baca ga niz vjetar; možda bar ono stigne do nekih širom otvorenih prozora. Predstava je završena. A ona, ona još danima misli o čovjeku zagolicanih nosnica, da li posve slučajan ikada pomisli na ženu odbačenog mirisa? Rez. U nevidljivom ćemo vidjeti, u neizrečenom čuti. |
Auto-Akt
Ljepilo kroz Pukotine. Curi pored nas. Naši se pogledi spoznaju. Kroz slomljeni muk tišina. Mrlje pepela spaljenih krinki. Gase posljednje iskre lažnih toplina. I nikad se nećemo poznati bolje. Nego kroz bezočno obnažen mrak. Ne, ne pokrivaj me, ne spavam. Samo postojim iznutra na van. |
Jedno proljeće - Jedna jesen - Dvije ruke
|
(triptih) I. U Kupeu Jurećeg Prolaska Dani, Vole klizati Piruete u ringu vremena, Reške u ledu - bilješke za sjećanja, Otopljene kapi - jezero uspomena, Na zelenoj prošlosti Ljeska se zenit Danas, S onu stranu prozora Daljine se bliže, Topi ih zubato Sunce. II. Zenit Dana Danas Prstima znakovitog smješka, Tintom rominjave kiše, Po žutim krep-zidovima labirinta Šara se I ovaj dan, Dan Danas Šuška Celofan Senzualne nevinosti, Kao nikad otvoren, Posve savršeno Spontano odmjeren, Posve savršeno Poznato svjež. Ispod Zenita U krugu dana, Mi živimo Proljeće u jesen. III. Ruke Ceste šuškaju Nijansama novembra, Ja noću Kradomice bojam ulice Narančaste Mandarine i naranče, I mirisi jeseni Zapleteni u jagodice Mekanih prstiju proljeća. Među sklopljenim dlanovma Vrijeme Skriveno od Habanja. |
Subota, nakon srijede, četvrtka i petka
'Strpljenja, strpljenja, nisu ti to rakete!' 'Ali ja jesam pilot-kamikaza!' Vremena napretek, Opet nikad dovoljno Za čekanje, Ekspanzija ushita, Akceleracija, Razbacuje nebitnosti Za možda Nekad poslije, Tvoje zjenice - nasmješene krijesnice, Moji obrazi - vatrene naranče, Nagriženi iščekivanjem Putene predaje, Požurujemo posjetitelje Da napuste našu stanicu u Noć, Okrugli Mjesec na Nebu posve sam, Kao i ulice, Ali ne Kao i mi. 'Veži se! Idemo! Idemo visoko i idemo brzo!' 'Vezana sam! Dugo u oblacima!' I bez aviona, Bez pomaka, Isklizuje nam tlo pod nogama, Lebdimo Goli i divlji, Žarnih misli u žudnim dlanovima, Istopit ćemo kisik Na vrhuncima Dok smo Jedno, Posve isto. Posve novo. |
čuvam proljeće za tebe
(triptih) I. Proljeće, 21.03.05. Pred kraj Dana Jedan Savršeno razmjeren Crno-bijeli Zlatni rez, Utihnulim mrakom Samo šuška Celofan Senzualne nevinosti, Jata sanjivih leptira Bezvučno lebde u Naručje novog Proljeća. II. Proljeće, 22.03.05. Na rubu Dana Dva U modrom beskraju Neba-Mora, Među hrapavim rubovima Kamenih granica Nije nam bilo Šesnaest godina, Ali bilo je smiješno - I smijali smo se, Brzo narasli, Ma, veliki! Posve - posve Veliki. U mekoći između rubova Šarena toplina Nagovara usnulu Noć Da prevari Jutro i Zakasni u dan. III. Proljeće, 23.03.05. Pred vratima Dana Tri Simbolika Nevidljive mašne Oko zelene Četkice za zube, Kao zastava Na vrh vrha, Podsjetnik Novih skretanja u Sumrak dana, Tad započinje Dan. |
RETRO-grad
između PMSa i mjesečevih mijena ostaje mi jako malo vremena da budem normalna. kad me baci, ponekad sam porculanska figurica, i u letu ponad paperja strahujem krhkost kad me baci, ponekad sam buba padobranac, i u letu ponad lišća zujim rosna krila kad me baci, ponekad sam šareni zmaj od papira, i u letu ponad vatrenih neba lebdim samo smijeh kad me baci, nikad ne znam koja sam, tek retroaktivno. Out of timber so crooked as that from which man is made nothing entirely straight can be carved. I.K. |
|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
PAMETNE: i u letu i u boji i naopačke
sve nijanse koje ne primjetimoipak postoje.
***
ako imaš hrabrosti za pitanje, imaj i za odgovor
***
jedino treba odlučiti: mrziti ili ne mrziti cijeli svijet?
***
ja nisam baš za lažni moral; više sam za nemoral.
***
prelako je ovih dana svemir uzeti zaozbiljno, stvarno.
***
jer kada se i posljednje laži obistine, preostat će nam jedino istina.
***
moja prostranstva su moji zatvori.
***
voljeti... dovoljno ili ne?
dovoljno, kako nije. kad nije.
***
opstati! ah, kako zabavan
zadatak.
***
on je čovjek koji će reći:
'ti si kao ocean'.