Marketing
lijepe stvari u obliku kugle od snijega
Kad sam bio mali nisam znao raditi grude od snijega jer sam imao male ruke. Pa, jođ uvijek imam male ruke ali danas nemam interesa radit grude, barem ne svaki dan, ako i padne snijeg – što je tužno. Nego, kada sam bio mali, i kada sam imao male ruke, nisam moga oraditi grude od snijega i moji prijatelji – koji su imali veće ruke, nisu imali razumjevanja za to i otišli se igrati bez mene, što je mene već u startu usmjerilo u osamljenički stil života na koji se furam da živim. Svejedno, moja nesposobnost stvaranja grude me nije spriječila da se igram u snijegu, kao što voda ne spriječava djete da prođe lokvu, međutim grudanje je ostalo nešto što rade drugi – kao recimo moja sestra. Ona je bila izlaz iz te neugodne situacije tako dam sam dok su stariji klinci igrali rata snijegom ležerno prošetao do svoje sestre koja se skrivala iza bunkera, izazvao konfuziju na čijoj sam strani, i pitao sestru da mi napravi par grudi da se i ja mogu igrati. To je funkcioniralo neko vrijeme dok sestra nije shvatila da ne može raditi grude i meni i njoj bez da ne bijah pogođena, tako da je jednog dana rekla da mi viđe neće raditi grude, što me nije razljutilo jer uz to što nisam mogao raditi grude nisam baš dobro gađao protivnike. Ali jednom, svejedno, sam pitao sestru da mi ipak napravi još jednu i jednu mi je i napravila sa upozorenjem da je to zadnja koju će mi napraviti. Stao sam tamo sa smjeđkom na licu i promatrao koga ću pokušati pogoditi, jednog, drugog, trećeg, bilokoga, i shvatioda se nisam usudio baciti tu jedinu grudu koju sam imao, tako da sam je uzeo i otišao dalje od starijoh klinaca negdje gdje su borovi bili umorni sa snijegom. Tamo mi se prijatelj pridružio, možda zato što ni on nije znao raditi grude, i krenuli smo sa raznim raspravama kojih se ne sjećam jer je to bilo prije mnogo vremena, ali se ipak sjećam da sam tu jedinu grudu valjao od klišice, pod i razne snježne podloge, i tako je moja gruda rasla. Uskoro je gruda bila jako velika, i što je bila veća to sam manje slušao što mi prijatelj priča, i možda se zato ne sjećam o čemu smo razgovarali. Kada mi je gruda bila veća od glave, jer kada si klinac ti se sve čini veće nego što bi trebalo biti, smatrao sam da je to to, i shvatio da je prošlo puno vremena jer vrijeme leti dok se igraš, i krenuo prema roditeljima koji su mi rekli da se moram vratiti upravo tada kako bi otišli do zajedničkih prijatelja. Kada sam došao do njih oni su bili pred ulazom i pitali me gdje sam bio cijelo to vrijeme, što sam odgovorio ponosno podignuvši svoju loptu od snijega, što njih nije veselilo koliko je mene, ali su svejedno rekli da je se moram riješiti jer sa njom ne mogu u auto. Tada sam ja, djete koje sam bio, plakao i vikao da ne želim uništiti svoju grudu, no to je privuklo drugu stariju djecu – one koji su izgubili u natjecanju kojeg sam spomenuo maloprije – i rekli mi da bi oni htjeli moju kuglu da bi mogli pogoditi jednu djevojku koja je očito imala jako velike ruke i tako radila veće grude koje su joj donjele pobjdeu. Koliko god me misao gađanja nekoga velikom snježnom kuglom, nisam se predao. Tada su mi roditelji naredili da im dam snježnu grudu, i tada sam vidio samo jedan mogući način – da je uništim. Kada sam je bacio na pod i promatrao kako je moj vrijedni rad bio uništen, svi su me pogledali kao da sam nešto loše napravio, što mi nije bilo jasno jer su oni istu kuglu htijeli koristiti da nekoga sa njom pogode. Tada sam ušao u auto i otišao se igrati kod tih zajedničkih drugova i uskoro zaboravio sve o toj kugli i nije me više toliko smetalo. Danas sam se sjetio svega toga i bio sam ponosan na svoj napredak kroz godine, i kako više nisam tako buran i inatljiv, no svejedno, bilo mi je žao što više nisam taj klinac kojemu je smisao života bilo biti vani u snijegu i igrati se bez znanja o svijetu van njegovih horizonata. Ima poanta ove priče i ja sam zadovoljan sa njom. Za one kojima poanta nije potrebna, hvala vam što ste pročitali moju priču
Post je objavljen 15.06.2006. u 16:48 sati.