dok plankton između svjetla i dna postoji na površini kao bonaca. |
Danas sam jela Sa ljudima Koji imaju Sjaj u očima, Nezamagljen bojom neba Neodražen u opipljivim slikama Dok su pričali Šutjela sam Očima pokušavala upamtiti Taj sjaj Poslije Suočena na sobom U ogledalu zrelosti Zaiskrilo je nešto nalik Na taj ručak. |
I have been my own disciple and my own master. And I have been a good disciple but a bad master. ~Antonio Porchia, Voces, 1943, translated from Spanish by W.S. Merwin koliko se nevažnih stvari sklopi u važnost, neprimjetno, i tek retrospektivno možeš postaviti nužne kauzalne veze na mjesto polaska kad poželiš zaboraviti, ili jednostavno zaboraviš, ali i tvoje submolekularne jedinice o kojima ne misliš, elektroni, kada se zaustave gubiš 21 gram, bilo da je beznačajnog značaja ili značajnog beznačaja, ipak gubiš, rekli su u onom filmu, koji smo gledali iz kreveta, a tvoji elektroni determinirano su kaotični, ako ih promatraš vidjet ćeš baš ono što očekuješ, inače su linearni kao let graška na kojem, naravno, nije sjedila princeza, ili razbijeni kao val, kaos je dakle osnova, i postoje neka pitanja na koja se ne usuđem odgovoriti, iako se ponekad ne mogu suzdržati da upitam, eto koliko se nebitnih navika stapa u karakter. |
dok okusom čokolade podvlačim svoje ljubičaste misli istinski se utapam u bordo dubinama na površini svjetlo-plavih uspomena bordo sam usred ikonoklastično modrog cvijeta koji odjekuje disco burom obojanim zidovima ova noć ima ukus tuge grožđa koje jeca za jugom, ja ne jecam – ja živim na jugu i jecam za maločim, trenutno mi je samo možda malo žao što nikad nisam upoznala Timothya, premda se sve zasigurno događa baš onako kako treba. i ne, ni u kom slučaju ne mislim na tog Timothya. |
proučavam formu (ustvari tražeći sadržaj), osluškujem micanje glasova dok odjekuju kako i koliko je drugačija - sofisticirana, stanjena, obličnija - 'štagod' – pomislim - 'boli vas, - i mene skupa s vama', istovremeno se opominjući zbog nezahvalnosti – sjećam je se kao 'ne-ne' lekcije iz odgojnog bontona (iz sadržaja kojeg nema) potom bezobzirno nastavljam introspekciju bescilja (zabavlja me detektivski lov na ono što ne znam) radoznalo utiskujem vrške prstiju o površinu forme, gledajući kako nestajući nastaju izbijeljene mrlje (ponekad si još slažem da sam pronašla) i bez iznimke uto vrati se ona ista boja moje kože, kao otisak šamara pogrešno nijansiran, jer ne! (sadržaj ne može biti tako površan!) pa čujem glas koji nikad stvarno nisam čula - ali kao odnekud ga znam, hehe - čika einstein sa naslovnice knjige koja nije moja progovara o ljudskoj gluposti koja očekuje različite rezultate iz istih akcija (on je našao sadržaj?) i jesam li to možda baš ja!? (sadržaj jedne definicije) pa zavrištim, glasom nijemim od sreće što nitko neće da ga posluša (jer je bez-sadržajan) bezočan, ispod naizgled zatvorenih kapaka (čini se kao mrak) ali ponekih sitnica (iz još nepronađenog sadržaja) sasvim se spontano sjećam, kao da najbolji si ipak sam dok u formu upisuješ sadržaj, (čovjek koji me učio bi me rušio na ispitu - da zna) ali bilo bi mu drago što se ipak ponekad sjetim pojma 'kontaminacija' eh da, slučajnosti zapletene među činjenice iz kojih računam svoje postotke, kao istine koje si slažem da bi povjerovala da VJERUJEM Ah - ne marite zato professore- EU, WTO i NATO, i ine korporacije isto tako manipuliraju činjenicama i brojkama, a moje malverzacije su - u usporedi - posve globalno bezopasne, hej professore - don't worry be happy... da nije bilo Vas bila bih još i veći Amater dok tražim - dok pišem svoje Sadržaje. A ovako... još barem vladam kronologijom... i možda jednom i ona postane bitna. Možda čak bitna kao i statistika. Nadam se da život neće biti prekratak. |