Zašto ljudi koriste samo 2% mozga?

Primjećujem stvari na koje inače ne bih ni pomislila. Buni me moja izoštrena percepcija; ja sam navikla na život u naočalama. One su kao off/on dugme za izbor svijeta jasnih kontura ili svijeta akvarela. Ali odjednom kao da osjećam jedan veliki dio svog mozga i metamorfičnu rekciju svog tijela. Totalno me sada spucao film da bi ti tijelo jednostavno izgorilo da svih 100% mozga samo i na tren prorade istovremeno.

Jer poznato je da se naša percepcija reagira pod utjecajajem faktora koji mijenjaju svijest. To mogu biti endogeni procesi, psihički, ili pak obične hormonalne reakcije. A mogu biti procesi koje izazove/motivira nešto izvana. Ono što im je zajedničko jest fokusiranje naše pažnje, u jako velikoj količini i nauštrb nečeg drugoga. Jer faktori koji mijenjaju svijest uvijek za percepciju žrtvuju nešto drugo. Pomičnost, neki organ, sutradan; nešto.

Uzmimo droge za primjer.
Marihuana uglavnom žrtvuje svu drugu energiju osim one za misli o stvarima trenutno vrijednim divljenja, koje će se već sutra činiti posve nebitne ili nejasne. Seksualnu energiju doduše ostavlja, ali i ona se može koristiti samo solo; ne može se kombinirati sa bilo kojom drugom. A šteta, bilo bi zanimljivo.
No ujutro si onaj isto perceptivni ti koji si bio i jučer. Ništa se nije promijenilo. Samo je jedno kratko vrijeme manje.

Od bombona voliš. Cijeli svijet, usran kakav je, nesavršeno je lijepo; i ne samo lijepo. I neprihvatljivo je prihvatljivije, prečesto i preprihvatljivo. Sva energija leprša ponad umjetno srušenih zidova koji prvim snom ponovo ustaju.
A taj kontrast može biti preodrezan. Bezgranično ekstremno crno-bijel, bez sive. I više nikad nije dobro kao prvi put.

Brzina žrtvuje sistem pomalo. Nalik na bateriju koja brže slabi ako je prije punjenja ne isprazniš do kraja. No tad ne misliš o takvim stvarima - isto kao što svako večer puniš mobitel. Jer tako vidiš da još uvijek radi, i daješ si za slobodno da misliš da će i sutra. Jer još uvijek reagira; reagira i te kako. Generira posljedice i procesuira ih. I te kako procesuira! Tako da ti se žrtva uvijek čini dovoljno mala.

Moje se tijelo skoro trese dok ovo shvaćam. Postala sam vršci mojih prstiju, koju nespretno uzbuđeni krivo tipkaju, brišu, popravljaju. Skoro sleđeno nepokretni titraju. A ja znam da je to samo zato što koristim posve neznačajno mnogo više mog mozga.

Wow!

*the true origin of the process is not always relevant to the story.

24.11.2005. četvrtak

- Gukni golube (10) - Misli na drvo - #

<< Arhiva >>

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

PAMETNE: i u letu i u boji i naopačke

sve nijanse koje ne primjetimo
ipak postoje.
***
ako imaš hrabrosti za pitanje, imaj i za odgovor
***
jedino treba odlučiti: mrziti ili ne mrziti cijeli svijet?
***
ja nisam baš za lažni moral; više sam za nemoral.
***
prelako je ovih dana svemir uzeti zaozbiljno, stvarno.
***
jer kada se i posljednje laži obistine, preostat će nam jedino istina.
***
moja prostranstva su moji zatvori.
***
voljeti... dovoljno ili ne?
dovoljno, kako nije. kad nije.
***
opstati! ah, kako zabavan
zadatak.
***
on je čovjek koji će reći:
'ti si kao ocean'.