O glupostima, potrebama i obiteljskim odnosima
'Bila je prepuna avantura, baš kao i ti'. Stara dobra vremena. Bila sam baš onaj smotanko u grupi kojeg uvijek uhvate čim se osokoli. Još uvijek jesam. Moj najbolji frend to kaže kao: - 'Ti ćeš biti izvrsna majka. Svaki ćeš svoj savjet moći poduprijeti iz prve ruke'. Moja majka je to pak sročila u citat iz filma: '- govori otac sinu: «Ti, sine, ni ne znaš koliko sam ti stvarno vrijednog u životu dao... Dao sam ti loš primjer.»' A nekako mi to sve spontano dođe. Ne promislim na vrijeme i desi se nešto, uglavnom u domeni manje prihvatljivih događanja, društveno naravno. Imala sam doduše dosad blagoslovljenu sreću da moje gluposti nisu nikoga ozlijedile, što im daje potpuno drugi stupanj sudbene krutosti. Što se ponekad sukobi sa mojim nastojanjima da udovoljim svima. Da ili možda ili ne 'prvo sebi', no neupitno i drugima. Ja nekako volim da su svi zadovoljni. Jer osobne slobode su jedna kategorija; egocentričnost posve druga. No ipak mi je najnovija ta obrana da ako nikog izravno ne ranjavaš – osim sebe, možda, no to treba biti posve autonomna i svjesna odluka svakog ponaosob – i nije toliko zlo. Što poništava svako preemptivno i svako drugo pravo bilo koje osobe da išta relevantno kaže. Što jako slabo funkcionira za zajednice. To je ipak princip koji je najbolji onda kad si ti glupson. Reverzan i nije baš nešto. Nemati pravo glasa boli. Boli točno onoliko koliko je trebalo ženama, njih dvjestotinjak, da 2000. na kabulskim ulicama u isto vrijeme zajedno podignu burke i pokažu lica. Boli onoliko koliko je trebalo da usprkos svim pogledima, riječima i mislima ipak ostane sjediti. Boli onoliko koliko je trebalo vjerovati da je 'sutra,' ipak 'novi dan'. Boli baš onoliko koliko i tvoja potreba da progovoriš kada bi bilo 'najbolje da šutiš.' Novovremenska ljudska prava (privatnost, privatni prostor, 'ja, jaja... burek!') - koliko su nas oslobodila, jednako su nas toliko zarobila u potrebama. Sad trebamo da budemo tko jesmo ili nismo. Treba da s vremena na vrijeme budemo bolno iskreni ili flegmatično izblefirani. Da s vremena na vrijeme zeznemo sami sebe, da nas zeznu drugi. Da nas trebaju ili ne trebaju. Potrebe, samoizazvane. Nekima dođe svjesno, nekima nesvjesno. Neki nauče, neki osjete. Meni svakako dođe spontano. Što je koliko i uzbudljivo, jednako toliko napeto. Uvijek čekaš i nikad ne znaš šta će se iduće dogoditi. Always on the move... A o tome sam, kad sam još bila mlađa i imala potrebu za razgovorom, i kad su potrebe i posljedične gluposti bile - u usporedbi - minorne, pričala sa sestrom, starijom, naravno. Sad pišem na blogu. Razlika je samo u tome što sam onda očekivala odgovore. Bila je starija i mislila sam kako mora razumijeti moja posve prizemna pitanja o moralnosti ili potrebitosti - uvijek grafički ilustrirane živopisno iskrenim primjerima. No istini za volju, tada sam još i umišljala osjećaje poput 'faca'. A ona bi ležala u kadi punoj pjene i kao 'shvaćala', usput držeći u jednoj ruci polumokru cigaretu, a na rubu kade veliku šolju turske kafe. Rubovi su tada bili nešto posve drugo. Tada mi se to činilo cool. I sad mi se čini cool. Ona sada misli da sam blentava, ponekad skoro pa nedorasla. Ja uporno pitam 'a čemu to dorasla?', već godinama. Čemu? Dubljem smislu, kozmičkim uzrocima? Slučajnostima koje pobožno brojim ako ih tko nazove 'nemogućima'? Manjim bogovima? Tja, i oni će pasti na tjeme, mislim. Ona me pita da koliko mi je godina. Čista retorika, naravno. Ni ne govorim joj da se i ja ustvari ponekad zapitam, nasreću dovoljno rijetko. Kriteriji su se promijenili s vremenom. I nekad se preklapaš fazama, nekad ne. Nikad zauvijek - ali uvijek možda ponovo. Možda kad ponudim neki drugi objekt za njene savjete? Jer u međuvremenu smo promijenile i subjekte... u dijalozima koji ponajviše naliče na 'paralelne monologe'. 'Kao skroz druga sfera', kako reče cima sa samog početka ove posve digresivne priče. Elem, naši 'paralelno monološki dijalozi' sada izgledaju nekako ovako: - ... i ma znaš... šefica je rekla opet ono... nekako sam se unervozila... - hej, nemoj tamo; ma hajde, uzmi ga! [ovo govori valjda mužu]... ma nemoj da ide tamo! [udiše] - [grabim priliku]... u svakom slučaju sam pokušala izbjeći konflikt, ali nisam mogla prešutati da imam neke profesionalno-moral... - ma, vidi ga! baš je bacio onog patka preko stolice!!! joooooooooooooj, evo sad puže do patka... - ...moralne dileme i kako smatram da nas se ne bi... - joj, da ga samo vidiš! smije se i maše ručicama! jeeeeeeee, gu-gu! ma, gu-gu-gu... - ... trebalo dovoditi u te neke situacije, a onda nisam mogla dati pravi... - gi gi gi! ma je, je, gi-gi-gi... - popraćeno smijehom. Hihihihi. - ... pravi primjer sukoba sa samom sobom... - ma joooooj, da samo vidiš koji je med! ma med-med!... Tu negdje uglavnom odustanem. Pitam nešto kao da li gura prste u štekere ili nosi li one svijetlo plave hlače; tako nešto. Ne, ne, sve je ok. Ponekad se penje u bar skupih pića. I govori 'ne, ne' sa velikim osmijehom kada zna da već radi nešto što ne treba. A neki dan je po prvi put legao na pod i lupao šakam vrišteći istovremeno... i šta onda da radim kad i sama znam da je med-med? A i istini za volju, na kraju krajeva... šta ja uopće mogu reći ženi koja je stvorila novi život, život instinktivno ekspanzivnih pluća? Da ja na svijetu samo hoću malo mira?? A ne. To bi ipak bilo krajnje neuljudno od mene. They say that time changes things, but you actually have to change them yourself. Andy Warhol |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
PAMETNE: i u letu i u boji i naopačke
sve nijanse koje ne primjetimoipak postoje.
***
ako imaš hrabrosti za pitanje, imaj i za odgovor
***
jedino treba odlučiti: mrziti ili ne mrziti cijeli svijet?
***
ja nisam baš za lažni moral; više sam za nemoral.
***
prelako je ovih dana svemir uzeti zaozbiljno, stvarno.
***
jer kada se i posljednje laži obistine, preostat će nam jedino istina.
***
moja prostranstva su moji zatvori.
***
voljeti... dovoljno ili ne?
dovoljno, kako nije. kad nije.
***
opstati! ah, kako zabavan
zadatak.
***
on je čovjek koji će reći:
'ti si kao ocean'.