Marketing
Strah i Potreba
Okej, dakle mora ić negdje – pomislio je... ili sam, ne sjećam se – možda sam ti bio ja. Negdje gdje ima smisla to pitanje je li ima smisla ili ne, kao odgovor na retoričko pitanje. Idem tamo gdje je sve po mom, pomislili smo, i znali da takvo mjesto postoji nergdje, no nikad ga nećemo naći ako ne znamo što je to što želimo. I okej, što je to što želimo? Ljubav? Ljepotu? Trenutke? Ili sve zajedno? Ili sve to ali u malim nijansama, u malim koracima. Možda ako uzimamo korak po korak, zahvalni za svaki, shvatimo što je to što nas vodi na sljedeći. Strah i potreba? Nadam se da ne. Nadam se da je gorivo naših duša puno ljepša stvar. Nadam se da je potreba za unapređenje i strah od straha- jer je Shakespeare tako htio. I onda kada dođemo do mjesta gdje želimo biti i kada pogledamo iza sebe, hoćemo li stati? Ili nastaviti dalje svojim koracima? Možemo li unaprijedit svoje misli, svoju dušu, svoje snove, dati im novi patch, verzija 1.2? Možemo li ih vidjeti u boljem svijetlu, kao frižider kada ga otvorimo? Možda ako krenemo u smijeru snova i krenemo ih upotpuniti shvatimo što je to što nas tjera na nove snove. Možda ako vidim sav svemir shvatim zašto ga se bojim vidjeti – jer ću morati naći bolje. Svejedno, možda me svemir upotpuni i krenem dalje, vidjeti euole planeta i eklipse milječne staze. Možda, ako su to moji snovi, me to natjera da napredujem. Možda zahvalim svemiru krenem dalje, ne zato što su to bolji snovi, jer ima toliko toga za vijdeti. Znao sam od uvijek da nema loših snova ni postignuća – jedan radnik vidi toliko toga što jedan ekonomičar ikada vidi, jedan smetlar doživi nešto što mnogi predsjednici nikada ne shvate. Nema loših snova – ni pecati u tišini ni pjevati u buci, ni ljubiti se. Nije sistem taj koji nas veže nego naš strah od sistema. Kada bi se rodio u Sri Lanci, nikada nebi bio ovdje, da sam nogometaš, nebi se bojao lopte, a da nisam sve ono što jesam, nikada ju nebi vidio tako nasmješenu predamnom. Ili tebe, ne znam, možda si to ti. Jeste, bježim od svega – ali trčim u smjeru svojih snova. Barem se nadam tome...
Prestao je sanjariti i krenuo je dalje, u vizine starih kapi za oći. Bio je ljut, poput nečeg ljutog kada ga se poliv vodom. Skako je po lokvama kraj hrasta parka stare tešnjevke i vadio papire iz nepotpunih kutija za glasanje. Sakrio se u autobus i ponadao se da neće krenuti da može u miru pročitati knjigu. Tamo je pročitao jednu rečenicu i krenuo na drugu, kada nije više znao gdje je i pitao vozača koji je, nažalost, spavao. Njive su njihale kraj njegovih drveća i nestali su krovovi. Pitao se tko je napisao pjesmu o njemu i zašto su je pjevali kroz šalu. Nestao je u nadi da zna o čemu piše ali nije znao kamo post vodi. Vidio je kraj par rečenica naprijed pa je nastavio pisati da brže dođe do njih. Pitao se kako je krnulo ovim smjerom ali je prebrzo pisao da be vratio na početak ili razmislio o tome. Misli su ga vodile iskrenim mislim koje nije htio pisati ali ih spominje svejedno zbog razloga koji spadaju u skupinu iskrenih misli i nastavio, nakon pauze, pisati i dalje. Pitao se mnogo toga, kao gdje ovo vodi ikoliko još mora pisati prije nego što stane ali je znao da će znati kada trenutak dođe, kao recimo pri kaju rošlog paragrafa. Nije nastavio zanjuči gdje ide, kako to obićno nejde, i ponovio ono što je rekao već na početku, da sve ovo mora voditi negdje, no nije znao gdje. Čuo je svoj glas dok je tipkao i razmišljao zašto se u purgeraju pije piva. Nije znao zaštose pitao takva pitanja ali je znao da to negdje vpodi. Možda ako nastavi dođe do odgovora. Zamrzio je pauze. Pitao se zašto ne piše sve što mu padne napamet ali nije zaboravio pisati ono što želi. Pitao se pitanja koja su preiskrena da ih pita no zaboravio je znati što želi reći. Nitko ovdje ne zna. I neće znati. I je, nema smisal. I evo, vraćam se na mjesto. Sjeo sam. Gledam u ekran. Stao sam. Je, sve negdje ide... I onda je stao pisati.
Post je objavljen 03.06.2006. u 22:38 sati.