Marketing
sunjegovo sunce
Bilo je kasno jutro kada je Jupiter shvatio da ne postoji. Ne zato što je nazvan prema najvećoj planeti u sunčevom sustavu nego zato što je najveći planet u sunčevom sustavu puno veći od njega. Negdje oko sto milijuna puta veći. Kako bi li on, Jupiter, čovjek, ikada mogao ispuniti očekivanja koja se očekuju od njega da ispuni kada postoji drugi Jupiter negdje vani koji je toliko ogroman? Nije znao što da razmišlja – bila je to nejgova poštapalica, mentalana poštapalica uz koju, kao posljedica, ne zna o čemu razmišlja. Izišao je na ulice dviju žena i zaključio da bi trebao barem staviti šešir na glavu da ga Jupiter ne može vidjeti. Šetao je i gledao gdje bi li se mogao nahraniti, ne znanje o razmišljanju ga tjera na glad. I na žeđ, također, ali do vode je lakše doći nego do hrane – što nije istina ako ste Mars. Ne Mars kao čokoladica nego Mars, planeta koja izgleda kao da je vruča kadfa zapravo nije. Lutao je granama grada i promatrao okrugla lica koja su, primjetivši da ih promatra, promatrali njega. Nije znao zašto ga ledaju, doduše, i smatrao je da mu je postalo neugodno. Kao što obićno to biva kada Jupiteru postane naugodno, on se sakrije iz sunca i pravi se da ga nema. Tada je u Bogovićevoj ispod te zlatne tople kugle pokrio sebe plahtom zelenih mačeva i pokušao zaspati. Ubrzo su ga potjerali, no to ga nije zaustavilo. Zaustavilo ga je. Nije znao što da radi i gdje da ide sada kada su mu zabranili i sunce. Kuda da ide kada ga nema, i kada njegovo sunce nije više uz njega. Znao je da mora pronaći drugo sunce. I tada ju je vidio, ženu – dakle u haljini – kako svira gitaru i pjeva. On nije znao tu pjesmu, no nije ni znao zašto su ljudi u prolazu pokraj žene stavljali novac u njenu torbu. Htio je i on baciti nešto u njenu torbu. I shvatio je kako bi to mogao. Vratio se do stare ulice ispoid nebodera, i udrio pjevati. E, Jupiter je iomao glasinu i po. Rekli su mu to kada je io jako mali i kad mu nije bilo jasno što je «po» kada mu kažu da ima glasinu i «po». Po mora biti nešto vezano uz pjevanje, pomislio je. Kasnije je shvatio da «po» znači talent, jer mora biti. I stade on pjevati, i uskoro su i njemu novac stavljali u torbu. Bio je veseli. Pjevao je i dalje, i uskoro su mu u torbi bile srebrni brijegovi. Skupio je i hrabrost i novčiće i vratio se ženi u haljini, te kada je ona vidjela njega kako joj se smješi, srušio je sve svoje novčiće u njenu torbu koja je sada izgledala kao puding – ili jako puno mogučih pudinga. Ona mu se nasmješila, i stala pjevati. Kada je stala pjevati ljepota nestade iz ušiju i ostade samo u njegovim očima.
«Sunce» rekao joj je.
Sada je imao nešto za sakriti se iza, i njegova sreća se vratila. Bio je veseli. I ovaj put – stajavši tako sa ženom u haljini kraj ribiznih bunara, shvatio je da postoji. Njegovo sunce bilo je dokaz tome, ili bolje, on je bio dokaz svojem suncu.
Post je objavljen 09.07.2006. u 11:08 sati.