|
skoro nepromišljeno brzo, stiščući gas grčevitim namjerama netremice sam gazila nemire, odmičući pravcem sivila kroz zelene okvire u daljini sam postajala bliža horizontu vrištala sam posljednje izdanke fantomskih taloga dana, i drugoga, sa dna pluća postajali su porculanska pjena izmedu valova i stijena, odmičući od obale u daljini postajala sam bliža oblacima iznad ulica slučajnog grada gdje je azijat sa dreadlocksima čekao nekoga, ne mene, koja ga neću pamtiti dulje od prvog skretanja, razmrljane sjenke pregaženih fantoma ne poledini listaju kuglice abakusa, brojeći korake izmedu sada i horizonta u daljini ostajem bliža, prije povratka. |