|
Jedan od najzanimljivijih poslova koje Hadid ima na poslu je onaj gdje nosi papire na fotokopiranje. Ti papiri su znatno nezanimljivi, no posao je posao. Međutim, ono što ga privlači kod fotokopiranja je ni više ni manje nego djevojka koja stoji u fotokopirnom uredu poradi...toga što tamo radi. Imala je dugu raznobojnu kosu i oći za koje si želio reći da su lijepe, no Hadid je strahovao da će možda reći previše ako krene tim putem. On zna kako bi ona reagirala na to. On zna kako bi reagirala i na to da on to NE kaže, i uzima taj put jer su reakcije puno bolje. Zato svaki puta kada uđe u fotokopiraonicu, ponekad i više puta za redom jer je papire koje je već fotokopirao bacao u obližnje smeće i vratio se sa tvrdnjom da je zaboravio dati par papira koje prvi put nije dao. Sve to, naravno, da joj kaže da ima divne oći. Njegova majka je uvijek tvrdila da svi govore svašta i svi govore to svašta na svoje načine. Ovo je bio Hadidov način. Međutim, to nije bio NJEN način, pa ona to nije shvatila. Imao je osjećaj da pričaju na dva drugačija jezika, jedan strani a drugi straniji od toga. Imao je osjećaj kao da su komunicirali rukama, ja bi ovo, ti bi ovo, evo ovako, još ovo... Rukama je jednostavnije jer ga je sram otvarati usta. Ima toga što bi također rukama htio njoj objasniti, mešutim dodir među njima je nemoguć. Dobro, nije nemoguć, već sve ide u svoje vrijeme. Svaki put kada je izlazio iz fotokopiraonice imao je želju staviti svoje ruke oko nje i čvrsto je zagrliri, i praviti se tih par trenutaka da je sve kako treba biti. Ljudi teško reagiraju na zagrljaje, znao je, stoga nikad nije pokušao. Ali kad je ona zadnji put otišla od njega statičnim hodom, bilo mu je više žao nego išta što joj barem nije dao ruku. Nijedna poruka tu neće pomoći. Poruke su one koje ostavlja na postit papirićima u kojima piše što treba kopirati što ne. Ponekad ih namjerno napkraba nečitljive tako da joj može pomomagati u tom nerazumnom tisku. Ponekad su proveli čitav dan kopirajući te papire. Ne zato što je Hadid to morao kopirati već zato što je namjerno vadio magazin papira iz kopirke kada ona nije gledala. Zajedno su morali u podrum po friške papire... Pa, nisu morali zajedno ali je Hadid inzistirao. Zaželjeo je da je tako hrabar u svim pogledima inzistirati, ali to bi bilo loše ponašanje. Mogao je inzistirati samome sebi, doduše, međutim sam sebe nije slušao. Govorio si je kako ima vremena, kako sve mora ići polako, no sa vremenom je shvatio da više nema strpljenja čekati... Barem ne što se fizičkog kontakta tiće. Tom odlukom joj je tada napokon pružio ruku, i njen dodir je imao energiju polaska jata divljih labuda sa nemirnog jezera kakve je promatrao dok je bio mali – ne labudove već jezera... I što onda? Što sad? Poljubac je preblizu, prejednostavan... Kopirane stranice tog dana bile su od nikakve važnosti. Kao ni sve ostale gluposti ovoga svijeta...  |
|
Sretna muzika. Sretne manifestacije. Ne mainfestacija poput onih koje organiziraju političke stranke na parkovima koji bi se bolje osjećali da su na njima organizirali pivsko šetalište – nego one manifestacije koje mi manifestiramo, i ne u obliku brodskog manifesta već one manifestacije u kojima smo sretni. Par dobrih riječi i vesel sam. Lakše je pisati priče u zadnje vrijeme, smatrma sada jer sam ostao bez tih dobrih, sretnih riječi. Ali mam toga za pričati. Ne o likovima za koje bi htio da sam ja, nego o sebi, onome koji bi htio biti u njihovim cipelama. Veselim se riječima koje bi došle ako bi ih izgovorio na bolji način. Previše možda mi se vrti po glavi. Danas sam sam, da. Sa pivom i knjigom i pjesmom i filmom. I nema previše boljih riječi od tih. Lakše je pisati priče jer time bježimo od sebe. Lakše je pisati jer u njima imamo kontrolu. Strah me stvarnog svijeta. Strah me njegovih ljudi. Strah me puno toga. Ali onda se pojavi osoba sa kojom mi je lijepše... Ne, ne mora biti djevojka, već prijatelj. I ne treba biti dugotrajno, možda samo par riječi. Pilot... Lakše je ponavljati iste riječi jer znaš kamo vode. Isti početci rečenica kako bi znali kako počinju. Strah od nepovezanosti. Kratke rečenice koje bi trebale imati smisla. Ali misli lete njoj, njemu... Lakše je pisati jer se nagovaramo zaboraviti na njih. Možda je strah naša kreativna inspiracija. Možda postoje lijepše teme. Teško je pisati o stvarima koje želimo. Ponekad su i najsirovije stvari nekako najlijepše, kao dodir na krivo mjesto u pravoj situaciji. Teško je zamišljati stvari koje želimo bez da ih zaželimo. To je bit ovog bloga, mislim. Ja bi Jupitera. Ja bi Miroslava. Ja bi Enti. Ja bi sve ono što je po mome. Je bi njihovu ljepotu. Ja bi da me se dotakne na krivo mjesto u pravoj situaciji. Ja bi da to ne bude prljavo već slatko. Ja bi pio pivu na vrhu Everesta i sišao dolje da im pokažem smješak. Ja bi sanjao u Taj Mahalu. Ja bi je zagrlio i pravio se da radim dobru stvar. Ne želim se više svađati sa njime. Želim da bude sretan i pun energije. Želim da se zabavlja poput mene. Želim da stvari budu jednostavnije, želim da mogu do njih doći. Želim ne biti ovako razmažen. Želim da se sve može kupiti.Želim da vas mogu zagrliti dok ovo čitate, svakog od vas. Bilo bi lakše da sam napušen sada. Ovo su rijetki trenutci moje sigurnosti i želio bi da ih mogu imati češće. A možda nije sve u željenju. Možda je sve u saznanju da su to stvari koje možemo, i da je vrijeme da se potrudimo doći do njih. Ovo bi bio kraj posta da ne slušam muziku. Ili nisam gotov sa pričom. Ovo je kao kraj dobrog filma, kao naježena koža u dobroj pjesmi. Oni imaju dobre riječi na kraju, one znaju što govore. One više ništa ne žele jer su filmom sve već postigli, i željeti više bi bilo nepotrebno. Barem bi tako bilo na kraju moga filma. Sa dobrom pjesmom i dobrim riječima na završetku. Možda je sve u saznanju da su to stvari koje možemo, i da je vrijeme da se potrudimo doći do njih. |
|
Njihov prvi zamah je bio njegov posljednji pokušaj. Otišao je. Spakirao je osnove; četkicu za zube, rezervnu obleku i passport te kartu, o tišao u dalje zemlje gdje nema potrebe za ostatak. Međutim, do tamo nikad nije došao. Zaustavili su ga na aerodromu poradi razno raznih razloga, jedan od kojih je bio njegov nedostatak prtljage, što je zbunilo lokalne pojedince. Sve što je imao, rekao i mje, je ostavio za sobom jer mu ne treba. Poslali su ga natrag po to. On se ipak nije vračao, uputio se prema kraju priče gdje je sve već bilo gotovo, povukao okidač i nestao. Čovjek koji ga je našao bio je alkoholičar, pijan pritom dok mu je kopao po đepovima misleći da spava. Uhapsili su ga i zatvorili za ubojstvo, međutim ga odpustili zbog nedostatka dokaza. Međutim u to vrijeme kada je bio zatvoren nije bio pri boci, i izašao je van kao trijezan aspinirani Anoniman Alkohoćičarski bivši. Taj zatvor je najbolje što mu se dogodilo u životu. Žena mu se vratila, zaposlio se i imao život kakvog je htio, i bez boce. Njegova žena je, međutim, imala ljubavnika. Tada ga je ostavila i on je bio očajan. Nije dugo trajalo, međutim, jer se okružio sa poslom da ne razmišlja o ljubavi. Njego tvrtka je tim naporom postala najveća u svojoj kategoriji. To je konkurenciju poslalo u bankrot, i jedan od konkurenata je prodao svoje dionice i kupio mali restoran u usamljenom gradu. Tamo je izgubio sve što je imao kada mu je lokalna banda napravila nered u restoranu poradi lošeg rezultata utakmice. U njegovom se restoranu nalazila pobjednička boca sa nagradnim čepom koji je donosio onome koji ga pronađe 1000000 novaca. Nitko ga nije pronašao dok vatrogasci nisu smirili vatru i kada su ga čistačice pomele i bacile u smeće te odnjele ga u kontenjer – tada su ga smetlario odvezli do otpadnog centra, gdje ga je jedan crv koristio kao dom dok nije pala kiša i odnjela čep niz potok. Našla su ga djeca koja su se igrala nogometa i tražili loptu koja je plutala niz potok. Dali su ga prijatelju koji je skupljao čepove, no dok je on shvatio da je to pobjednički čep nagradna je igra završila. To nije zaustavilo dječaka da čep stavi u svoju kolekciju koja mu je donjela prvo mjesto školskoga referata, te mu dala pet iz predmeta koji mu je bio slab. Međutim, čovjeka koji se ubio na početku priče se nitko nije sjetio, i njegov grob je utonuo u prašini a njegov duh u nezadovoljstvu ljudskog neznanja – da je on taj koji je postigao sve to. Ljudi su tako nezavalni, pomislio je, i napokon umirio dušu znajući je i on dio toga...  |
On stoji na suhom i gleda na pokvareni sat koji ne radi već 8 godina ali se stare navike slabo mjenjaju. Podiže pogled i vidi sat koji radi. Namješta kazaljke da pokazuku koliko će biti za 15 minuta. Žene oko njega ga ne gledaju. On ne promatra muškarce također ali ima dojam da bi se trebao naljutiti. Draži mu je izraz naljutiti od drugih iuzraza koji opisuju taj osjećaj, sve se vraća na mržnju i ovako i onako. On nije ljutita osoba, i voli biti voljen. Međutim žene ga ne gledaju i sada stoji tamo i možda ako napravi nešto vrijedno će ga netko primjetiti. Pozdravlja zrak i pita ka kako je, zrak mu ne odgovara ali on i dalje priča. Zamišlja gospodina u prozirnom šeširu koji ga gleda sa teškim izrazom lica, «teško je biti na toliko mjesta u isto vrijeme» rekao bi mu zrak i nastavlja dalje kako bi ljudi disali. Evo nekoga bez koga ljudi ne mogu. Nije ljubomoran, ni on ne može bez njega. Udiše i udiše, zaboravlja izdahnuti pa udahne opet. Promatra žene oko njega, i dalje ga ne promatraju. On opet udahne i udahne, no svejedno. Gleda na sat i shvaća da čeka već 15 minuta. Odluči biti hrabar, zatim udahne i zaurla na sav glas. Vesel je. Sada ga svi gledaju, pa čak i muškarci. Međutim gledaju ga kao da je lud i nastavljaju dalje.«zar sam tako teško prihvaćen?» pita ga spodoba pred njim. To je on, to je Miroslav, sivi kaput i kužna jakna. «kasniš već 15 minuta» «ne prema mome satu.» Kaže mu i nastavlja hodati. Jupiter shvaća da mora hodati za njim, ne zato što mora nego zato što ga je htjeo pitati zašto je odhodao od njega. «zašto si odhodao?» «kasnimo, Jupiter, moramo stići na vrijeme.» «na vrijeme?» Vrijeme je okupljalište znalaca ispod hrasta parka Francuske Republike. Tamo su krenuli, i moraju stići. Miroslav mu to ne govori, Jupiter se sjetio. «Zaobravio sam put zadnji put kada sam hodao ovim ulicama, trebalo mi je dok se nisam sjetio da se sjetim gdje sam krenuo i kako do tamo doći.» Kaže mu Miroslav. Jupiter ga smatra šaljivim. Ovo je, prije svega, Miroslavova ulica. Kako se mogao izgubiti? «O nisam se izgubio, zaboravio sam put.» Kaže mu Miroslav. Jupiter se pokušava sjetiti kada je išta spomeno na tu temu. «Moja dama» nastavlja Miroslav, «je odvano govorila da sam ko suha krpa na dnu mora.» tada se zbuni te nastavi «Ne, ne, rekla je da sam kao otvorena knjiga.» Tada staje i šuti. «I?» Pita ga Jupiter. «Samo je ona znala kamo idem. Pisalo je u meni.» Miroslav je imao sivu dugu bradu koja mu je visila i tresla se kako je pričao. Bio je stari i mršavi čovjek, glas poput žene i stas poput pjesme. Jupiter je to znao, on mu je pisao biografiju. Prolazili su pored još jedne divlje horde. Ignorirali su ih. U biti, nisu ih ni primjetili. «Pokušavam shvatiti zašto grad nije ovako glasan u svako doba dana.» Rekao je Miroslav. «Sada su svi budni.» Odgovori mu Jupiter nadajući se da je bio točan. «Sada svi spavaju, Jupiter. Ne ponašaju se budno. Bi li se tako ponašali kada bi bili svjesni svoga ponašanja?» Jupiter je promatrao ljude oko sebe. Zaista su bili budni. Pre budni. Nosili su šalove usred ljeta. Djevojke su se pokrivale svojim tijelom, a žena nigdje nije bilo. Gdje su sve nestale? «Ne zam gdje su, Jupitere, nisam vidio haljinu od dana kada sam je zadnji put vidio.» Miroslav je znao što je Jupiter mislio o nedostatku žena. Jupiter nije znao za ženu ako nije nosila haljinu. Žene nose haljine. Jupiter je bio apsolutan u tome smatranju. Uskoro su se našli na vremenu. Stari znalci su već bili tu. Miroslav se okrenuo prema Jupiteru i popravio mu tregere. «Moram te upozoriti» govorio mu je, «danas nećeš moći sudjelovati na sastanku.» «Zašto?» «Za manje od malo vremena ćeš se sudariti sa djevojkom tvojih snova.» «Hoću li?» «Jesam li ti ikada lagao?» Pitao ga ja Miroslav, no prije nego što mu je Jupiter mogao odgovoriti ga je sudarila djevojka njegovih snova sa svojim teškim ramenom. Nosila je vrećice. Jako puno njih. Jupiter se nadao da joj jedna padne kako bi joj mogao ponoći. Nije ni jedna pala, pa ju je sam srušio na pod te se spustio kako bi je podigao. «Ej dragi» Rekla mu je. Pogledao je na sad. «što je bilo?» pitala je. «Sanjario sam.» Miroslav mu namigne i sjeda među stare znalce. Ona ih ne vidi, znao je. Jer u ovom životu je Miroslav samo san a ona njegova djevojka; dok mu je u onom životu Miroslav najbolji prijatelj, a ona djevojka njegovih snova. |
Radujem se, kao narodi u bozicnoj pjesmi, pomisli na male stvari. Kao one tri lampice koje se upale kada se vindovs diže. Kao smješnan tipfeler u ozbiljnim knjigama.Rečenice iz sretnih mailova se pojave na postu i vode me dalje. Kao sve ono što nisam napisao. Svaka rečenica ima potencijal narasti u jedan veliki i preslatki post koji govori o lijepim stvarima i kompletno se ne primjeti da izlaze iz improvizacije. Ali svejedno. Sve jedno.... hm... «svejedno mi je što ćeš obući!» «da obućem sve jedno?» «obuci što želiš» «želim sladoled» «ne možeš obući sladoled» «mogu u preljev od čokolade» «ne možeš sebe obući u sladoled» «naravno da ne mogu, mama, ne budi smješna» «kako se ti to razgovaraš samnom?» «kao čovjek!» «ne smiješ meni reći da ne budem smješna!» «što ako me nasmijavaš?» «onda se nasmij» «što ako moram biti tiha?» «onda budi tiha.» «ali ne mogu biti tiha ako me nasmijavaš!» «ako moraš biti tiha, neću te nasmijavati, a sad se ubuci i idemo» «u što da se obućem?» «sve jedno mi je što ćeš obući!» «ne mogu obući sve jedno, moram obući dvije čarape i dvije cipelice!» «u redu, obuci i idemo» «u kojem redu?» «kakav red?» «ti si prva spomenula red!» «obuci se, zadnji put ti kažem, ajde ajde» «evo, evo» «požuri, zakasnit ćemo» «dobro, dobro» «što sad radiš?» «ništa, ništa» «zašto se ponavljaš tako?» «ti si prva!» «što sam prva?» «ponovila ajde ajde» «ma ne glupari, obuci se!» «mama, rekla si da mi to zadnji put kažeš» «što?» «da se obučem.» «pa ponavljam jer me ne slušaš!» «slušam slušam» «jesi gotova?» «jesam jesam» «ajde!» «idem idem» «ponoviš li se još jednom i naljutit ću se!» «dobro, zadnji put se ponavljam.» « i bolje» «dobro, zadnji put se ponavljam.» «ENTI!» ... |
|
Bilo je teško ne smijati se. Bilo je teško, teških li riječi, ostati mirnoga lica. Ne znam je li je to bilo alkohol ili jednostavna radost, radost o okruženju ili molbi na tišinu kada svi žele vikati. Najviše je smiješno kada je zabranjeno, valjda se zato toliko smijemo kada ne smijemo. Onaj «khhmmghh» zvuk podsmijeha koji daje na znanje onom uzviku koji slijedi. No dobro, smijeh ima divnu naviku zaraze, i uskoro se lica razvedre na sam zvuk, i sve postaje lijepše – ne da je bilo loše i bez toga. Sve u svemu, bilo je lijepo. Ne samo zato što je meni bilo lijepo nego zato što me nešto moralo natjerati da se tako osjećam. Dan danas (ili dan prije toga) se ne sjećam kada sam se tako dobro proveo sa kompletnim neznancima, osim možda na partijima na kojima su ti svi prijatelji bezobzira tko si i što si, glavno da si dobro popio i da imaš mjesta za još. Ali divno je znati da alkohol nije bio potreban za jućerašnji provod, jer je bilo dovoljno smijeha i bez njega. A sada, bacivši pogled natrag, vidim da se vrtim u krug, stoga moram početi ponovno. Ahem. 11.5. u ITDu održala se knjževna većer povodom...toga da je draga celeste poželjela skupiti blogere da čitaju. Bilo je to blogersko okruženje, dakle, makar ih je dovoljno bilo koji i dalje smatraju da je blog vrsta fendera na autu ili nešto za što su čuli ali im se nije svidjelo. Bili su tu i počašćeniu blogeri – oni koji su počašeni tako da su bili ti koji su čitali – za koje znate koji su pa neću ponavljati njihova imena zbog tog razloga, već zašto što želim... razlozi moraju zbivati ali ih ja ne posjedujem. agnes, alterego/celebrity, davidglojgel, gawrun, pseudo i rh. Svi posebni na svoj način a neki posebniji od drugh, jer je Orwell tako htio. Ja sam zaista zahvalan što sam se našao među tim ljudima, te među ljudima koji su nas slušali. I Sanji – ako se takvo zvala. Te i bartenderu. Te i kome god je pustio Molly's Chambers na koji sam skakao i ispao totalna budala za sve one koji to nisu primjetili ranije.  |
 |
|
Svi vole lijepe pjesme, nitko ne voli poeziju. Svi kažu da nije fer, ali nitko ništa ne napravi. Svi su razumni, ali nitko nije pošten. Svi vjeruju, ali ne poštuju. Svi su dobri, ali nitko nije svoj. Svi su ljudi, no nitko nije čovjek. Rat je loš, ali volimo ratovati. Svi se slažu, no nitko ne shvati. Jebo ja to. Pička je kriva za sve.  |
|
Okej, ali ako netko ima onu pet minutnu amneziju, hoće li znat da je mrtav kada to dođe to toga? Jer ako se ne sjeća ničega, kako će znat da je umro? Kako će mu tijelo, koje je glavan krivac za smrt, znati da mora umrijeti? I tko će ga podsjetit na to? Čak i ako se sjeti, zaboravit će za pet minuta i živjeti zauvijek. Što ako odlučimo ne sjetiti se? Što ako, i ovo je lijepa misao, možemo sve naše probleme zaboraviti? To je poput ispijanja alkohola u obližnjoj kavani no svejedno, što ako možemo ovaj tren zaboraviti na sve što nas brine? Hoće li nam se to vratiti? Hoće li nam se sve to ipak vratiti? Jer samo zato što smo mi zaboravili na to ne znači da je zaboravljeno. Ako zaboravimo na ljubavnicu, ona će nam se vratit. Ako zaboravimo na neprijatelja, on će nas i dalje gazit, samo ovaj put mi nećemo znati zašto. Ako zaboravimo na naše skrivene tajne i želje, hoćemo li ih opet zaželiti? Možda zaborav nije tako pametna stvar. Ali zaboraviti da živimo? Uffff... Onda mi zbilja nismo ovdje. I nikad nećemo biti, jer ne znamo da postojimo. Stoga kada niđete na osobu koja se ne sjeća odkud je ili tko je, ispričajte mu bajku. Možda povjeruje.  |
| < | svibanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
