On stoji na suhom i gleda na pokvareni sat koji ne radi već 8 godina ali se stare navike slabo mjenjaju. Podiže pogled i vidi sat koji radi. Namješta kazaljke da pokazuku koliko će biti za 15 minuta. Žene oko njega ga ne gledaju. On ne promatra muškarce također ali ima dojam da bi se trebao naljutiti. Draži mu je izraz naljutiti od drugih iuzraza koji opisuju taj osjećaj, sve se vraća na mržnju i ovako i onako. On nije ljutita osoba, i voli biti voljen. Međutim žene ga ne gledaju i sada stoji tamo i možda ako napravi nešto vrijedno će ga netko primjetiti. Pozdravlja zrak i pita ka kako je, zrak mu ne odgovara ali on i dalje priča. Zamišlja gospodina u prozirnom šeširu koji ga gleda sa teškim izrazom lica, «teško je biti na toliko mjesta u isto vrijeme» rekao bi mu zrak i nastavlja dalje kako bi ljudi disali. Evo nekoga bez koga ljudi ne mogu. Nije ljubomoran, ni on ne može bez njega. Udiše i udiše, zaboravlja izdahnuti pa udahne opet. Promatra žene oko njega, i dalje ga ne promatraju. On opet udahne i udahne, no svejedno. Gleda na sat i shvaća da čeka već 15 minuta. Odluči biti hrabar, zatim udahne i zaurla na sav glas. Vesel je. Sada ga svi gledaju, pa čak i muškarci. Međutim gledaju ga kao da je lud i nastavljaju dalje.«zar sam tako teško prihvaćen?» pita ga spodoba pred njim. To je on, to je Miroslav, sivi kaput i kužna jakna. «kasniš već 15 minuta» «ne prema mome satu.» Kaže mu i nastavlja hodati. Jupiter shvaća da mora hodati za njim, ne zato što mora nego zato što ga je htjeo pitati zašto je odhodao od njega. «zašto si odhodao?» «kasnimo, Jupiter, moramo stići na vrijeme.» «na vrijeme?» Vrijeme je okupljalište znalaca ispod hrasta parka Francuske Republike. Tamo su krenuli, i moraju stići. Miroslav mu to ne govori, Jupiter se sjetio. «Zaobravio sam put zadnji put kada sam hodao ovim ulicama, trebalo mi je dok se nisam sjetio da se sjetim gdje sam krenuo i kako do tamo doći.» Kaže mu Miroslav. Jupiter ga smatra šaljivim. Ovo je, prije svega, Miroslavova ulica. Kako se mogao izgubiti? «O nisam se izgubio, zaboravio sam put.» Kaže mu Miroslav. Jupiter se pokušava sjetiti kada je išta spomeno na tu temu. «Moja dama» nastavlja Miroslav, «je odvano govorila da sam ko suha krpa na dnu mora.» tada se zbuni te nastavi «Ne, ne, rekla je da sam kao otvorena knjiga.» Tada staje i šuti. «I?» Pita ga Jupiter. «Samo je ona znala kamo idem. Pisalo je u meni.» Miroslav je imao sivu dugu bradu koja mu je visila i tresla se kako je pričao. Bio je stari i mršavi čovjek, glas poput žene i stas poput pjesme. Jupiter je to znao, on mu je pisao biografiju. Prolazili su pored još jedne divlje horde. Ignorirali su ih. U biti, nisu ih ni primjetili. «Pokušavam shvatiti zašto grad nije ovako glasan u svako doba dana.» Rekao je Miroslav. «Sada su svi budni.» Odgovori mu Jupiter nadajući se da je bio točan. «Sada svi spavaju, Jupiter. Ne ponašaju se budno. Bi li se tako ponašali kada bi bili svjesni svoga ponašanja?» Jupiter je promatrao ljude oko sebe. Zaista su bili budni. Pre budni. Nosili su šalove usred ljeta. Djevojke su se pokrivale svojim tijelom, a žena nigdje nije bilo. Gdje su sve nestale? «Ne zam gdje su, Jupitere, nisam vidio haljinu od dana kada sam je zadnji put vidio.» Miroslav je znao što je Jupiter mislio o nedostatku žena. Jupiter nije znao za ženu ako nije nosila haljinu. Žene nose haljine. Jupiter je bio apsolutan u tome smatranju. Uskoro su se našli na vremenu. Stari znalci su već bili tu. Miroslav se okrenuo prema Jupiteru i popravio mu tregere. «Moram te upozoriti» govorio mu je, «danas nećeš moći sudjelovati na sastanku.» «Zašto?» «Za manje od malo vremena ćeš se sudariti sa djevojkom tvojih snova.» «Hoću li?» «Jesam li ti ikada lagao?» Pitao ga ja Miroslav, no prije nego što mu je Jupiter mogao odgovoriti ga je sudarila djevojka njegovih snova sa svojim teškim ramenom. Nosila je vrećice. Jako puno njih. Jupiter se nadao da joj jedna padne kako bi joj mogao ponoći. Nije ni jedna pala, pa ju je sam srušio na pod te se spustio kako bi je podigao. «Ej dragi» Rekla mu je. Pogledao je na sad. «što je bilo?» pitala je. «Sanjario sam.» Miroslav mu namigne i sjeda među stare znalce. Ona ih ne vidi, znao je. Jer u ovom životu je Miroslav samo san a ona njegova djevojka; dok mu je u onom životu Miroslav najbolji prijatelj, a ona djevojka njegovih snova. |
| < | svibanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
