Sjedim u zagušljivoj sobi, vani hladnije nego unutra. Znoj mi se sakuplja na obrvama i čak je dobar osjećaj prstom skinuti mokro sa njih. Vani je sunce. Tu i tamo neki povjetarac ppuhne i onda ode, ili bolje, nestane. Kamo, pobogu? Moja je soba širom zatvorena, gdje odlazi taj sveti vihor? Kroz ključanice? Kroz prozor natrag vani? Razmišljam o tome da skinem majicu – bijelu majicu koja je bijela jer je po suncu dobro nosit bijelo (što nema smisla budući da sam unutra) – ali po ovakvim vrućim danima čovjek može samo ljenčarit ispod krova, a škemba još od zime raste i ne volim je gledati. Radje ću se znojit, možda se sama iznoji, ispari, nestane. Moja škemba nije, nažalost, kao vjetar. Hladni vjetar, kao onaj kojeg mrzimo kada je zima i kada nosim sto i jedan sloj da se ne prehladimo. Hladno. Uf. Muzika svira na ušima i diže raspoloženje, spora blues tematika sporih ljubavnih riječi o... ljubavi. Ljubav. Jedino što bi ja volio sada je hlad, tekući hlad, vjetroviti hlad, bilokakav hlad. Radim si frape sa 70% leda, onakve frapeje kakve mi daju u lošim šminkerskim kafićima gdje led u koktelima ne smrskaju da bi se izvukli sa što manje potrošenog likera. Noge su mi u lavoru sadatople vode koja više služi da bakterije imaju party nego da se ja osvježim. Četvrti put se tuširam i sada izgleda da ću morati u kadu. Ljudi negdje nešto ližu i kupaju se u slanoj hladnoj vodi kup sa njemcima koji snimaju polugole tinejđerke i upadaju im sa raznoraznim spikama da su oni, naime, Hrvati. Negdje se neki kupaju u jezeru i tvrde da je to, zapravo, more. Neki se međusobno diraju i sada imaju divan izgovor da zašto smrde i zašto se ne moraju otuširati do sad. Hladna piva. Hladan piva je u supermarketu. Supermarket je predaleko. Razmišljam o tome da si obrijem noge, pazduh, međunožje i pod nosom. Ne zato jer će mi onda biti hladnije nego zato što mi je dozlaboga dosadno. Svaki dio mog telesa je ljepljiv. Na mene možete zaljepiti male postit papiriće bez da su postit papirići i da imaju ljepljiv dio. Na njima bi pisalo «kupi klimu», «kupi fen», «odi na more», «kupi lepezu» ili «kupi klimu». Ruke su mi znojne, kao na prvom spoju, i brišem se o oznojavu majicu. Fuj. Ja sam jebena ameba. Ja sam bakterija iz reklame za domestos. Da se sada ljubim, stavio bi led u usta. Hladni jezici. Ahhhhh.... |
Dvadeset i dva putaje probao, ne zato jer mu je Kvaka-22 najdraža knjiga nego zato što je svijet pun slučajnosti, i nakon dvadeset i drugog puta – probao je još jednom. Ni tada nije uspio, stoga se složio sa silama koje jesu da su pokušaji futilni. «futilni» je zabavna riječ. Tada je pogledao na ekran i vidio da nešto ne valja, «možda gramatika» pomislio je. Što god da bilo, krenuo je pod svoje putove i nije stao dok nije shvatio da je krenuo, zaustavio da na trenutak uživa u svojem pokretu, pa nastavio. |
|
Bilo je kasno jutro kada je Jupiter shvatio da ne postoji. Ne zato što je nazvan prema najvećoj planeti u sunčevom sustavu nego zato što je najveći planet u sunčevom sustavu puno veći od njega. Negdje oko sto milijuna puta veći. Kako bi li on, Jupiter, čovjek, ikada mogao ispuniti očekivanja koja se očekuju od njega da ispuni kada postoji drugi Jupiter negdje vani koji je toliko ogroman? Nije znao što da razmišlja – bila je to nejgova poštapalica, mentalana poštapalica uz koju, kao posljedica, ne zna o čemu razmišlja. Izišao je na ulice dviju žena i zaključio da bi trebao barem staviti šešir na glavu da ga Jupiter ne može vidjeti. Šetao je i gledao gdje bi li se mogao nahraniti, ne znanje o razmišljanju ga tjera na glad. I na žeđ, također, ali do vode je lakše doći nego do hrane – što nije istina ako ste Mars. Ne Mars kao čokoladica nego Mars, planeta koja izgleda kao da je vruča kadfa zapravo nije. Lutao je granama grada i promatrao okrugla lica koja su, primjetivši da ih promatra, promatrali njega. Nije znao zašto ga ledaju, doduše, i smatrao je da mu je postalo neugodno. Kao što obićno to biva kada Jupiteru postane naugodno, on se sakrije iz sunca i pravi se da ga nema. Tada je u Bogovićevoj ispod te zlatne tople kugle pokrio sebe plahtom zelenih mačeva i pokušao zaspati. Ubrzo su ga potjerali, no to ga nije zaustavilo. Zaustavilo ga je. Nije znao što da radi i gdje da ide sada kada su mu zabranili i sunce. Kuda da ide kada ga nema, i kada njegovo sunce nije više uz njega. Znao je da mora pronaći drugo sunce. I tada ju je vidio, ženu – dakle u haljini – kako svira gitaru i pjeva. On nije znao tu pjesmu, no nije ni znao zašto su ljudi u prolazu pokraj žene stavljali novac u njenu torbu. Htio je i on baciti nešto u njenu torbu. I shvatio je kako bi to mogao. Vratio se do stare ulice ispoid nebodera, i udrio pjevati. E, Jupiter je iomao glasinu i po. Rekli su mu to kada je io jako mali i kad mu nije bilo jasno što je «po» kada mu kažu da ima glasinu i «po». Po mora biti nešto vezano uz pjevanje, pomislio je. Kasnije je shvatio da «po» znači talent, jer mora biti. I stade on pjevati, i uskoro su i njemu novac stavljali u torbu. Bio je veseli. Pjevao je i dalje, i uskoro su mu u torbi bile srebrni brijegovi. Skupio je i hrabrost i novčiće i vratio se ženi u haljini, te kada je ona vidjela njega kako joj se smješi, srušio je sve svoje novčiće u njenu torbu koja je sada izgledala kao puding – ili jako puno mogučih pudinga. Ona mu se nasmješila, i stala pjevati. Kada je stala pjevati ljepota nestade iz ušiju i ostade samo u njegovim očima. «Sunce» rekao joj je. Sada je imao nešto za sakriti se iza, i njegova sreća se vratila. Bio je veseli. I ovaj put – stajavši tako sa ženom u haljini kraj ribiznih bunara, shvatio je da postoji. Njegovo sunce bilo je dokaz tome, ili bolje, on je bio dokaz svojem suncu.  |
| < | srpanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
