One Second Extra on Scenic Route (3)-6-5: the Morning, the Afternoon, and the Crossroads of Intersected Time.
dali su nam ove godine sekundu više. U Središnjem Uredu za Zemljinu rotaciju. U Parizu. baš im lijepa fala. jer nije to mala stvar. nano po nano - mili. mili po mili - jupiiii :)) sekunda po sekunda - ŽIVOT!!! ... mislim... prije ili poslije dođeš do Života. a to nikako nije mala stvar. nikako. mislim da to možda povremeno zaboravim - uslijed nekih 'velikih životnih kriza'... kad npr. ujutro nema kafe. ili mlijeka. ili WC papira. ili autobusa. ili ključeva. ili naočala... ehmmmm... kad to tako pogledam, uviđam da mi se većina 'velikih' kriza događa u ranim jutarnjim satima. eto. heureka! i zato ću ovu poklonjenu sekundu iskoristiti negdje navečer. pa to je briliant!! :)) *** ----ROUTE 5 -- 2 -- ROUTE 5 -- 0 -- ROUTE 5 -- 0 -- ROUTE 5 -- 5 -- ROUTE 5---- ***AM (drive)*** Irrevocably wasted ellipse-shaped thoughts, ikebana letters meaningfully interlaced, Shots: reality stand-stills enthused by fleeting chance of contrasting contrasts, then finger-tipping them into veins, and swirling waves major or minor, miracle or disaster - trivial in relevance, to cosmos and else: oh! randomly noted - and solely by chance - modalities of chaos and its inconsistent ways lead me three desks down round a corner, seemingly invisible - yet visible - seemingly enough ~maybe progress maybe stillness~ ***AM to PM (here go straight)*** ON: cruise southwest, OFF: auto-pilot North falling for baits of flatness straight ahead, I bypass the serpentines to mementos and flowers, the asphalt shadows curiously glance at spontaneity of doodles scribbled on my face, Illusions disillusioned crackle like tempered glass raindrops smashing against the windshield - dripping rhythm of thumb-thumping sways, leaking beats into the matrix, dancing streets with unknown names, moments of my face watermarked onto puddle surfaces and pavement glares, to disappear off this road some day perhaps it’s raining ahead. ********************************* ----ROUTE 6 -- 2 -- ROUTE 6 -- 0 -- ROUTE 6 -- 0 -- ROUTE 6 -- 6 -- ROUTE 6---- ***PM (drive straight in)*** stilled, a footstep slipping onto sidewalk like inkdrop hast to slide and stain, labyrinthing the lot led by glitters of light, they're wrapped like ivy around the pulse of my walk, reflections arrived to depart, they depart to arrive, the cycle of change. disassembling my hand grip into gentle trembles i'm grasping for waves in the bloodstreams of redness-paled, breaking them into pieces, smashing foams against the membranes, I let them soak in adrenaline before they take off somewhere. it's an acquired taste. and high above, ferris-wheel velocity tallys the rounds on my skin, inscribes tones thinner then perception onto echoes of freedom tiptoeing above ground and rhymes of lungs whispering to air, my breath parallel to vertical leeway - just a faint difference, just faintly another now, like never again. ~sometimes stillness sometimes progress~ ***PM to AM (signal light, second to turnpoint)*** raspy desk. southwest. and progress stillness; stilness progress. *** 23:59:60 (now balance with both feet: balance with the right and balance with the left)*** void tapped into, around, under and over, voluptuousness. the outside curving the waves into shape. the inside shaping the inside into waves. one second to intersect. ***00:00:00 (highway)*** Time is flat angled, open wide; look ahead and drive straight. And balance, balance with both your weighs: on one side hold your heart, and on the other one your brain. |
cijena? ... prava sitnica!
... i njegove riječi, piano među triolama... tko je taj da kaže jesmo li ludi mi ili oni sa druge strane zidova?...reći ću ti, naučila sam danas... - odvjetnici, prijatelju moj. odvjetnici. ma pusti... pusti neka svira. pusti, veronika... svejedeno je tko je tu lud. |
nova četkica za zube
|
odabirem boju osmjeha za svoj novi stari dom police kričave, šarene ja osjećam se pastelno podižem boju lavande blijedu, zagasitu bez mirisa željela bih večeras negdje ostaviti svoj trag. |
zalutali pogledi i pronađene ceste
posve običan pogled u prolazu zalutao površinom sasvim slučajne prostodušne skice idile, bilo koje, bilo kada, bilo gdje, želja utjelovljena vršcima kradomičnih pogleda odgrebani slojevi, tanki i providni kao paus papir, kroz zavjese od trepavica ulaze unutra noseći naramke sjećanja o gipkim zglobovima i vještim prstima dječijih duša koji crtaju baršunaste obrise života olovkama, svilena mekoća grafita krišom trepnuta iz hrapavosti ploha, već odmiče crnilom zjenica razbijajući nijanse svog sjaja o bridove kaleidoskopa uma, da postane bljesak na dnu tunela, nadolazeće linije donose miris uzavrelog čaja, i plaštove zgusnute pare da krhku krutost zadanih određenosti istope u meku glinu, podatnu dlanovima Kipara Promjena, i potom skliznu dalje, izvan dohvata Svijesti, ispod Svijesti - mijena - svemir unutra, dubok siguran žedan sam živi dok se mijenja, postojeći neprestano, prolazeći neprestano. |
.prije povratka
|
skoro nepromišljeno brzo, stiščući gas grčevitim namjerama netremice sam gazila nemire, odmičući pravcem sivila kroz zelene okvire u daljini sam postajala bliža horizontu vrištala sam posljednje izdanke fantomskih taloga dana, i drugoga, sa dna pluća postajali su porculanska pjena izmedu valova i stijena, odmičući od obale u daljini postajala sam bliža oblacima iznad ulica slučajnog grada gdje je azijat sa dreadlocksima čekao nekoga, ne mene, koja ga neću pamtiti dulje od prvog skretanja, razmrljane sjenke pregaženih fantoma ne poledini listaju kuglice abakusa, brojeći korake izmedu sada i horizonta u daljini ostajem bliža, prije povratka. |
long time no see
pričao mi je kako se djeca u kini vole slikati i kako se uglavnom ne zamaraju bogom, pričao mi je o kineskom naučniku koji misli da želi učiti u američkoj knjižnici, koji zna da želi pobjeći i zna da su ga prokužili, pričao je o svojoj supruzi koja slabo vidi koliko je šik i kako se dražesno smije, pričao je o svom ironično skromnom predgrađu, o novoj kući kraj koje prolazi široka cesta, i o pogledu kroz kuhinjski prozor na drvo banana u vrtu straga. kada je došao red na mene, pitala sam da li treba jednog majmuna, učinilo mi se posve suvišno objašnjavati sve drugo. |
vještina svijanja ogledala
'Sporazumna stvarnost' – onako amaterski, nazor govorivši – jest ideja da svi ljudi pridonose kreiranju stvarnosti. Meni osobno taj pojam označava i svojevrstan sporazum među ljudima da jedni od drugih neće raditi budale bez potrebe. I tako se upravo svrstah u kategoriju idealista-naivaca. No svejedno – čini mi se da je stvarnost jedini istinski globalan, iskonski zajednički projekt svih ljudskih, životinjskih, biljnih i inih bića u svim milimetarskim točkicama ovog Planeta. U svakom danom momentu, svi i sve i svugdje stvaraju djeliće mozaika Stvarnosti. Trik mora da je u tome što ustvari nema izbora – htjeli ili ne htjeli, stvarnost se stvara; htjeli ili ne htjeli, ne postoji mogućnost časnog odustajanja. Sudjelujete bez priprema, team buildinga i poklon paketa. Stvarnost se kontinuirano ispunja svim (i)relevantnim detaljima, papirićima s porukama, doživljenim ili neproživljenim momentima, transkripcijama snova, maštanja, spisaka za kupovinu namirnica. Niti jedna akcija ili reakcija ne može imati apsolutno nultu (0., nul, zero, nikakvu) relevantnost za neku stvarnost. U prijevodu, sve god ti napraviš - to iza napravi (ili ne napravi) nešto drugo. U krajnosti minimuma, negdje će zatitrati zrak. Evo radi ilustracije i odmaka od Stvarnosti, jedan banalni primjer iz šumskih krajeva. Medo svake godine par mjeseci prespava, u miru i spokoju nedostupnih spilja, opskrbljen tonama grickalica da mu se zima ne učini preduga. (ops, pardon – izgleda da me medo sluša, eno ga grunfa negdje u predjelu četri moje planinske mašte, viče: ) *Medo: Slušaj ti! Ja zimi 'hiberniram'! Nije ti to isto kao spavanje, postoji velika razlika! *Ja: Je, je, medo, znam, znam. Drugačija vrsta sna. Dublja i dugotrajnija, ušuškan u paperje spoznaje da nema buđenja jer je na planini 'lijep dan', 'ružan dan', 'osrednji dan', 'ničim poseban dan' ili bilo koji drugi od milion prozaičnih razloga koje ljudska vrsta koristi da ukrade što može od sna pravednika. *Medo: a 'ko ti je kriv kad imaš telefon i živiš na adresi? tvoja odluka, tvoja problematika. (Oh, hvala dragi međede. Ali dobar savjet svejedno, pomislih u sebi. A gdje li mogu naći jedan život bez adrese?) *Medo: Meni je to zdravstvena potreba. Zima je, nestašica je lovina, a ni program događaja nije izazovan... *Ja:Ah da. Hibernacija kao zdravstvena potreba? Čak štoviše, moranje?!? Medo je možda genijalac!! Odoh odmah vidjet sa šefom da čujem šta misli o mogućnosti bolovanja zbog 'nesavladivog psihofizičkog nagona da 'hiberniram' (Ne, šefe. To nije isto kao da spavam!!!!)? ćao medo! Šteta što mi šef uopće nije naivan. Ali probat ću, pa daj šta daš. Ispričat ću mu da mi je taj nagon ustvari rudimentni feler iz neke od prošlih reinkarnacija kada sam bila gigantska grizli medvjedica. A moj šef je jako mršav. Ako ništa, možda mi bar njega isprepadat. Elem, medino odsustvo iz grupnih interakcija zasigurno će se ovako ili onako ticati drugih šumskih stanovnika. Tko zna... mislim, da smo u svijetu Burde ili Poslovnog Savjetnika, medine obveze bile bi pravovremeno podijeljene među ostalim članovima, a nekoga bi zapala i medina uloga/funkcija, posebno ako je bitna za kolektiv. A netko će možda biti sretan što ga nema. A nekom se možda medo i sviđa, pa će biti tužna/tužan. Mislim, otkud bih ja znala o odnosima unutar imaginarnih šumskih kolektiva??? Jedino bi se 100% kladila da će Zec napravit neko sranje, ali mislim da je medina hibernacija u ovom slučaju nebitna. Zec je spontana životinja. A i meni se evo otvorila nova opcija: mogu otići u šumu bez straha od medvjeda. Oh, juhuuu, dobra je to vijest, posebno kad živiš na moru pa znaš da je nećeš, bogu fala, još i ostvarivat da bi se nekom dokazala! Summae summarum, 'sporazumna stvarnost' je neki križanac između «priče sa više nastavaka» (prije izlazila u Mikijevom Almanahu) i paketa puzzli od npr. 10000 pristajućih dijelova koji se mogu različito kombinirati. Pa k'o voli nek' izvoli. Da je to stvarno tako, ja bih bez sumnje poludila; stvarno ne volim puzzle. No nije tako, pa zato ne očajavam. A i onako nemam apsolutno nikakve sumnje da ćemo 3000. ili tu negdje imati i neke 'only-mine-my-own reality 3D' naočale, kojima ćeš na daljinsko ili telepatsko upravljanje moći podestiti kognitivno procesuiranje vanjskih situacija, sukladno raspoloženju, preferenci boja, osobnom karakteru, karakteristikama elemenata u prostoru vidnog polja, te kojimgodveć slučajnim faktorima. Bilo bi isto izvrsno imati i mogućnost manipulacije karakteristika samog vidnog polja – npr. panorama pogled, te mogućnost da pojedine detalje, objekte ili ljude djelomično ili u potpunosti eliminiraš iz svog vidnog polja. Black-out ili npr. vizuelna cenzura pikselizacijom objekta; onako, kao rade na televiziji. Jer neupitno je da ima dana kada je ignoriranje ustvari mudra mjera predostrožnosti i najproduktivnija metoda za očuvanje mira. Žao mi je ponekad moralnih dilema vezanih uz uporabu ove metode, ali šta'š. Nekad moral, nekad praktika. Sve ti je to lutrija. Ali ja stvarno vjerujem da bi ovakve naočale bile pravi hit u odjelu pomagala perceptivnog poimanja svijeta. A također mislim kako bi se društvenim odnosima dodala jedna posve nova dimenzija te možda i stalo na kraj recentnoj poplavi nekulturnih manifestacija prilikom rituala kafenisanja. Jer kad bi postojale ove cvikere, možda bi postojala i nada da će se reducirati broj telefonskih poziva ili sms-ova trećim strankama (koje nisu prisutne, ili još bolje - one s kojima se nalazimo odmah poslije). Jer s cvikerama bi sasvim lijepo mogli razgovarati o nekim novim stvima... današnjim izabranim bojama, filterima koji nas projiciraju obojane drugima, o listama pogleda ili tko je nov u «spam face» komandama... i tako... *mogli bismo pričati o svijetu u različitim bojama, možda jednom naslikati konsenzus kako je stvarnost ustvari halucinacija; *o stvarnosti koja je na individualnim razinama podložna različitim, često neimenovanim Višim i Nižim silama, npr. igrama na sreću, kao što je jutarnji lotto raspoloženja ili lutrija samokontrole u verbalnim deliktima; *koja je beskrajno društvena, mazljiva i otvorena za dodire, i povremeno u svojoj otvorenosti pomalo neselektivna – jer ipak nije dobro da te dira baš svak; *koja je proporcionalno krhka broju tvojih treptaja i ritmu tvoga srca; *koja je potrebita dosljednog timarenja, pažnje i savjesnog održavanja, po principu «Moja stvarnost, moja beba». (Dobra vijest: troškovi održavanja minimalni; ustaje kad i vi; ne nosi pelene.) *i mogli bismo pričati o stvaranju vlastitih Stvarnosti - ma koliko teško se činio progutati paket sa posljedicama – ali stvarno, kreativna moć nad našim osobnim dnevnim stvarnostima – u cjelini, u djelićima, i u svemu ostalom – u našim je rukama: u našim čulima; sivim, bijelim, crvenim i ostalim cirkuskim ćelijama; u našoj percepciji vlastitog pogleda kad nas podozrivo promatra iz nonšalantnih refleksija na površini našeg osobnog ogledala. Mig, mig! Reality leaves a lot to the imagination. John Lennon Migam si, namiguša. Ali izgleda da ću ipak morati malo korigirati doživljaj danas, izabrati veselije boje preko ove pinkice grižnje savjesti koju imam zbog nenamjernog incidenta. Šef mi se naime umalo ugušio od smijeha, kad sam priupitala za mogućnost bolovanja zbog 'potrebe da hiberniram'. A zbog nekakvih zakonskih odredbi navodno se ne pika ni što sam nekoć prije bila opasna medvjedica. No dobro. To za reinkarnaciju sam i onako samo slagala. Everyone thinks of changing the world, but no one thinks of changing himself. Leo Tolstoy |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
PAMETNE: i u letu i u boji i naopačke
sve nijanse koje ne primjetimoipak postoje.
***
ako imaš hrabrosti za pitanje, imaj i za odgovor
***
jedino treba odlučiti: mrziti ili ne mrziti cijeli svijet?
***
ja nisam baš za lažni moral; više sam za nemoral.
***
prelako je ovih dana svemir uzeti zaozbiljno, stvarno.
***
jer kada se i posljednje laži obistine, preostat će nam jedino istina.
***
moja prostranstva su moji zatvori.
***
voljeti... dovoljno ili ne?
dovoljno, kako nije. kad nije.
***
opstati! ah, kako zabavan
zadatak.
***
on je čovjek koji će reći:
'ti si kao ocean'.