Kad sam bio mali nisam znao raditi grude od snijega jer sam imao male ruke. Pa, jođ uvijek imam male ruke ali danas nemam interesa radit grude, barem ne svaki dan, ako i padne snijeg – što je tužno. Nego, kada sam bio mali, i kada sam imao male ruke, nisam moga oraditi grude od snijega i moji prijatelji – koji su imali veće ruke, nisu imali razumjevanja za to i otišli se igrati bez mene, što je mene već u startu usmjerilo u osamljenički stil života na koji se furam da živim. Svejedno, moja nesposobnost stvaranja grude me nije spriječila da se igram u snijegu, kao što voda ne spriječava djete da prođe lokvu, međutim grudanje je ostalo nešto što rade drugi – kao recimo moja sestra. Ona je bila izlaz iz te neugodne situacije tako dam sam dok su stariji klinci igrali rata snijegom ležerno prošetao do svoje sestre koja se skrivala iza bunkera, izazvao konfuziju na čijoj sam strani, i pitao sestru da mi napravi par grudi da se i ja mogu igrati. To je funkcioniralo neko vrijeme dok sestra nije shvatila da ne može raditi grude i meni i njoj bez da ne bijah pogođena, tako da je jednog dana rekla da mi viđe neće raditi grude, što me nije razljutilo jer uz to što nisam mogao raditi grude nisam baš dobro gađao protivnike. Ali jednom, svejedno, sam pitao sestru da mi ipak napravi još jednu i jednu mi je i napravila sa upozorenjem da je to zadnja koju će mi napraviti. Stao sam tamo sa smjeđkom na licu i promatrao koga ću pokušati pogoditi, jednog, drugog, trećeg, bilokoga, i shvatioda se nisam usudio baciti tu jedinu grudu koju sam imao, tako da sam je uzeo i otišao dalje od starijoh klinaca negdje gdje su borovi bili umorni sa snijegom. Tamo mi se prijatelj pridružio, možda zato što ni on nije znao raditi grude, i krenuli smo sa raznim raspravama kojih se ne sjećam jer je to bilo prije mnogo vremena, ali se ipak sjećam da sam tu jedinu grudu valjao od klišice, pod i razne snježne podloge, i tako je moja gruda rasla. Uskoro je gruda bila jako velika, i što je bila veća to sam manje slušao što mi prijatelj priča, i možda se zato ne sjećam o čemu smo razgovarali. Kada mi je gruda bila veća od glave, jer kada si klinac ti se sve čini veće nego što bi trebalo biti, smatrao sam da je to to, i shvatio da je prošlo puno vremena jer vrijeme leti dok se igraš, i krenuo prema roditeljima koji su mi rekli da se moram vratiti upravo tada kako bi otišli do zajedničkih prijatelja. Kada sam došao do njih oni su bili pred ulazom i pitali me gdje sam bio cijelo to vrijeme, što sam odgovorio ponosno podignuvši svoju loptu od snijega, što njih nije veselilo koliko je mene, ali su svejedno rekli da je se moram riješiti jer sa njom ne mogu u auto. Tada sam ja, djete koje sam bio, plakao i vikao da ne želim uništiti svoju grudu, no to je privuklo drugu stariju djecu – one koji su izgubili u natjecanju kojeg sam spomenuo maloprije – i rekli mi da bi oni htjeli moju kuglu da bi mogli pogoditi jednu djevojku koja je očito imala jako velike ruke i tako radila veće grude koje su joj donjele pobjdeu. Koliko god me misao gađanja nekoga velikom snježnom kuglom, nisam se predao. Tada su mi roditelji naredili da im dam snježnu grudu, i tada sam vidio samo jedan mogući način – da je uništim. Kada sam je bacio na pod i promatrao kako je moj vrijedni rad bio uništen, svi su me pogledali kao da sam nešto loše napravio, što mi nije bilo jasno jer su oni istu kuglu htijeli koristiti da nekoga sa njom pogode. Tada sam ušao u auto i otišao se igrati kod tih zajedničkih drugova i uskoro zaboravio sve o toj kugli i nije me više toliko smetalo. Danas sam se sjetio svega toga i bio sam ponosan na svoj napredak kroz godine, i kako više nisam tako buran i inatljiv, no svejedno, bilo mi je žao što više nisam taj klinac kojemu je smisao života bilo biti vani u snijegu i igrati se bez znanja o svijetu van njegovih horizonata. Ima poanta ove priče i ja sam zadovoljan sa njom. Za one kojima poanta nije potrebna, hvala vam što ste pročitali moju priču |
|
Leff nikad nije bio u liftu jer nikad nije volio zatvorene prostorije. Previše je vremena provodio u zatvorima da još uvijek ima nade da je izlaz odključan, previše puta je probao otvoriti te barijere između njega i njegove slobode, probao i probao dok ga ruke nisu zaboljele i kada mu se oni prljavi kreveti polako svide nema više energije da se bori sa instinktima. No jednom kada izađe iz njih, drži se otvorenih prostorija – govorio si je to u više manje istoj simbolici svaki puta kada je izlazio. Više se puta činilo da je njegov život unutra zapravo njegov pravi život, i kada je pitanje «na kolko ideš unutra» polako postalo manje prihvatljivo od «na kolko ideš van». Zapamtio je lica stražara i suzatvorenika, svih dežuranja i rasporeda ručka u svakoj kantini, a pogotovo kada su bingo dani ili u kojoj knjižnici se nalazi koja sakrivena pornografija. Već je zaboravio na večinu potrebština prije ulaska u čuzu – pozdraviti se sa voljenima, prodati auto, dobro se napiti i obećati hiljadu lažnih obećanja da će itekako pisati. Sve su to stare navike, više njihove nego njegove, koje su sada postale javljanje kada izađe, nabaviti auto i izlagati sto i jedan razlog zašto nije pisao dok je bio unutra. Sve su to bile prazne riječi no to nisu bile njegovi najveći grijesi, jebi ga, imao je puno gorih stvari za pomiriti se sa, malo laži ništa ne znače pored krađe, dilanja i oružane pljačke. Bog će mu oprostiti za laži jer i on sam laže. Barem njemu, nikad mu nije odgovorio na «zašto bože, zašto?». Znao je da će jednog dana dati svoj ulog društvu i razgovarati se sa onim gore napokon i staviti karte na stol, izaći čist i bogoljuban, ispričati se, ma ajde, i pomoliti se. Znao je da će taj dan biti onaj dan kada shvait da je prestar za sve ovo, too old for this bullshit, makar je znao da je to njegova krivica, taj «bullshit» dio. Imao bi sreće ako taj dan dođe. Postajale su idile vanjskog života. One sa kojima bi se tješili i sanjarili o kada bi izašli van. One iste idile koje mrzi kada je vani. Čist, pošten život, brzi auti, novac, žene, sve one stvari do kojih ne može doći poštenim putem. Idile za koje se drugi bore na svoje načine – one koje se slažu sa sukladnim zakonima u ustavima države koje su napisali veći kradljivci od njega. Bez njega te iste idile čitav spektar stražara zakona nikada nebi imali, ili barem ne u poslu koji im je pod rukom. Bez njega idila «sigurnosti» nebi postajala, bila bi nepotpuna laž koju prodaju u šarenim paketićima za iluziju zaštite, ma... opet previše razmišlja. Rekla mu je to njegova djevojka prije nego što se napuila heroinom i umrla. Previše razmišlja o jednostavnim stvarima. Matematika je za pametne, život je za glupe, a nove prilike su za sanjare – to je idila koju je najviše zavolio – nova prilika. Zato taj dan, dan kada bi trebao pomisliti da je prestar za sve to, nikad nije došao u tom obliku u kojem je mislio da će doći. Kada je posljednji put izašao rekao si je da je to taj dan, da je to daj «S» za dan kada će prestat Srat i postat pošten, no više je to bilo u obilku «S» kao dan kada će sam sebi Srati da će postat pošten. Svejedno, kako bilo da bilo, kada je zadnji put izašao rekao si je da je to to, i da će morati porazgovarati sa onim gore napokon, baciti karte na stol. Stare navike nisu stare navike bez osjećaja da ih znate od prije, i znao je što mora napraviti sljedeće – nakon potpisivanja papira i preuzimanja svojih stvari... heh, uvijek ga je uspio nasmijati termin «njegovih» stvari – pa makar i onih koje nisu zapravo bile njegove, no to je prešutio pri predavanju tih «vlastitih» stvari i u biti ih savršeno sakrio od oćiju ljudi koji traže upravo te stvari – koje su u biti njihove. Dakle preuzeti svoje stvari, potpisati papirologije, pozdraviti se sa ravnateljem, izaći van, stati na 5 minuta da se pita koji će vrag sada, te otići roditeljima da nažica auto i od tad bi znao što bi trebao napraviti sljedeće, jer je uvijek tako bilo. Jedino što nije predvidio bio je Markoci, Markoci sa njegovih 4 baraba kraj njega da ga podupiru u argumentiranjima – bog zna da ne služe ničem više. Ali tako je bilo ovaj puta, na dan S, kada je izašao iz zatvora i na parkiralištu naletio na upravo njega. Markoci. «Sigurno si za ćevape?» Rekao mu je sa polusmješkom. Onaj smješak kada čovjek nije siguran bi li se trebao smješiti ili ne. «Sigurno častiš?» Pitao ga je Leff u smješku kojeg samo slobodan čovjek može imati. «Znao sam da nećeš odbiti ćevape.» Rekao je dok se spuštao u svoj auto, sjedao, zatvarao vrata i upalio mašinu. Čovjek je vrlo sporo pričao. «Nakon onoga čime te hrane unutra, čevapi su bogomdani.» Dodao je u zvuku probuđenog motora. «Ti nikada nisi bio unutra.» Rekao mu je Leff u procesu vađenja pljuge ih kutije koja nije pripadala njemu i nasmješio se jer je počinio prvu krađu u prih 3 minute od izlaska. «Znam što se jede unutra, što se praviš?» Što se praviš – bila je to njegova Herceg-Bosanska uzrečica koju je pokupio od njegovog djeda. Leff to nije znao, ali pretpostavljao je. «Da ti iskreno kažem, zatvorska hrana mi se sve više sviđa.» Odgovorio mu je, dim cigarete veće kvalitete od zraka. «Što nisi osto unutra?» «Imao sam dogovor sa tobom, izgleda.» «Dogovor?» «Gdje me vodiš, Markoci?» «Gdje te vodim?» Tada je Leff uputio jedan od svojih «koga ti zajebavaš» pogleda Markociu, i to je bilo dovoljno da mu se ovaj nasmješi. Vlastita obitelj ga je prestala vozit doma nakon izlaska, a njegovi prijatelji su imali više razloga da ga izbjegavaju nego da ga vozikaju naokolo, i prošlo je dosta vremena od kad ga je netko častio ćevapima, i eto Markoci se pojavi i napravi svo troje. Hitio si je reći da ga neće ubiti jer su to mogli do sada ako si htjeli, no lagao bi si. Uvijek ima vremena. No svejedno, nanjušio je sranje i Markoci se izlajao – vodio ga je na staro mjesto po Leffove stare zalihe, relikvija prošlog života – pomislo bi, no sada je bilo prekasno. Stare idile imale su ideju slobode i sreće, no prava idila bila je kao stara navika – uvijek tu negdje, samo je moramo dotaknuti. Odveli su ga tamo, uveli ga u autobusnu postaju u rano popodne sa zvucima nadolazećih autobuseva na koje je Leff sada očajnićki htio sjesti i odvesti se negdje gdje ga ne znaju. Tamo – u kutu gdje su sandučići zaključani lozinkom starim mehanizmima, bio je sandučić u kojem su se nalazile jedine idile koje je Leff posjedovao – novac i droga. Nije znao kako je Markoci saznao za njih, no to više nije bitno. Njih je bilo više a on je bio sam, dati će im sve i ponadati se da se više nikada neće vidjeti, no kada je prvi pucanj odjeknuo oko njih, znao je da će se to ostvariti puno brže nego što je očekivao. Stare navike natjerale su ga da padne na pod i tek onda pogleda tko puca i u koga, i kada je vidio plavce znao je da je ovaj puta gotovo. Čim plavci pucaju ne može biti dobro. Znao je da je Markoci bio krivac za ovo, on ili tko je got potegnuo prvi, ali to nije važno, Leff je bio sa njima i on je bio na podu i on je bio u centru dvije sile sa nabijenim pištoljima. On je bio na podu dok su oko njega letili projektili i prašina, i odnekud se pojavilo perje koje je omelo zrak poput snijega i ostavilo ga bez daha. Odjednom više ništa nije čuo, odjednom je samo čekao da sve stane. Odjednom se sjetio svega do sad, prve pljačke, prvog poljubca, prvih suza, prvi put kada je čuo da prije smrti preživiš čitav život u trenu oka i kada je rekao da su to gluposti. Ležao je tako dok nije osjetio noge kako mu se dižu i kada je vidio sebe kako u slow motionu trči prema bilogdje, metci probijaju put do njega, perje i prašina i nada da će sve biti dobro, i kada je vidio prema čemu se uputio bio je potpuno uvjeren da bi rađe da ga ipak pogode nego da do tamo stigne, i onda je ušao u taj prokleti lift i stisnuo gumb, nije ni sam znao koji. Tada su se vrata zatvorila i čuo je samo zvukove urikanja kako trče za njim. I tada je pao na koljena... «Bacam karte na stol, bože. Ovdje sam i znaš da sam rekao da ću ovaj put probati ali pucaju na mene. Ne znam gdje me ovaj lift vodi ali pucaju na mene i ne želim umrijeti, i znam da ne želim i želim živjeti i to znam više nego ikada i hvala ti bože za sve, hvala ti za sve i čak za sve moje pogreške, ali biti će puno slađe ako ih se jedan dan sjetim i kažem si da je divno što su iza mene, bože, i da se više neće ponoviti. Odustajem, predajem se, postajem časan i pošten čovjek, i nedaj da me uvjere u suprotno, sve dok se ne nađem tamo gdje želiš da budem. Znam da sam griješio. Na tebi je red.» Tada su se vrata otvorila i tada je nestao u podzemlju dok nije vido svjetlo. Odhodao je. Okrenuo se samo par puta da vidi je li ga prate uz te garaže ili su još uvijek tamo, tamo među mrtvima i onima koji će imati čitav život nešto za ispričati svojim prijateljima. Znao je gdje hoda, znao je što mu je sljedeće za dan, i znao je da mu se idila ostvarila. Nova prilika je jahala pred njime, i on je pratio. Čudno, pomislio je... Čudno... |
|
Okej, dakle mora ić negdje – pomislio je... ili sam, ne sjećam se – možda sam ti bio ja. Negdje gdje ima smisla to pitanje je li ima smisla ili ne, kao odgovor na retoričko pitanje. Idem tamo gdje je sve po mom, pomislili smo, i znali da takvo mjesto postoji nergdje, no nikad ga nećemo naći ako ne znamo što je to što želimo. I okej, što je to što želimo? Ljubav? Ljepotu? Trenutke? Ili sve zajedno? Ili sve to ali u malim nijansama, u malim koracima. Možda ako uzimamo korak po korak, zahvalni za svaki, shvatimo što je to što nas vodi na sljedeći. Strah i potreba? Nadam se da ne. Nadam se da je gorivo naših duša puno ljepša stvar. Nadam se da je potreba za unapređenje i strah od straha- jer je Shakespeare tako htio. I onda kada dođemo do mjesta gdje želimo biti i kada pogledamo iza sebe, hoćemo li stati? Ili nastaviti dalje svojim koracima? Možemo li unaprijedit svoje misli, svoju dušu, svoje snove, dati im novi patch, verzija 1.2? Možemo li ih vidjeti u boljem svijetlu, kao frižider kada ga otvorimo? Možda ako krenemo u smijeru snova i krenemo ih upotpuniti shvatimo što je to što nas tjera na nove snove. Možda ako vidim sav svemir shvatim zašto ga se bojim vidjeti – jer ću morati naći bolje. Svejedno, možda me svemir upotpuni i krenem dalje, vidjeti euole planeta i eklipse milječne staze. Možda, ako su to moji snovi, me to natjera da napredujem. Možda zahvalim svemiru krenem dalje, ne zato što su to bolji snovi, jer ima toliko toga za vijdeti. Znao sam od uvijek da nema loših snova ni postignuća – jedan radnik vidi toliko toga što jedan ekonomičar ikada vidi, jedan smetlar doživi nešto što mnogi predsjednici nikada ne shvate. Nema loših snova – ni pecati u tišini ni pjevati u buci, ni ljubiti se. Nije sistem taj koji nas veže nego naš strah od sistema. Kada bi se rodio u Sri Lanci, nikada nebi bio ovdje, da sam nogometaš, nebi se bojao lopte, a da nisam sve ono što jesam, nikada ju nebi vidio tako nasmješenu predamnom. Ili tebe, ne znam, možda si to ti. Jeste, bježim od svega – ali trčim u smjeru svojih snova. Barem se nadam tome... Prestao je sanjariti i krenuo je dalje, u vizine starih kapi za oći. Bio je ljut, poput nečeg ljutog kada ga se poliv vodom. Skako je po lokvama kraj hrasta parka stare tešnjevke i vadio papire iz nepotpunih kutija za glasanje. Sakrio se u autobus i ponadao se da neće krenuti da može u miru pročitati knjigu. Tamo je pročitao jednu rečenicu i krenuo na drugu, kada nije više znao gdje je i pitao vozača koji je, nažalost, spavao. Njive su njihale kraj njegovih drveća i nestali su krovovi. Pitao se tko je napisao pjesmu o njemu i zašto su je pjevali kroz šalu. Nestao je u nadi da zna o čemu piše ali nije znao kamo post vodi. Vidio je kraj par rečenica naprijed pa je nastavio pisati da brže dođe do njih. Pitao se kako je krnulo ovim smjerom ali je prebrzo pisao da be vratio na početak ili razmislio o tome. Misli su ga vodile iskrenim mislim koje nije htio pisati ali ih spominje svejedno zbog razloga koji spadaju u skupinu iskrenih misli i nastavio, nakon pauze, pisati i dalje. Pitao se mnogo toga, kao gdje ovo vodi ikoliko još mora pisati prije nego što stane ali je znao da će znati kada trenutak dođe, kao recimo pri kaju rošlog paragrafa. Nije nastavio zanjuči gdje ide, kako to obićno nejde, i ponovio ono što je rekao već na početku, da sve ovo mora voditi negdje, no nije znao gdje. Čuo je svoj glas dok je tipkao i razmišljao zašto se u purgeraju pije piva. Nije znao zaštose pitao takva pitanja ali je znao da to negdje vpodi. Možda ako nastavi dođe do odgovora. Zamrzio je pauze. Pitao se zašto ne piše sve što mu padne napamet ali nije zaboravio pisati ono što želi. Pitao se pitanja koja su preiskrena da ih pita no zaboravio je znati što želi reći. Nitko ovdje ne zna. I neće znati. I je, nema smisal. I evo, vraćam se na mjesto. Sjeo sam. Gledam u ekran. Stao sam. Je, sve negdje ide... I onda je stao pisati.  |
| < | lipanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
